- Šta znači termin Kutubus-Site?
- Kako poredati ovih šest zbirki obzirom na njihovu vjerodostojnost?
- Da li su svi učenjaci hadisa složni na tome da su ovih 6 zbirki zaista najkorisnije zbirke hadisa?
- Kakva je razlika po strukturi između ovih 6 zbirki hadisa.
- Kakve sve koristi možemo izvući iz proučavanja biografija 6 hadiskih zbirki, zajedno sa autorom Muvete, imamom Malikom, i autorom najpoznatijeg Musneda, imamom Ahmedom?
- Da li su svi hadisi zabilježeni u zbirkama ”Kutubus-site” i zbirkama hadisa sakupljenim prije njih, ili je sakupljanje hadisa nastavljeno i nakon smrti autora ”Kutubus-site”?
- Da li je nakon Buharije i Muslima bilo muhadisa koji su vodili brigu o sakupljanju samo sahih hadisa?
- Koji muhadis se smatra posljednjim, koji je uspio zapisati neki vjerodostojan hadis, a da poslje njega nije ostalo ništa vjerodostojno, a da se nije zabilježilo?
- Kako mi danas prepoznajemo vjerodostojne hadise (sahih i hasen) od onih čija slabost je toliko velika da se ne mogu koristiti nikako, osim kad se želi na njih upozoriti?
- Ali kako da mi danas listamo po svim ovim knjigama o kritikama ravija i mahanama u lancima hadisa, kad tih knjiga ima dosta, kada su neke od njih napisane u nekoliko tomova, kada nisu isti kriteriji kod svakog muhadisa za iste ravije?
Kutubus-Site
(Šest hadiskih zbirki)
U hadiskoj nauci najviše korištene i najpoznatije zbirke hadisa jesu one koje muhadisi nazivaju ”Kutubus-Site” ili šest hadiskih zbirki.
To su: Buharijin Sahih, Muslimov Sahih (za ove prve dvije knjige često se koristi termin ”Sahihejn”, ili Dva Sahiha), Džami’u Tirmizi, i Suneni od Ebu Davuda, Nesaia i Ibn Madže.
Svi muhadisi su složni na tome da su Dva Sahiha (Buharija i Muslim) najvjerodostojnije hadiske zbirke ikada napisane, i da su to dvije najvjerodostojnije knjige nakon Kur’ana uopšte.
Osim rijetkih pojedinaca, muhadisi daju prijednost Buharijinog Sahiha u odnosu na Muslimov što se vjerodostojnosti tiče. Inače svi glavni hadisi u oba Sahiha su ispravni.
Što se ostale 4 zbirke hadisa tiče, svi muhadisi su složni da je na posljednjem mjestu po vjerodostojnosti Sunen od Ibn Madže. To je zbog toga što se u toj zbirci nalazi najviše slabih hadisa, a od tih slabih hadisa čak njih 99 su jako slabi hadisi.
Sunen od Nesaia ima najmanje slabih hadisa od njih, obzirom da imam Nesai spada u kategoriju ”tvrđih” kritičara muhadisa, koji su bili mnogo kritičniji po pitanju prihvatanja hadisa i mahana prenosioca hadisa.
Međutim, mnogi muhadisi daju prijednost Sunenu Ebu Davuda u odnosu na Sunen Nesaia, obzirom na to da je Sunen od Ebu Davuda bolje i praktičnije podijeljena po fikhskim poglavljima, da su u njoj hadisi kraći, tj. imam Ebu Davud bi u datom fikhskom poglavlju navodio samo dio hadisa koji se odnosi na dato poglavlje.
Neki učenjaci hadisa pak daju prijednost Džami’u Tirmizija u odnosu na Sunen Ebu Davuda po pitanju praktičnosti za korištenje od strane širih masa muslimana, ne samo onih koji su stručnjaci po pitanju hadisek znanosti. Sa tim da u Sunenu Ebu Davuda ima manje slabih hadisa u odnosu na Džami’u od Tirmizija.
Mnogi učenjaci hadisa na početku su u Kutubus-Site šestom zbirkom hadisa po važnosti umjesto Sunena ibn Madže smatrali Muvetu od imama Malika.
Kasniji muhadisi međutim daju prijednost Sunenu Ibn Madže u odnosu na Muvetu imama Malika obzirom na veliki broj novih hadisa u Sunenu Ibn Madže, a kojih nema u ostalim zbirkama, iako je po ispravnosti Muveta od imama Malika ispred Sunena ibn Madže. U Sunenu Ibn Madže ima 1 339 hadisa kojih nema u ostalih 5 zbirki hadisa.
Imam Nevevi i Ibn Hadžer smatraju da je korisnije uvrstiti u Kutubus-Site Sunen od Ed-Darimija umjesto Sunena od Ibn Madže.
Dva Sahiha od Buharije i Muslima i Džami’ od imama Tirmizija spadaju u hadiske zbirke Džami’. To znači da pored fikhskih poglavlja u ovim zbirkama ima i poglavlja hadisa koji govore o akidi, ahlaku, tefsiru i dr.
Dok Suneni od Ebu Davuda, Nesai’a i Ibn Madže su podijeljeni samo na osnovu fikskih poglavlja i sadrže hadise koji se odnose samo na fikhske propise.
Pouke koje možemo izvući proučavajući biografije ovih 8 velikana u historiji islamske nauke uopće su mnogobrojen. Neke od njih su:
Imam Malik je učio pred oko 300 tabe’ina i oko 600 etbau tabe’ina.
Imam Buharija je, kako sam kaže, sjedio, slušao i kasnije prenosio hadise od 1 080 učenjaka.
Ibn Hadžer ističe da je imam Ebu Davud sjedio pred 300 šejhova.
Na primjer, imam Ahmed, koji je inače bio jedan od učitelja imamu Ebu Davudu, od njega je prenio jedan hadis, i na taj način je svrstao imama Ebu Davuda, svoga učenika, u šejhove od kojih je slušao hadise.
Isto je uradio i imam Buharija sa imamom Tirmizijom koji mu je bio učenik. Imam Buharija je u svome Sahihu uvrstio dva hadisa koje je čuo od imama Tirmizija, i time ga uvrstio u svoje šejhove, iako mu je on bio učenik. Imam Buharija je jednom prilikom i rekao imamu Tirmiziju: ”Ja sam više naučio od tebe, nego si ti naučio od mene.”
Da su učili jedni kod drugih pokazuju i sljedeće činjenice:
Imam Ahmed je bio učitelj Buhariji, Muslimu i Ebu Davudu.
Imam Buharija je bio učitelj imamu Muslimu i imamu Tirmiziji.
Imam Ebu Davud je bio učitelj imamu Tirmiziju i imamu Nesaiu.
Imam Malik je bio jedan od šejhova Buharijinom ocu i njegovom prvom učitelju Ismailu.
Tako je imam Malik, prije nego je objavio svoju Muvetu, istu dao na provjeru kod 70 učenjaka Medine u svome vremenu.
Imam Buharija je prije objave svoga Sahiha isti dao na provjeru imamu Ahmedu, Jahji ibn Ma’inu i Aliju bin El Mediniju.
Imam Muslim je svoj Sahih prije objave dao na provjeru muhadisu Ebu Zur’i Er-Raziju.
Imam Malik je odbio da se podčini namjesniku Medine, koji ga je prisiljavao da bude kadija. Nakon što je imam Malik odbio, ovaj ga je kaznio bičevanjem, od čijih posljedica imam Malik pred kraj života nije mogao vezati ruke u namazu. Na kraju mu se halifa Ebu Džafer El Mensur izvinuo i podstakao imama Malika da napiše Muvetu. Pred njim su sjedili i učili vjeru i halifa Harun Er Rašid i njegova dva sina, kasnije i halife: Emin i Me’mun.
Imam Buharija je odbio poziv namjesnika El-Buhare da dolazi na njegov dvor i podučava njegovu djecu posebno i odvojeno od svih ostalih.
Imam Ebu Davud je na isti način odbio namjesnika Basre rekavši mu: ”Kad se radi o nauci tu su svi jednaki.”, odbivši tako da odvoji posebno vrijeme za podučavanje namjesnikove djece.
Tako je imam Buhari bio žrtva zavisti svog bivšeg učitelja i muhadisa Ez-Zuhlija, koji ga je potvorio pa je to bio uzrok da imam Buharija bude protjeravan iz mnogih mjesta. Umro je u najvećoj anonimnosti, nakon što je mplio Allaha dž.š. da ga uzme k Sebi, jer nije više mogao da podnese to poniženje koje su mu priredili zavidnici.
Isto tako je i imam Nesai morao da napusti Egipat, pred kraj svoga života, iako je većinu svoga đivota posvećenog nauci proveo u Egipat, a razlog je bio zavist svojih savremenika koji se nisu mirili sa činjenicom da je imam Nesai mnogo ispred njih što se nauke fikha i hadisa tiče.
Imam Malik je bičevan toliko da kasnije od posljedica toga nije mogao vezati ruke u namazu.
Imam Ahmed je trpio veliku torturu u zatvoru, u kojeg je dospio jer nije htio popustiti pred zabludom mu’tezila, koji su tada bili okrenuli halifu na svoju stranu, a koji su između ostalog tvrdili da je Kur’an stvoren.
Imam Nesa’i je, nakon boravka u Damasku, pred kraj svog života, vidio da mnogi njeni stanovnici imaju pogrešno ubjeđenje po pitanju četvrtog halife Alije r.a. pa je napisao knjigu ”Hasaisu Alij”. To se nije svidjelo onima koji su davali prednost Muaviji r.a. nad Alijom r.a., pa su imama Nesaija, iako je tada bio u poznim 80-tim godinama svoga života, udarajući ga nogama izbacili iz džamije. Od posljedica tih batina imam Nesai umro ubrzo nakon tog događaja.
Ostale hadiske zbirke i učenjaci hadisa
Nisu svi hadisi Poslanika s.a.w.s., koji su nama danas dostupni, uvršteni u ”Kutubus-site” i zbirke hadisa napisanih prije njih.
Nakon smrti autora ”Kutubus-site” ostalo je još sahih i hasen hadisa koji nisu bili zabilježeni u do tada napisanim zbirkama hadisa.
Buharija i Muslim nisu u svojim zbirkama sakupili sve postojeće sahih predaje. Dokaz tome su i riječi samog imama Buharije o svome Sahihu: ”Mnogo sam vjerodostojnih hadisa izostavio iz bojazni da djelo ne bude preglomazno.” Također je rekao: ”Znam napamet 100 hiljada vjerodostojnih hadisa i 200 hiljada hadisa koji nisu vjerodostojni.”
Imam Muslim kaže: ”Nisam sve vjerodostojne hadise koje sam poznavao zabilježio ovdje (misleći na svoj Sahih)”.
Dakle, razimijući riječi dva autora najpoznatijih zbirki sahih hadisa, mnogo je još sahih hadisa nakon njih ostalo nezabilježeno.
Nešto od tih preostalih vjerodostojnih hadisa zabilježili su četvorica preostalih autora iz ”Kutubus-Site”, ali je još uvijek dosta sahih i hasen hadisa ostalo nezabilježenih.
Što se vjerodostojnih predaja tiče, nakon Buharije i Muslima, još tri velika muhadisa su napisali zbirke hadisa sa ciljem da u njima sakupe samo ispravne predaje. To su (poredani prema stepenu vjerodostojnosti hadisa u njima):
Osim ova tri Sahiha, poslje ”Kutubus-Site” i Muvete imama Malika i Musneda imama Ahmeda, hadise su bilježili mnogi drugi muhadisi, a od njih su najpoznatiji Ed-Darimi, Darekutni, Bezar, Taberani i ostali.
Učenjaci smatraju da je posljednji koji je zabilježio do tada nezabilježenu vjerodostojnu predaju imam El-Bejheki u svome Sunenu, koji je preselio na ahiret 458.h.g.
Zahvaljujući velikom trudu i požrtvovanju velikana učenjaka hadisa koji su radili na sakupljanju sunneta Poslanika s.a.w.s. i odvajanju ispravnog suneta od svih primjesa neispravnosti i iskrivljenosti mi danas lako možemo doći do suda o svakom hadisu.
Pored truda na sakupljanju hadisa, skoro da nema autora neke poznate hadiske zbirke, a da istovremeno nije ostavio iza sebe djelo u kome je zabilježio kritike o prenosiocima hadisa, ili o skrivenim mahanama u lancu hadisa.
Prvi koji su počeli da pišu djela u kojima su iznosili kritike na račun ravija i skrivenih mahana u lancu hadisa jesu i šejhovi imama Buharije i imamam Muslima: Jahja ibn Ma’in, Ali ibn El Medini i imam Ahmed.
Potom od autora poznatih zbirki kapitalna djela iz oblasti hadiske kritike pisali su En-Nesai, Ibn Hibban, Ed-Darekutni, El Hakim, imam Muslim i ostali.
Posebnu ulogu u ocjeni i kritikama hadisa odigrala je generacija muhadisa koja je živjela u periodu od 7 do 10 stoljeća po hidžri.
Posebno treba istaći sljedeće učenjake:
Ovaj posao nam je olakšao veliki mhadis, koji je živio u našem vremenu, a koji je porijeklom sa Balkana, a to je šejh Muhammed Nasrudin Albani, rahmetullahi alejhi.
On je sve hadise iz Džamiu-sagira od iamam Es-Sujutija podijelio na ispravne hadise Džamius-sagir Es-Sahih, i na neispravne Džamius-sagir Ed-Da’if, oslanjajući se na sve do danas napisane knjige iz oblasti kritika na račun ravija, i skrivenih mahana u hadisu, zauzimajući u tome središnji stav između onih koji su bili žestoki u kritici (kakav je bio imam Buharija) i onih koji su bili blagi u kritikama ravija (kao što su bili imam Tirmizi i El-Hakim).
Literatura:
Prof. Adnan Nišić
Preuzeto sa: https://s-d-o.org
Pogledajte video predavanje ovdje