Šta su zabranjene stvari u Islamu?

Prvo, zabranjene stvari jesu one za koje postoji validan argument, i od obveznika se traži da se sustegne od zabranjenog; suprotno zabrani jeste naredba.

Drugo, zabrana nečega izražava se česticom ((nemoj”, upozorenJem “čuvaj se”, prijetnjom zbog učinjenog djela, ukorom izvršioca djela i obavezivanjem iskupa, izrazom “ne priliči” (što u kur'anskoj i hadiskoj terminologiji označava zabranu, sa šerijatske i razumske strane), izrazom “vjernicima ne priliči … ” i “nije trebalo da … “, doznačivanjem šerijatske kazne za prijestup, izrazom “nije dopušteno”, okarakteriziranjem djela kao ništavnog, te da je to šejtansko uljepšavanje i njegova rabota, da ga Svemogući Allah ne voli i da njime nije zadovoljan, da neće očistiti njegovog počinioca niti s njim razgovarati niti ga pogledati na Sudnjem danu …

Istaknuti učenjak Ibn Kajjim elDževzijja kaže: “Svako djelo za koje je Zakonodavac zatražio da ga se obveznik kloni, ili je ukorio njegovog počinoca, ili ga je prokleo, ili je rekao da mrzi nešto, ili je uskratio Svoju ljubav prema djelu ili njegovom počiniocu, ili je uskratio Svoje zadovoljstvo djelom ili počiniocem, ili je poistovjetio njegovog počinioca sa životinjama, odnosno sa šejtanima, ili zbog njega odredio kaznu na ovome ili budućem svijetu, ili su se vjerovjesnici od njega utjecali Allahu i prezirali ga, ili ga Allah, dželle šanuhu, ne prihvata ili je okarakterizirao djelo kao: zabludu, zlo, prljavu rabotu i grijeh, odnosno okarakterizirao ga je onim što vodi u grijeh i prokletstvo, ili je rekao da potire blagodati, ili da donosi nesreću, ili povlači određenu kaznu na ovome svijetu, ili uzrokuje tvrdoću srca, ili poniženje, ili Allahovo neprijateljstvo,

Njegovo ismijavanje i vojevanje protiv njegovih počinioca, ili je kazao da se njegovom počiniocu Svevišnji Allah neće smilovati, ili da On trpi činjenje toga djela, ili da je blag i da prašta ako ga ljudi urade, ili je pozvao na pokajanje od djela, ili je njegovog počinioca okarakterizirao kao pokvarenjaka, ili je djelo pripisao šejtanu i njegovom uljepšavanju, ili je rekao da je posrijedi šejtanska prevlast nad čovjekom, ili ga je prezreo rekavši da je to djelo grijeh i neprijateljstvo, ili su se vjerovjesnici odrekli i djela i njegovog počinioca, ili se Allahu požalili na njegovog počinioca, ili se javno izjasnili kao neprijatelji njegovog počinioca, ili su branili da se za njegovog počinioca moli, ili Svevišnji Allah za to djelo ostavlja na cjedilu na ovome i na budućem svijetu, ili da njegov počinilac neće ući u Džennet, ili da je njegov počinilac Allahov neprijatelj, i da je Allah njemu neprijatelj, ili je njegovom počiniocu objavio rat od Allaha i Njegovog Poslanika, ili je njegovom počiniocu na leđa stavio grijeh drugih ljudi koji ga u tome budu slijedili, ili je rekao da to i to ne priliči i ne treba, ili je naredio bogobojaznost ako je neko upitao o tome djelu, ili je naredio da se čini suprotno njemu, ili je obavijestio da će se njegovi počinioci na onome svijetu međusobno proklinjati i jedni od drugih odricati, ili je rekao da Allah s njim nema ništa, ni Njegov Poslanik ni ashabi, ili je u jednom šerijatskom tekstu uporedo spomenuo neku stvar s jasnim haramom izjednačivši njihov tretman, ili je učinio da sustezanje od toga djela bude uzrok spasa, ili ga je okarakterizirao kao uzrok mržnje i neprijateljstva među muslimanima, ili je rečeno: ‘Hoćete li se proći toga i toga?’, ili je zbog njega obećao tjeranje i udaljenost od Svoje milosti, ili je rekao: ‘Proklet bio .. .’; ‘Allah ga ubio .. .’ ili je izvijestio da ga na Sudnjem danu neće osloviti niti u njega pogledati, niti ga očistiti, ili da neće dati da uspije njegov posao i spletka, ili da na Sudnjem danu neće moći svjedočiti, niti se za koga zauzimati, ili da je Svevišnji Allah ljubomoran na onoga ko to čini, odnosno na djelo jer je štetno, ili je izvijestio da od njega neće prihvatiti ni obavezni ni dobrovoljni ibadet, ili da će njegovom počiniocu za nerazdvojnog druga šejtana učiniti, ili je zaprijetio da će srce njegovog počinioca okrenuti od istine, odvratiti od Njegovih znamenja i razumijevanja Njegovog govora, ili je odgovorio pitajući zašto neko radi to i to djelo:

‘ … zašto onoga koji vjeruje- od Allahove vjere odvraćate?’ (Alu Imran, 99); ili: ‘ … šta te navelo da se ne pokloniš … ‘ (Sad, 75), također i: ‘O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite?’ (Es-Saff, 2), naravno ako ne postoji odgovor od upitanog, a ako postoji, onda je on mjerodavan …

Sve prethodne konstrukcije ukazuju da je određeno djelo zabranjeno, i iz njih se prije shvata jasna zabrana nego pokuđenost. A izraz ‘mekruh’, odnosno: ‘Allah i Njegov Poslanik preziru .. .’ najviše se koristi za ono što je zabranjeno, ponekad u smislu mekruhi-tenziha. Izraz: ‘Ja ne radim to i to’, po prioritetnom mišljenju, znači pokuđenost, kao naprimjer Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi:

Ja ne jedem naslo ‘!Jen. ‘ A izrazi: ‘Ne priliči .. .’ kao i: ‘Ne treba .. .’ uvijek se koriste za nešto zabranjeno: ‘ … ne priliči ti da u njemu prkosiš .. .’ (El-Earaf, 13), i: ‘Mi ne treba da je prihvatamo .. .’ (El-Earaf, 89), također i: ‘Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo .. .’ (El-Maida, 116).”1

Treće, načelno pravilo u vezi sa zabranjenim stvarima jeste da ih se čovjek prođe u potpunosti. Ovo je na osnovu hadisa: ‘Zato se klonite svega što vam zabranim, a od onoga što vam naredim uradite koliko mo!f!te.”2

Četvrto, Zakonodavac ponekad ne zabranjuje djelo zbog njega konkretno, već zbog štete koju nosi, i to je pravilo o preventivnom sankcioniranju (sedduz-zeria), što je široko polje vezano za ciljeve Šerijata. Ali, ono što je preventivno zabranjeno može se učiniti radi preovladajuće koristi. Primjer za to jeste gledanje u zaručnicu i sl. Naime, gledanje u žene je zabranjeno jer povlači štetu, a u slučaju gledanja u zaručnicu radi se o koristi, pa se šteta zanemaruje.

Peto, zabrana nečega iziskuje da bude zabranjeno sve ono što vodi tome. U ovo spadaju sve vrste lukavstava kojima se ljudi služe da bi haram učinili halalom.

Šesto, zabraniti određeno djelo u isto vrijeme znači zabraniti sve bez čega se ono ne može izbjeći. Naprimjer, ako se strvina pomiješa sa životinjom zaklanom na šerijatski legitiman način, tada je zabranjeno konzumirati i jedno i drugo meso: prvo jer je strvina, a drugo zbog sumnje. Tačno je da je zabranjena samo strvina, međutim da bi se obveznik nje klonio, mora se kloniti i jednog i drugog mesa, tim prije što pouzdano ne zna koje je od dva mesa halal.

Sedmo, zabraniti nešto generalno, znači zabraniti sve njegove dijelove, osim ako postoji jasan i validan dokaz da se nešto izuzima iz zabrane.

Osmo, zabrana nečega ukazuje na ništavnost zabranjenog, kao i na to da je u njemu veća šteta nego korist. Ovo je otuda jer čovjek treba znati da je Svemogući Allah ljudima naredio ono što im je od koristi, a zabranio ono što im Šteti. Zato Allah, dželle šanuhu, hvali i naređuje dobro te traži popravljanje, a zabranjuje zlo, ne voli ga i njime nije zadovoljan.

Deveto, kada se zabrana odnosi isključivo na djelo, ona ukazuje na njegovu ništavnost.

Deseto, zabrane su po stupnjevima: jasan haram, mekruh tahrim i mekruh tenzih.

Jedanaesto, izrazi za zabranu također su prema stupnjevima, a najočitije čime se ona izražava jeste naredba da se obveznik kloni određenog djela, zatim slijedi ukor, pa izraz: “Zabranjeno je … “, pa izraz: “Pokuđeno je … ”

Dvanaesto, za šerijatske tekstove načelno vrijedi pravilo da jasna zabrana iziskuje zabranu činjenja nekog djela, a od toga se odstupa samo u slučaju da postoji izuzetak ili validna indicija.

Trinaesto, izraz “mekruh” u časnom Kur'anu, Hadisu i izjavama sljedbenika ispravne tradicije većinom se odnosi na haram: “Sve to je ružno, Gospodaru tvome mrsko.” (El-Isra, 38)

Ćetrnaesto, mnogi potonji učenjaci pogriješili su tumačeći izjave svojih imama: “Pokuđeno je … ” prema novonastaloj terminologiji usuli-fikha, negirajući time zabranjenost onoga što su njihovi imami tim riječima zabranili, zatim su izraz olahko shvatili dajući mu karakter mekruhi-tenziha. To je poskliznuće imalo za rezultat veliku zbrku, nered i griješenje.

Petnaesto, mekruh prema potonjim učenjacima usuli-fikha potpada pod pet islamskih propisa. Oni ga definiraju ovako: “To je djelo čije izbjegavanje Zakonodavac ne traži kategorički”; odnosno: “To je djelo za koje ne slijedi kazna, ali onaj ko ga se kloni ima nagradu.”

Šesnaesto, ustrajno činjenje mekruha utječe na poštenje i čovjeka izvodi iz kruga onih čije se svjedočenje prihvata kod kadije.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf