Šta islam kaže o zlu, kako ga definira i zbog čega postoji, s obzirom da je to najveći problem čovječanstva?

U arapskom jeziku pod zlom (ar. šerr) podrazumijeva se sve što je suprotno dobru. (Muhtarus-sihah, str. 354) Dakle, zlo je sve što pričinjava neugodnost i bol, tjelesnu ili duševnu, i sve što rezultira nesrećom. U šerijatskoj terminologiji riječ zlo koristi se u leksičkom značenju, s tim što nije sužena na ovosvjetsku nesreću i bol. Zlo je, prema šerijatskim parametrima, sve što vodi Džehennemu, jer to je najveća nesreća i najveća bol.

Zbog toga se može reći da je osnovni parametar na osnovu kojeg se prepoznaje zlo upravo vjera, dok je ljudski osjećaj i razum podložan grešci u određivanju dobra i zla. Uzvišeni Allah kaže: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekara, 216)

Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dobro su znali da se zlo nalazi u nevjerstvu i neznanju. Huzejfa b. Jeman, radijallahu anhu, kaže: “Ljudi su pitali Poslanika o dobru, a ja sam ga pitao o zlu bojeći se da me ne zadesi. Pitao sam ga: ‘Allahov Poslaniče, bili smo u džahilijetu (neznanju) i zlu, pa nam je Allah došao sa ovim dobrom (islamom), da li će nakon ovog dobra biti zla?’…” (Buhari, br. 3606, i Muslim, br. 1874)

Zlo, u spomenutom značenju, može se podijeliti na dvije vrste: prema Stvoritelju i prema stvorenjima.

Najveće zlo prema Stvoritelju jeste nevjerstvo i mnogoboštvo, odnosno pridruživanje Allahu sudruga. To je najveći grijeh koji Allah neće oprostiti i koji naziva velikom  nepravdom: “Ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.” (Lukman, 13)

Zlo prema stvorenjima višestrano je i raznoliko, a vjera svojim propisima preventivno ga sprečava i otklanja nakon što se desi. U tom značenju vjera zabranjuje ubistvo, krađu i sve oblike zlostavljanja drugih, zabranjuje blud, nemoral, laž, prevaru, pronevjeru, krivo svjedočenje, uhođenje, zavist, kocku, alkohol i sve drugo što vodi nepravdi i tjelesnom, materijalnom ili moralnom zlostavljanju drugih.

Ovdje se možemo zapitati zbog čega uopće Stvoritelj, koji svim vlada i upravlja, dozvoljava da postoji zlo, kada je u stanju iskorijeniti ga i uništiti?

Jedan od šest imanskih šarta ili temeljnih osnova vjere jeste ubjeđenje da sve što biva na Zemlji ili nebu, dobro ili zlo, biva isključivo Božijom voljom i Božijim određenjem. Ništa se ne može desiti ako to Allah ne želi. On je Apsolutni Gospodar koji svim vlada, u Njegovoj vlasti ne dešava se ništa bez Njegove dozvole.

S druge strane, vjernik zna da je Uzvišeni Allah mudar u Svojoj odredbi i stvaranju i da ništa ne stvara i ne čini bez cilja i smisla. Također zna da Božansku mudrost ljudski razum nije u stanju obuhvatiti, a ponekad ni prepoznati.

Allahova mudrost iziskuje stvaranje suprotnosti: stvorio je meleke i šejtane, noć i dan, dobro i zlo, lijepo i ružno, učinio je da među ljudima postoje razlike u izgledu, umu, bogatstvu, snazi i sl. Postojanje tih razlika i suprotnosti preduvjet je ostvarenja Allahove odredbe da život na Zemlji bude kuća ispita i iskušenja, na osnovu kojeg će se razdvojiti vjernici od nevjernika. Svevišnji Allah kaže: “Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi; Mi mu na Pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti.” (El-Insan, 1–2) Rekao je: “Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj koji prašta.” (El-Mulk, 2) Kada ne bi postojalo zlo ili mogućnost da se zlo čini, iskušenje ne bi bilo moguće, jer postojalo bi samo dobro i drugog izbora ne bi bilo. Postojanje zla također je neophodno da bi se prepoznalo dobro, jer stvari se prepoznaju po suprotnosti. Uz to, čovjek će uložiti trud u borbi protiv zla, na osnovu kojeg će potvrditi svoju iskrenost u vjeri, a ljudi će se podijeliti na Allahovu skupinu i šejtanovu skupinu.

S obzirom na to da je život na Zemlji “ispitni poligon”, na njemu postoje mnoge prepreke od kojih su zlo i nepravda, a ostvarenje potpune pravde i uništenje zla, Uzvišeni Allah odložio je za budući, vječni život. Na ovom svijetu Uzvišeni Allah daje vremena zlikovcima i nevjernicima, ali ne zaboravlja njihova djela. Rekao je: “A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene.” (Ibrahim, 42)

Vjernik je ubijeđen da je Allah znan i pravedan, da sve što čini i stvara ima svoj cilj, svejedno prepoznao mudrost Allahove odredbe ili ne. Stoga je vjernik predan Allahu, prihvata Njegovu odredbu i o Njemu lijepo misli, dok nevjernik sumnja, poriče, suprotstavlja se Allahovoj odredbi i o Allahu loše misli.

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić