Šerijatski propisi stupanja u brak ?

Piše: Elvedin Pezić
Svakim danom, hvala Uzvišenom Allahu, sve je više onih koji žele da svoj život u svakom segmentu protkaju islamom i njegovim savršenim načelima. Islamski način stupanja u brak svakako je jedan od tih segmenata i stoga svaki musliman treba biti upoznat sa šerijatskim propisima stupanja u brak:

oni koji su neoženjeni svakako bi trebali da poznaju ovu tematiku kako svoj bračni život od samog početka ne bi zasnovali na kršenju Allahovih granica, što je, moramo priznati, veoma česta pojava u našem društvu; a što se tiče onih koji su oženjeni, pošto je izuzetno malo onih koji su ispunili limit u pogledu dozvoljenog broja žena za sklapanje braka, i njima je potrebno da poznaju propise prosidbe jer nikad se ne zna šta čovjeka čeka u budućnosti. S druge strane, sama činjenica da su već oženjeni ukazuje na to da imaju potomstvo koje će već sutra trebati ženiti ili udavati, što opet iziskuje poznavanje propisa prosidbe. Ako na sve to pridodamo činjenicu da je mnogo prijestupa, pa čak i velikih grijeha koje čovjek može da počini ne poznavajući ovu tematiku, kao i prakticiranje mnogih sunneta, za čije prakticiranje će čovjek biti nagraðen, dovoljan je razlog da se dodatno educiramo u pogledu ove tematike.

GLEDANJE DJEVOJKE PRILIKOM PROSIDBE

Islam je u svojoj univerzalnosti i potpunosti dozvolio proscu, po mišljenju većine islamskih učenjaka to je pohvalno – sunnet, da prosac vidi djevojku koju prosi. Na to nam ukazuju mnogi argumenti:
Mugire ibn Šu’be, r.a., prosio je djevojku, pa mu je Allahov Poslanik kazao: ”Idi i vidi je, to je bolje za vaš zajednički mir i slaganje u braku.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)

Od Džabira, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: ”Kada neko od vas zaprosi djevojku, pa bude u mogućnosti da kod nje vidi nešto što će ga motivisati da je oženi, neka to učini.” Kazao je Džabir, r.a.: ”Pa sam zaprosio djevojku, i sakrivao sam se sve dok nisam vidio kod nje ono što me ponukalo da je oženim, pa sam je oženio.” (Ebu Davud, hasen – dobrim ga je smatrao šejh Albani)

Kada je Allahovom Poslaniku došla žena i ponudila mu se za brak, Allahov Poslanik je podigao pogled prema njoj i vratio ga, potom je oborio glavu. (Buharija od Enesa, r.a.)

Na osnovu spomenutih argumenata većina islamskih učenjaka kazala je da je proscu pohvalno – sunnet da prije sklapanja bračnog ugovora vidi djevojku s kojom želi stupiti u brak. Allahov Poslanik pojasnio je da će takav postupak biti uzrok kontinuirane ljubavi i harmonije u braku.

Samo gledanje djevojke, koje je u osnovi zabranjeno, bezbolnije je od razvoda braka koji bi mogao nastati kao plod stupanja u brak sa osobom koju čovjek nikada nije vidio ili sa osobom koju ne poznaje.

Treba naglasiti da ako bi brak bio sklopljen bez prethodnog viðenja i upoznavanja mladenaca, bio bi validan po konsenzusu učenjaka, ali je prioritetnije da prosac vidi djevojku zbog prethodno spomenutih razloga.

Prije nego što nastavimo govoriti o propisima prosidbe, treba napomenuti da prosidba u islamu ne nosi sa sobom nikakve pravne posljedice, što znači da zaručnik i zaručnica ostaju u svakom pogledu zabranjeni jedno drugome, osim onoga što je izdvojeno iz opće zabrane, kao što je dozvola viðenja zaručnice.

ŠTA SMIJE PROSAC VIDJETI KOD DJEVOJKE KOJU PROSI

Islamski učenjaci se ne spore da je proscu dozvoljeno da prilikom prosidbe kod djevojke koju prosi vidi lice i ruke.
Većina pravnika se ograničila na dozvoljenost viðenja lica i šaka, te su smatrali zabranjenim da prosac vidi kod djevojke koju prosi vidi nešto više od toga.

Učenjaci hanefijske pravne škole dodali su na to i stopala.

Pravnici hanbelijske pravne škole smatrali su da je proscu dozvoljeno da kod djevojke koju prosi vidi šest dijelova tijela: lice, vrat, ruke, stopalo, glavu i potkoljenicu.

Kada govorimo o ovom pitanju, treba naglasiti da ne postoji niti jedan dokaz koji ukazuje da žena treba, tj. da joj dozvoljava, otkrivati nešto od svoga tijela kako bi vidio prosac.

Ako bi čovjek pomirio mišljenja mezheba na sljedeći način, mislim da bi dobro postupio: ako prosac bude u prilici da gleda u djevojku u momentu kada to ona ne zna, tada mu je dozvoljeno da vidi kod nje ono što se otkriva u običaju žena (ono što žena otkriva pred muškarcima koji su joj mahremi), kao što nam na to ukazuje hadis Džabira, r.a. Meðutim, ako ona zna da je gleda, kao u slučaju kada prosac doðe kući djevojke koju prosi s namjerom da se upoznaju i da se vide, tada je proscu dovoljno da kod djevojke vidi lice i šake.
Kazao je imam Eš-Širbini: ”Mudrost toga što prosac može kod djevojke vidjeti samo lice i ruke jeste ta što na osnovu lica može saznati o njenoj ljepoti, a na osnovu ruku može saznati o njenom tijelu.”

Na osnovu hadisa koji prenosi Džabir, r.a., većina islamskih pravnika nije uvjetovala dozvolu niti znanje djevojke kao ni njenih staratelja da bi prosac vidio djevojku.
Na taj način će prosac, gledajući djevojku kada ona ne zna da je gleda, moći vidjeti njen stvarni izgled, što je izuzetno bitna stvar naročito u današnjem vremenu u kojem se proširilo korištenje kozmetike i drugih preparata za uljepšavanje.

Imam Malik je uvjetovao dozvolu i znanje djevojke i njenih staratelja.

Neki učenjaci su uvjetovali da gledanje djevojke ne bude popraćeno strastima, što je skoro pa nemoguće, jer, kao što gledanje u baštu i cvijeće veseli čovjeka, a gledanje mrtvih i ubijenih ga rastužuje, isto tako gledanje u ženu – koje je u osnovi zabranjeno – pobuðuje strasti, ali se dozvoljava i izuzima iz opće zabrane zbog koristi koja proizilazi iz toga – sklapanja braka.
Kazao je šejhl-islam Ibn Tejmijje: ”Zabranjen je pogled koji može uzrokovati smutnju – fitnu, osim ako se čini zbog preovladavajuće potrebe i koristi, kao što je pogled prosca ili pregled doktora.”

Spomenuti hadis takoðer ukazuje da je dozvoljeno proscu da više puta pogleda djevojku koju prosi, ako to radi s ciljem donošenja odluke o prihvatanju ili odbijanju djevojke.
Kazao je Ibn Kudame: ”Dozvoljeno mu je (proscu) da pogleda djevojku više puta, kako bi dobro sagledao njen izgled (ljepotu), zato što se željeni cilj ne može postići osim na taj način.”

VRIJEME GLEDANJA DJEVOJKE

Islamski učenjaci u pogledu ovog pitanja imaju više mišljenja, ali je jedno od najprioritetnijih da je proscu dozvoljeno da gleda u djevojku onog momenta kada se odluči za brak, a prije prosidbe i sklapanja bračnog ugovora. To je mišljenje koje je odabrao imam Nevevi.

Ako bi čovjek bio ubijeðen da ta djevojka ili njen staratelj neće prihvatiti njegovu ponudbu – prosidbu, kao u slučaju ako je ona školovana, a on nepismen, ili ona ugledna, a on neugledan, ona bogata, a on siromašan, ona lijepa, a on nije – neki učenjaci su kazali da mu u toj situaciji nije dozvoljeno da gleda u djevojku.

Ako bi kod njega preovladavalo mišljenje da će ga odbiti, tada mu je pokuðeno gledati u nju.

Na osnovu spomenutih argumenata možemo kazati da je i djevojci dozvoljeno da pogleda u prosca, kao što to spominju islamski učenjaci u svojim knjigama, jer je razlog pogleda prisutan obostrano i kod žene kao i kod muškarca: ”To je bolje za vaš zajednički mir i slaganje u braku”.
Ako bi neko postavio pitanje zašto su hadis o tome upućeni muškarcima, a ne i ženama, odgovor bi bio: Zato što je osnova da se žene slabije i manje kreću od muškaraca, što jasno ukazuje na potrebu da muškarac vidi djevojku, za razliku od muškaraca koji u običaju borave izvan kuće i moguće ih je lakše vidjeti nego žene.

Ženi je dozvoljeno da kod muškarca koji je prosi vidi sve ono što nije stidni dio tijela.

Na osnovu spomenutih argumenata, neki učenjaci današnjeg vremena dozvolili su da prosac vidi sliku djevojke, jer to potpada pod opću dozvolu gledanja djevojke, s tim što su naglašavali da prosac ne bi trebao da donosi konačnu odluku na osnovu takvog viðenja jer slike ponekada ne pokazuju stvarni izgled osobe, naročito u današnjem vremenu i napredovanju tehnologije, kada se slike montiraju i prikazuju osobu u nestvarnom izgledu.
Takoðer, neki učenjaci dozvolili su telefonski razgovor izmeðu prosca i djevojke koju prosi, ako za tim postoji potreba, i da bude uz saglasnost staratelja djevojke, naravno ograničavajući se na potrebu.

PROSIDBA NA ISLAMSKI NAČIN (2. dio)

Mnogi muslimani u pogledu prosidbe imaju pogrešno ubjeðenje jer smatraju da samom prosidbom prestaju pravne zabrane izmeðu muškarca i žene, što je više nego neispravno ubjeðenje.Treba znati da islamska prosidba ne uzrokuje promjenu drugih propisa, osim dozvole pogleda, kada su u pitanju veze izmeðu prosca i zaprošene djevojke.

Prosac samom prosidbom, bez sklapanja braka, nije postao suprug zaprošenoj djevojci, naprotiv, oni su i dalje zabranjeni jedno drugome u svakom pogledu, a, izmeðu ostalog, zabranjeno je i da se prosac osamljuje sa zaprošenom djevojkom.

To nam potvrðuju opći argumenti koji su zabranili osamljivanje sa ženom strankinjom, tj. ženom s kojom može stupiti u brak.
Kazao je Allahov Poslanik: ”Neće se osamiti muškarac sa ženom a da sa njima šejtan neće biti treći.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)
U drugom hadisu, Allahov Poslanik je kazao: ”Neka se muškarac ne osamljuje sa ženom, osim u prisustvu njenog mahrema – onaj s kime trajno ne može stupiti u bračne veze.” (Buharija i Muslim)

Na osnovu spomenutog, možemo zaključiti koliko je prijestupa nastalo u današnjem vremenu kao plod nepoznavanja ove tematike. Tako ćemo naći da se muškarac, nakon prosidbe i verbalnog obećanja braka, osamljuje sa zaprošenom djevojkom, izlazi sam sa njom u grad: šetnju, kupovinu, idu zajedno na pijacu, normalno razgovaraju preko telefona, a nerijetko imaju i intimne kontakte.
A da ne spominjemo koliko je onih koji to čine i bez prosidbe?!

OGOVARANJE PROSCA ILI ZAPROŠENE DJEVOJKE

Takoðer, jedan od propisa koje spominju učenjaci u ovom poglavlju jeste i to da je osobi koja bude upitana o proscu dozvoljeno da iznese i spomene njegove mahane i nedostatke, i da se to ne smatra ogovaranjem koje je strogo zabranjeno načelima islama. I ne samo da je dozvoljeno, već to može biti i obaveza, shodno riječima Allahovog Poslanika: ”Musliman ima šest prava kod svog brata muslimana: …kada traži savjet da ga posavjetuješ.” (Muslim)
Kazao je šejh Salih Fevzan: ”Onaj ko bude konsultovan u pogledu prosca ili djevojke koju želi prositi, obaveza – vadžib mu je da spomene ono što zna o njemu / njoj i mahanama, i to se ne smatra ogovaranjem.”

Da je to dozvoljeno ukazuje nam dogaðaj sa Fatimom bint Kajs, r.a., u kojem je spomenuto da je ona nakon pričeka došla Poslaniku i obavijestila ga da su je prosili Muavija ibn Ebi Sufjan i Ebu Džehm, pa joj je Allahov Poslanik rekao: ”Što se tiče Ebu Džehma, on ne spušta svoj štap sa ramena (u rivajetu Muslima: ”mnogo tuče žene”), a Muavija je siromašan, ne posjeduje imetak…”, te joj je rekao: ”Udaj se za Usamu ibn Zejda” (u rivajetu Nesaija: ”…a ja ga nisam voljela, pa mi je ponovo kazao: ‘Udaj se za Usamu’ i ponovio to tri puta”). Fatima ibn Kajs je rekla: ”Pa sam se udala za Usamu s kojim sam bila sretna i Allah mi je u braku sa njim dao mnogo dobra” (Buharija i Muslim)

ŽENA KAO PROSAC

Mi živimo u sredini, kao i u vremenu, u kojem su se mnoge stvari izopačile. Jedna od njih je i ta da mnogi roditelji nikada ne bi pomislili da predlože svojoj kćerki da se uda za odreðenu osobu, tj. da osobi za koju znaju da je moralna ponude brak sa svojom kćerkom. Mnogi roditelji takav čin smatraju poniženjem, konzervatizmom, dok se dozvoljavanje kćerki da izlazi u grad i disko, s kim hoće i da čini šta hoće, ne smatra poniženjem niti konzervatizmom. čudni su ti parametri, kada se pomiješa neznanje sa slijepim slijeðenjem zapadnjačke zabludjele ”civilizacije”.
Ako pogledamo u izvore vjere, vidjet ćemo da je ženi dozvoljeno da se ponudi muškarcu za brak i to se ne smatra slabošću, čak štaviše, to se smatra vrijednošću.
Najbolji primjer za to je dogaðaj o kojem nam govori Kur’an, u kojem je spomenuto da je otac dviju kćeri (neki mufessiri su kazali da je to Šuajb, a.s.) ponudio jednu kćerku Musau, a.s., kada je stigao u Medjen, a kojima je Musa, a.s., napojio stado ovaca.

Kazao je Svevišnji Allah: “O oče moj” – reče jedna od njih – “uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.” “Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje” – reče on – “ali treba da me osam godina služiš, a ako deset napuniš, bit će dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar.” “Neka bude tako izmeðu mene i tebe!’’ – reče Musa – “koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili.” (Kazivanje, 26. – 28.)

Buharija i Muslim zabilježili su predaju da je Allahovom Poslaniku došla jedna žena i kazala: ”Allahov Poslaniče, imaš li potrebe za mnom?” Pa je rekla kćerka Enesa, r.a., koja je sjedila pored Enesa, r.a., kada je govorio o tom dogaðaju: ”Kako je bestidna!”, a Enes joj je kazao: ”Ona je bolja od tebe, ona je voljela Allahovog Poslanika pa mu se ponudila za brak.”
Kazao je El-Kastalani u komentaru ovog hadisa: ”Hadis je dokaz da je ženi dozvoljeno da se ponudi čestitom muškarcu za brak, i da to nije sramota, štaviše, to je pokazatelj njene vrijednosti. Da, to bi bilo odvratno ako se radi zbog dunjalučkih koristi.”

Poznato je da je Omer, r.a., ponudio Osmanu, r.a., da za njega uda svoju kćerku Hafsu, r.a., pa je Osman odbio pod izgovorom da ne misli da se ženi u tom periodu. Zatim ju je ponudio Ebu Bekru, r.a., pa mu Ebu Bekr, r.a., nije ništa odgovorio, što je Omera više zaboljelo nego što ga je zaboljelo Osmanovo odbijanje ponude. Zatim ju je zaprosio Poslanik, alejhis-selam, i oženio je.
Pa kada je Ebu Bekr, r.a., sreo Omera, kazao mu je: ”Vjerovatno si bio ljut na mene kada si mi ponudio svoju kćerku, a ja ti nisam ništa odgovorio?” Omer je rekao: ”Da”, a Ebu Bekr je kazao: ”Nije me spriječilo ništa drugo, da prihvatim tvoju ponudu, osim što sam čuo Poslanika da je spominje, i nisam želio da širim tajne Allahovog Poslanika, a da je on nije oženio, ja bih je oženio.” (Buharija)

Prvi put objavljeno: nedjelja, 28 Prosinac 2008 18:00 (1 dio) i četvrtak, 22 Siječanj 2009 00:06 (2 dio)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/