Šta savjetujete u vezi sa omladinom koja se pridržava vjere,
a koja je često umeđusobnom sukobu i koji se odriču jedni drugih?
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Nema sumnje da je to što se dešava omladini koja je odana
vjeri, u smislu razilaženja i međusobnog proglašavanja zabludjelim,
te podsticaja neprijateljstva i mržnje protiv onih koji se ne slažu
s njihovim pravcem i metodom, veoma žalosno i tužno, i to će možda
odvesti do potpunog kolapsa. Ovakvo razilaženje je ono čemu se
najviše raduju šejtani iz reda džinna i ljudi, jer oni ne vole da se dobri
ljudi ujedine oko bilo čega. Oni ustvari žele njihovo razjedinjavanje,
jer dobro znaju da to razbija snagu kojom se ostvaruje dosljednost u vjeri i predanost Allahu, dž.š. Na to ukazuju riječi Uzvišenog:
“I ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali.” (El-Enfal, 46)
Također Uzvišeni kaže: “I ne budite kao oni koji su
se razjedinili i u mišljenju podvojili, kada su im već jasni dokazi
došli.” (Ali- Imran, 105)
Također kaže: “Tebe se ništa ne tiču oni koji
su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili.” (El-En'am, 159)
Uzvišeni također kaže : ” On vam propisu je u vjeri ono što je propisao
Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu
i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne
podvajajte.'” (Es-Sura, 13)
Uzvišeni Allah zabranio nam je da se razilazimo i pojasnio nam je
tragične posljedice toga. Obavezno nam je da budemo jedan ummet,
da nam riječ bude zajednička, i da budemo svjesni da razilaženje nosi
nered, uništava jedinstvo i neminovno utječe na slabljenje islamskog
ummeta. Ashabi, r.a., su se razilazili, ali to nije odvelo do njihovog
cjepkanja, neprijateljstva i mržnje. Suprotna mišljenja postojala su čak
i u doba Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Primjer za to je kada
je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, završio sa bitkom El-Ahzab,
pa mu je Džibril došao naređujući mu da krene na pleme Benu Kurejza
zato sto su prekršili ugovor. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem,
tada je rekao ashabima: ‘ ‘Neka niko od vas ne klanja ikindiju osim po
dolasku u Benu Kurejzu.” Krenuli su iz Medine ka Benu Kurejzi, a već je bilo nastupilo
vrijeme ikindije. Jedni su rekli: ‘ ‘Nećemo klanjati osim kada dođemo u
Benu Kurejzu, makar sunce zašlo jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi
ve sellem, tako rekao, pa zato kažemo: ‘Čuli smo i pokoravamo se.'”
Drugi su rekli: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, time je
samo htio ubrzati polazak, a nije želio odgađanje namaza. Kasnije je vijest
o tome došla Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i nikoga od njih nije
prekorio, niti izgrdio zbog načina na koji je shvatio njegove riječi. Ashabi
se, dakle, nisu cjepkali u tabore i dijelili u stranke zato što su ponekad
na različite načine shvatali Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, govor.
Tako je i nama obaveza da se ne razilazimo i da budemo jedan ummet. Primjer razilaženja koje se danas može vidjeti jeste da se kaže
za određenog čovjeka da je selefija, a za drugoga da je ihvanija, za
sljedećeg da je tebligija, sunnija, tradicionalista itd., a sve je to
cjepkanje koje za sobom povlači veliku opasnost. Ovakvim postupcima
i kategorisanjima nestat će nade koju gajimo u pogledu islamskog
buđenja i osvješćivanja, posebno kada se pojave razjedinjene skupine
koje jedne druge proglašavaju zabludjelima i neuračunljivima.
Rješenje za ovaj problem je da idemo putem kojim su išli ashabi, r.a.,
i da znamo da je dotično razilaženje proizašlo iz idžtihada, a idžtihad je
tu shvatljiv i opravdan. Također, moramo znati da ovakvo razilaženje ne
donosi negativan utjecaj, već u suštini predstavlja saglasnost. Kako?
Naprimjer, ja imam suprotno mišljenje od tebe u određenom
pitanju, jer argument koji imam nalaze mi da zastupam stav koji je
suprotan tvom stavu. Ti mi se suprostavljaš u ovom pitanju, jer tvoj
argument nalaže da imaš suprotno mišljenje od mene. U stvarnosti mi
se ne razilazimo, jer svako od nas uzeo je ono što misli da je ispravno
na osnovu dokaza. Stoga, ono što argument nalaže je pred nama svima.
Svako od nas zastupa mišljenje samo na osnovu onoga što, po njegovom
uvjerenju, nalaze argument. Zato ću ti ja zahvaliti i pohvaliti te pred
drugima, jer mi se argumentirano suprostavljaš u mišljenju, a ja sam
tvoj brat i tvoj prijatelj. Ovo suprostavljanje proizlazi na osnovu tvoga
argumenta, te pred mene stavlja obavezu da u svojoj duši o tebi ne
osjećam ništa loše, već da te hvalim zbog onoga što misliš, a ti u suštini
i jesi toga vrijedan. Ukoliko bismo nekoga od nas prisilili da prihvati mišljenje onog
drugog, u tom slučaju, moje naprimjer prisiljavanje nekoga da prihvati
ono što ja zastupam, nema prioritet nad njegovim prisiljavanjem mene
da prihvatim njegovo mišljenje. Zato je potrebno da ovo razilaženje koje
je zasnovano na idžtihadu, ne uzimamo kao raskol, već kao saglasnost
kako bi se ukazala zajednička riječ i ostvarilo dobro.
Ali šta ako neko kaže: Ovakvo rješenje nije baš lahko sprovesti
među običnim ljudima, pa šta je, onda, stvarno rješenje?
Rješenje je u sljedećem: Da se okupe vodeći ljudi iz svake skupine
i da sagledavaju pitanja oko kojih se razilaze da bi na takav način
pokazali svoje jedinstvo i međusobno zbližavanje. Jedne godine desio se čudan dogadaj na Mini, kojem sam prisustvovao ja, a i još neka braća. Došle su dvije skupine, od kojih
je svaka brojala po tri ili četiri čovjeka. Međusobno su se optuživali
za nevjerstvo i proklinjali jedni druge, a svi su bili hadžije! Razlog
ovakvoj situaciji bio je u sljedećem: Jedna od dvije skupine rekla je
da druga, kada stane da klanja namaz, stavi desnu preko lijeve ruke na
prsa, a to je negiranje sunneta (tj. nevjerovanje u sunnet) jer je sunnet
kod prve skupine bio da se ruke spuste prema butinama. Druga skupina
je rekla: Opuštanje ruku ka butinama bez stavljanja desne preko lijeve je
nevjerstvo kojim se dozvoljava proklinjanje onoga ko to čini. Oštro su se
sporili. Međutim, zahvaljujući Allahu, a potom zalaganjem braće, nakon
pojašnjenja kakav islamski ummet treba da bude u pogledu međusobnog
zbližavanja, svi su zajedno otišli zadovoljni jedni drugima. Pogledaj kako se šejtan sa njima poigrao oko ovog pitanja u kojem su se razišli, pa su čak jedni druge počeli proglašavati nevjernicima,
a pitanje držanja ruku u namazu je jedan od sunneta, a ne temelj islama,
niti je jedan od njegovih farzova, niti vadžiba. Najviše što su učenjaci
rekli o stavljanju desne preko lijeve ruke na prsa jeste da je to sunnet.
Drugi učenjaci kažu da je sunnet opustiti ruke, ali je ispravno ono na što
ukazuje vjerodostojni sunnet, a to je stavljanje desne ruke preko lijeve
podlaktice, kao što kaže Sehl b. S'ad, r.a., prema predaji koju bilježi
imam Buhari: “Ljudima je bilo naređeno da se stavi desna ruka preko
podlaktice lijeve ruke u namazu.” Molim Allaha, dž.š., da našoj braći koja tragaju za metodama da've podari međusobnu bliskost, da zavole jedni druge, te da im srca učini
ispravnim. Ukoliko su namjere ispravne, lahko je doći do rješenja,
a ukoliko nisu, svako će biti zadivljen svojim mišljenjem i druga ga
mišljenja neće zanimati. Tada će uspjeh biti isuviše daleko.
Napomena: Ukoliko se radi o razilaženju u pitanjima vjerovanja,
obavezno se moraju ispraviti i usaglasiti sa onim na čemu su bili
ispravni prethodnici. Obaveza je negirati i upozoravati na one koji se
suprotstavljaju pravcu ispravnih prethodnika u ovoj tematici.
Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf