OPHOĐENJE PREMA ONOME KO NE VRAĆA DUGA

Alejkumusselam.

Na samom početku treba istaknuti da je pozajmljivanje od strane onoga koji posuđuje šerijatski pohvalno djelo, a od strane onoga koji uzima dug nije nikakva mahana niti je šerijatski pokuđeno jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzimao dug.

Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je se utjecao Allahu, dželle še’nuhu, od duga. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio u namazu tako što bi rekao: “Allahu moj utječem ti se od grijeha i duga”, pa ga je neko upitao što se toliko utječe od duga, pa je odgovorio: “Zaista čovjek kada je dužan priča pa laže i obeća pa iznevjeri”. Takođe u drugim šerijatskim tekstovima je došlo da se šehidu opraštaju svi grijesi osim duga, da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije htio klanjati dženazu onima koji su preselili a imaju dug sve dok neko za njih ne vrati, a za jednog umrlog je rekao nakon što je vraćen za njega dug: “Sad mu se ohladilo tijelo (od Vatre)”. Sve ovo ukazuje da musliman ne treba uzimati dug osim u jakoj potrebi i nuždi, da se ne zadužuje za sticanje stvari koje mu nisu nužne, a pogotovu da se ne zadužuje ako zna za sebe da neće biti u stanju da vrati dug.

Postoje dvije vrste dužnika kojima je istekao rok vraćanja duga a oni ga ne vraćaju.

Prva vrsta su dužnici koji zbog neimaštine i oskudice nisu u stanju da vrate dug.

O toj vrsti dužnika je Uzvišeni objavio ajet u kojem je pojasnio kako da se prema njima ophodimo.

Kaže Uzvišeni: “A ako je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, neka znate, da dug poklonite” (El-Bekare, 280), tj. ako je dužnik u neimaštini i oskudici i nije u stanju da vrati dug kada istekne rok vraćanja, obaveza je onome ko mu je posudio da ga pričeka dok ne bude imao. A bolje djelo od toga je da mu taj dug pokloni kao sadaku.

Prenosi se u nekoliko vjerodostojnih hadisa fadl (vrijednost) čekanja onoga ko je u oskudici i neimaštini da vrati dug nakon što mu je istekao rok.

Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Bio je jedan trgovac koji je pozajmljivao ljudima imetak, pa kada bi vidio onog ko je u neimaštini i oskudici (od njegovih dužnika) rekao bi svojim mladićima: Pređite mu preko toga (oprostite mu dug) ne bi li Allah prešao preko naših grijeha, pa mu je Allah prešao preko njegovih grijeha”.

Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu u jednom dugom hadisu od Ubadeta ibn Samita, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko pričeka dužnika koji je u oskudici i neimaštini ili mu pređe preko duga Allah će ga staviti u Svoj hlad (na Sudnjem danu)”.

Prema tome, ako dužnik kome je istekao rok vraćanja duga nije u stanju zbog oskudice i neimaštine da vrati dug onaj koji je posudio ima izbora ili da ga sačeka dok ne bude u stanju da mu vrati ili da mu pokloni taj imetak kao sadaku što je vrednije.

Druga vrsta dužnika kojima je istekao rok vraćanja duga su oni koji namjerno ili iz nemarnosti i nehatluka odgađaju vraćanje duga a u stanju su da ga vrate. Pa ako dužnik i nakon što je zatraženo od njega da vrati dug ustrajava i odugovlači u nevraćanju, dozvoljeno je onome kome je dužan da podigne sudsku parnicu protiv njega. U mjestu gdje se sudi po Šerijatu to bi značilo da podigne tužbu protiv njega kod kadije. Naravno da bi imalo smisla podizati tužbu onaj ko je podiže treba imati dokaze da mu je posudio, svejedno bila to dva svjedoka ili da je taj dug zapisan i mjerodavan kod kadije. A u mjestima gdje se ne sudi po Šerijatu dozvoljeno je onome ko je posudio da podigne parnicu protiv njega kako bi dobio nazad svoj imetak. Ovo traženje presude na sudovima koji ne sude po Šerijatu je dozvoljena jer predstavlja traženje onoga na što ima pravo, a ne može drugačije doći do njega osim preko tog suda. Da lično ode i fizički pokuša vratiti svoj imetak ili da nekoga plati da to uradi za njega to vodi u nered, fitnu i fesad.

U dobrom hadisu od Amr ibn Šerida od njegovog oca, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nevraćanje duga od strane onoga ko je u stanju da ga vrati dozvoljava njegovu čast i da se kazni”. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ibn Made i Ibn Hibban, a dobrim ga ocjenjuje Ibn Hadžer, Albani i Šuajb Arnaut. Ovim hadisom se dozvoljava da kadija naredi kažnjavanje onog ko je u stanju da vrati dug a neće, bilo njegovim zatvaranjem, novčanom kaznom ili nečim drugim, shodno kako procijeni kadija. Takođe, na osnovu hadisa dozvoljena je onome ko je dao dug da upozori druge ljude na dužnika koji je u mogućnosti a neće da mu vrati dug čime se narušava njegova čast i njegov ugled.

A što se tiče toga kako da se musliman ponaša u vremenu kada je nestalo emaneta i povjerenja i kada se dešavaju veliki problemi među ljudima po pitanju pozajmljivanja i vraćanja duga, najbolji odgovor imamo u časnom Šerijatu.

Kaže Uzvišeni govoreći o onima koji posuđuju dok su na putu: “Ako ste na putu, a ne nađete pisara, onda uzmite zalog” (El-Bekara, 283).

Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio na ahiret a njegov štit je bio dat kao zalog. Na osnovu ova dva šerijatska teksta donesen je idžamu učenjaka na dozvoli uzimanja zaloga prilikom davanja duga onome ko je na putovanju, a većina učenjaka je na tome da je dozvoljen i onome ko nije na putovanju.

Definicija zaloga je osiguravanje duga sa imetkom koji se može iskoristiti ili prodati u slučaju da dužnik ne vrati dug.

Prema tome, rješenje gore spomenutog problema je u uzimanju zaloga prilikom posuđivanja. To jest, da onaj koji posuđuje imetak traži od onoga kome posuđuje da mu da u zalog neki njegov imetak poput, zlata, auta, nekretnine i slično da u slučaju ako mu na vrijeme ne vrati dug može prodati ove stvari, podmiriti svoj dug a višak vratiti njemu. Ovako se na najbolji način čovjek može osigurati za vraćanje duga.

Treba naglasiti da traženje zaloga pri pozajmljivanju ne predstavlja sumnjanje u i nepovjerenje prema onme kome se daje pozajmica, jer nije bilo poštenije i povjerljivije od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a Židov je tražio od njega da mu da zalog i on mu ga je dao.

Drugi način rješavanja gore spomenutog problema je takođe zasnovan na šerijatskom tekstu, tačnije na najdužem kur’anskom ajetu koji se zove “ajetud-dejn” (ajet o dugu).

Kaže Uzvišeni: “O vjernici, zapišite kada jedan od drugog pozajmljujete do određenoga roka…” (El-Bekara, 282). Ovim ajetom Uzvišeni preporučuje vjernicima da kada međusobno pozajmljuju da zapišu dug, tj. ko je kome dužan, koliko i do kojeg roka uz svjedoke. Naravno, da bi zapisivanje duga bilo u našim zemljama validno za krivično gonjenje neophodno je zapisano pozajmljivanje ovjeriti u sudu. Pa kada istekne vrijeme vraćanja duga šerijatski je dozvoljeno krivično goniti osobu koja je dužna ako je ta osoba u mogućnosti da vrati dug ali neće namjerno ili je nemarna i nehatna.

Prema tome, poštovana sestro pošto se u tvom slučaju radi o osobi koja je u mogućnosti da ti vrati ali iz određenih razloga ne vraća, nema sumnje da je tebi dozvoljeno da tražiš da ti vrati pozajmicu. Pa ako nakon što zatražiš i dalje ostane po starom a ti imaš dokaze koji su validni na sudu da je krivično goniš tebi je to dozvoljeno.

A ako nemaš dokaz da si joj posudila onda ti ne ostaje ništa drugo nego da čekaš da se ona smiluje da ti vrati, ili da joj to halališ i oprostiš ili da na Sudnjem danu to izmirite. Ovo što se desilo dovoljan ti je ibret i pouka kako da se u narednim slučajevima pozajmljivanja ponašaš. A na drugi dio pitanja ti je dat odgovor da je izlaz i rješenje prilikom davanja pozajmice u uzimanju zaloga ili zapisivanja i ovjeravanja duga na sudu.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com