Neki od propisa hidžame ?

Piše: Smail L. Handžić
Nakon što je Uzvišeni Allah stvorio insana, i za njegovo privremeno boravište mu odredio ovaj prolazni dunjaluk, iskušao ga je brojnim iskušenjima… Nema sumnje da je jedno od takvih iskušenja i bolest koja ga povremeno snalazi. Bolest se u Kur’anu spominje u dva oblika: bolest koja snalazi čovjekovo srce i ona kojom čovjek biva iskušavan u pogledu njegovog organizma.
Govoreći o bolestima koje snalaze čovjekovo srce, između ostalog, Uzvišeni Allah je u prijevodu značenja rekao:

„O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno…“ (El-Ahzab, 32)

Također, Uzvišeni je na mnogo mjesta u Kur’anu spomenuo i bolest koja se odnosi na čovjekov organizam. Tako je u prijevodu značenja kazao:

„Nije grijeh slijepcu, niti je grijeh hromu, niti je grijeh bolesnu, a ni vama samima da jedete u kućama vašim…“ (En-Nur, 61)

Nema sumnje u činjenicu da je gotovo nemoguće da čovjek u toku svoga života bude stabilan u pogledu svoga zdravlja. Naprotiv, on je izložen mnogobrojnim bolestima koje se razlikuju u pogledu jačine njihovog stepena ili posljedica koje nanose čovjeku, što, svakako, spada u veličanstvene mudrosti Uzvišenog Allaha. Za sve te bolesti postoji lijek kojeg je odredio Uzvišeni Allah. On je taj koji daje lijek i ozdravljenje. On daruje ozdravljenje onome kome to želi, a nekima ga uskraćuje i čini da određene bolesti budu razlozi njihove smrti. Sve to biva u skladu sa Allahovom neograničenom mudrošću, jer, Allah je onaj koji je Najmudriji i koji je o svemu potanko obavješten.

Ljudi su od davnina hrlili u potrazi za lijekom koji će im, ili potpuno ukloniti njihovu bolest, ili, bar na kratko, olakšati istu. Islam podstiče na liječenje od svih bolesti, obzirom da je zdravlje jedan od bitnih faktora koji utiču na mogućnost ispravnog izvršavanja šerijatskih obaveza, poput namaza, posta, hadždža i sl. Zbog toga je Allahu draži i bolji onaj vjernik koji je zdrav i snažan, nego li onaj koji je bolestan i slabašan, iako je u obojici hajr. I, kao što se od muslimana traži da posjeduje snažan iman, isto tako se od njega traži da ima zdravo i snažno tijelo, jer je upravo zdravo tijelo oslonac i posrednik jakog imana.

Rekao je Muveffik el-Bagdadi, Allah mu se smilovao: „Zdravlje je, nakon islama, nešto najbolje sa čime je Allah darovao čovjeka, obzirom da on, bez njega, nije u mogućnosti da izvršava i obavlja oblike pokornosti svome Gospodaru. Pa, nek’ na toj blagodati bude zahvalan, i neka je ne poriče!“

Možda je to jedan od razloga i povoda riječima Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u kojima je on kazao: „Dvije blagodati su neiskorištene kod većine ljudi: zdravlje i slobodno vrijeme!“

Zato se od muslimana traži da poduzme sve dozvoljene i raspoložive mogućnosti kako bi došao do lijeka, odnosno, svoga ozdravljenja.

U tom smislu se navode brojni hadisi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we seleme. Od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme rekao: „Ni jednu bolest Allah još nije spustio, a da za nju nije dao lijeka!“ (Buharija, 10/113, i Ibn Madžeh, 3439)

Usama ibn Šurejk je kazao: „Bio sam kod Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we selleme kada mu dođoše neki beduini, te rekoše: „O Allahov poslaniče, da li treba da se liječimo? On im reče: „Naravno, liječite se Allahovi robovi, jer, Uzvišeni Allah nije dao ni jednu bolest a da za nju nije dao i lijeka! Osim od jedne bolesti!“ Rekoše: „Koja je to bolest?“ Reče: „Starost!“ (Ahmed, 4/278, Ibn Madžeh, 3436, Ebu Davud, 3855, Tirmizi, 2039)

ŠTA JE HIDŽAMA

Jedna od metoda koja doprinosi ozdravljenju je, nesumnjivo, i hidžama. Hidžama je, u stvari, proces izvlačenja, odnosno, isisavanja i izbacivanja nečiste krvi iz organizma pomoću čaša ili bočica koje se postavljaju na određena mjesta na tijelu oboljele osobe. Te čaše se priljepljuju za tijelo putem izazvanog vakuma nastalog uslijed izbacivanja zraka iz njih, te kao takve, ostaju na tijelu nekoliko minuta, u zavisnosti od vrste liječenja. Najčešće se vakum prizvodio paljenjem malog drvceta ili papirića, čiji bi dim neutralisao sav kisik iz čaše, a što bi dovelo do vakuma i lijepljenja čaše za tijelo. Danas se koriste čaše koje na sebi imaju osigurače kojima se elegantno i lahko izbacuje zrak. Na mjestu gdje se priljepljena čaša nalazi, koncentriše se sva nečista krv. Nakon toga se čaša skine, a na tom mjestu se nekoliko puta tanko nareže koža oštrim predmetom kako bi izašla koncentrisana nečista krv. Potom se ponovo, dakle, na istom mjestu, priljepi ponovo čaša pod vakumom, koja sada nema ulogu vršenja koncentracije krvi, nego ovoga puta, već prije koncentrisanu nečistu krv na mjestu čaše, sada izbacuje iz organizma.

PORIJEKLO HIDŽAME

Hidžama je bila poznata u vrijeme Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, i još mnogo, mnogo prije… Naime, dokazano je da se hidžama koristila i u vrijeme starih Egipćana, još u vremenu faraonskih vladara. U najstarijoj knjizi u Egiptu iz oblasti medicine se spominje hidžama kao jedna od metoda pri liječenju bolesnika. U to vrijeme se koristio životinjski rog sa kojim bi se vršilo ispumpavanje nečiste krvi iz organizma. Nakon toga, prešlo se na čaše napravljene od bambusovog drveta, da bi se u novije vrijeme počele koristiti staklene čaše, pa i one koje na sebi imaju moderne osigurače… Iz Egipta se hidžama proširila i na druge kontinente. Tako se i u starim Grčkim knjigama spominje hidžama, ali i u kineskoj medicini je našla svoje mjesto, samo što su oni praktikovali tzv. „suhu hidžamu“ kojom ne bi izbacivali nečistu krv van organizma, nego bi je ostavljali na površini kože koju bi kasnije organizam sam uklonio.

HADISI O HIDŽAMI

Mnogobrojni hadisi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, podstiču na činjenje hidžame. Od Džabira, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je rekao: Čuo sam Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme gdje kaže: „Ako i u čemu od toga sa čime se liječite ima koristi, onda je to u pijenju meda, ili u rezu od hidžame, ili u žigosanju vatrom, a ja ne volim žigosanje.“ (Buharija, 5702; Ibn Madžeh, 3476; Ahmed, 1/245) Od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je rekao: „Rekao je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Pored god koje skupine meleka bi naišao u noći Isra’a, rekli bi mi: „O Muhammede, naredi svome ummetu da čine hidžamu!“ (Ibn Madžeh od Enesa radijallahu ‘anhu, 3479; Tirmizija od Ibn Mes’uda, a šejh Albani, rahimehullahi, je hadis ocjenio vjerodostojnim, Sahih El-Džami’, 5671) Od Selme, radijallahu ‘anha, se prenosi da je rekla: „Ko god bi se Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme, požalio na bolove u glavi, on bi mu rekao: „Učini hidžamu!“ (Ebu Davud, 3858; Tirmizi, 2055, Ibn Madžeh, 3502) Od Asima ibn Omera ibn Katade se prenosi da je Džabir, radijallahu ‘anhu, posjetio El-Mukni’a, pa mu je rekao: „Neću otići sve dok ne učiniš hidžamu!“ Zatim je kazao: „Čuo sam Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, kako kaže: „U tome je lijek!“ (Buharija, 5697; Muslim, 4/1729) Ovi, ali i mnogi drugi hadisi koje nismo naveli, jasno ukazuju na to da je hidžama jedna od najboljih metoda pri liječenju, te da je propisana, odnosno, da ju je i sam Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, činio, da ju je dozvolio, i, čak šta više, na njeno činjenje podsticao. Međutim, ovo ne znači da se bilo ko može upustiti u činjenje hidžame drugim osobama. Kao i za svaku nauku, neophodno je poznavati neke važne neophodnosti za činjenje hidžame, koje, ako se kojim slučajem zapostave, mogu dovesti do nepoželjnih posljedica, pa čak i smrti.

KORISTI HIDŽAME

Hidžama koja se učini na vrhu pleća koristi pri liječenju od bolova koji se osjećaju u ramenima i grlu. Hidžama koja se učini na glavi, te na vratnim venama u prijedjelu potiljka, nadomak ljudskog uha, koristi pri liječenju od bolesti i bolova glave. Od Enesa, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je rekao: „Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je činio hidžamu u predjelu vratnih vena i na vrhu pleća.“ (Tirmizi, 2052; Ebu Davud, 3860; Ibn Madžeh, 3483) Od Ibn Buhejneh, se prenosi da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we seleme, učinio hidžmu na sredini glave, dok je bio u ihramima, na putu za Mekku. (Buharija, 5998) Osim ovoga, hidžama se može činiti i za liječenje od drugih bolesti, kao protiv bolova i upala u zglobovima, za liječenje od reumatizma i bolova nastalih od njega, protiv malaksalosti, išijasa, bolesti mokraćnog mjehura i bubrega, hemiplegije nastale uslijed sudara, protiv povišenog i smanjenog pritiska, visokog holesterola, upale jetre, srčanih bolesti, bolesti šećera, za uravnoteženje mjesečnog ciklusa kod žena, kožnih bolesti i alergija, i još mnogih drugih bolesti.

DA LI HIDŽAMA UTIČE NA ISPRAVNOST POSTA

Većina islamskih učenjaka (Hanefija, Šafija i Malikija) je mišljenja da hidžama ne kvari post, i to je, Allah najbolje zna, najprihvatljivije mišljenje. Međutim, ovom mišljenju su se suprostavile Hanbelije koje zastupaju suprotan stav. (Vidi El-Mebsut, 3/57; Beda’i Es-Sena’i, 2/107; El-Medžmu’, 6/349; Kešafu El-Kina’, 2/372; El-Mugni, 4/350) Rekao je Ibn Abdu El-Ber, Allah mu se smilovao: „Nema nikakve smetnje da postač čini hidžamu, jedino ako se ne boji da će toliko oslabiti što bi uticalo na nastavak njegovog posta. Svi dokazi o tome su oprečni, merfu’ i mudtarib! Za obavezujući propis o kvarenju posta onoga ko ne jede, ko ne pije i spolno ne opći je neophodan dokaz koji nije oprečan i oko kojeg nema nikakvog spora.“ (El-Kafi, 1/352) Ovo je, dakle, glavni oslonac onima koji zastupaju mišljenje da hidžama ne kvari post, odnosno, oslanjaju se na osnovu koja ukazuje na to da je post ispravan i da ga ništa ne može pokvariti sve dok na to ne ukaže ispravan dokaz koji ukazuje na suprotno. Tu osnovu su poduprijeli i mnogobrojnim hadisima, a među njima i slijedećim: Od Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhuma, se prenosi: „Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je učinio hidžamu dok je postio!“ (Buharija, 1939) Od Enesa, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je bio upitan: “Da li ste, u vrijeme Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, smatrali pokuđenom hidžamu za postača? Reče: Ne, osim zbog njegove slabosti!“ (Buharija, 1940)

Oni koji smatraju da hidžama kvari post, taj stav podupiru vjerodostojnim hadisom, gdje Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, kaže: „Post je pokvario i onaj koji čini (drugom) hidžamu, a i onaj kome se ona čini!“ (Ahmed, 5/276; Ebu Davud, 2/770; Ibn Madžeh, 1/5377; i drugi) Ovaj hadis jasno dokazuje ništavnost posta osobe koja čini i kojom se čini hidžama. Na ovaj argument je prigovoreno različitim pristupom njegova shvatanja. Rečeno je da je on – iako je vjerodostojan – derogiran sa hadisom od Ibn Abbasa i drugih jer se u drugim predajama spominje da je hadis izrečen u godini kada je oslobođena Mekka, tačnije, 18 ramazana osme godine po hidžri. Međutim, hadis od Ibn Abbasa je rečen poslije toga nakon dvije godine, u vrijeme oprosnog hadža. Dalje, ovaj isti hadis se može na različite načine razumjeti. Možemo ga shvatiti da se njim želilo kazati da je osobi koja čini i kojoj se čini hidžama uskraćena vrijednost posta, jer su neki ashabi običavali kazati za osobu koja progovori u vrijeme džumanske hutbe: „Ti nemaš džume!“- misleći na njenu vrijednost i nagradu. (Pogledaj Medžmu’, 6/352; i El-Istizkar, 10/128) Također, ovaj hadis se može razumjeti da se njim želi ukazati na izloženost eventualnom kvarenju dotičnog posta, jer, onaj koji čini drugom hidžamu (u to vrijeme se krv isisavala životinjskim rogom) nije siguran od mogućnosti slučajnog gutanja krvi pri njenom isisavanju, dok onaj kome se ona čini nije siguran da će moći izdržati svoj post bez njegovog prekidanja prije isteka vremena. (Me’alimus sunen, 2/771)

DA LI JE DOZVOLJENO NAPLATITI USLUGU ČINJENJA HIDŽAME

Islamski učenjaci su razmatrali ovo pitanje, i u vezi njegovog razumjevanja imaju oprečne stavove. Većina islamskih učenjaka smatra dozvoljenim naplaćivanje usluge činjenja hidžame, kao što se to prenosi od Ibn Kudame da je takvim prenjeo i mišljenje Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhuma, zatim, Malika, Šafije, Hanefija, ali i jedno od mišljenja Imama Ahmeda. (El-Mugni, 5/539; Beda’i Es-Sena’i, 4/190; El-Medžmu’, 9/60; El-Kavanin El-Fikhijjeh, 280) Drugo mišljenje o ovom pitanju je suprotno prvom, a to je, u stvari, druga predaja od Imama Ahmeda. Rekao je Tirmizija: „Ahmed je kazao: Ako bi od mene zatražio (novac) onaj koji čini hidžamu, ne bih mu dao!“ (Tirmizi, 3/567) To mišljenje je Ibn Kudame pripisao i Osmanu, Ebu Hurejri i El-Hasanu, radijallahu ‘anhum, međutim, još je dodao: „Od Ahmeda se ne prenosi da je zabranio zaradu osobi koja naplaćuje uslugu činjenja hidžame, niti njeno unajmljivanje, nego je rekao: Mi ćemo mu dati kao što je i Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, dao, ali ćemo mu i reći kao što je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme rekao kada je upitan o njenom konzumiranju, pa je to zabranio.“ (El-Mugni, 5/539) Ovo mišljenje argumentuju, između ostalih, i slijedećim dokazima: Hadisom od Ebi Džuhajfeh, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, zabranio cijenu (zaradu od prodaje) psa i zaradu od (puštanja) krvi. (Buharija: vidi u Fethu, 4/367, 497) Zatim, sa hadisom od Rafi’ ibn Hudejdža, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Nevaljala je zarada od (prodaje) psa, i nevaljala je zarada (mehr) prostitutke, i nevaljala je zarada onoga koji čini hidžamu!“ U dugoj predaji se kaže: „Najgora zarada je mehr prostitutke, zarada od (prodaje) psa i zarada onoga koji čini hidžamu!“(Muslim, 3/1199) Osim toga, navode i hadis koji je, zasigurno, u žiži interesovanja obje skupine učenjaka i o čijem razumjevanju ovisi izgradnja stava o ovom šerijatskom pitanju. Naime, Od Muhajseh, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je on zamolio Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we selleme, da mu dozvoli najamninu osobe koja čini hidžamu, pa mu je to on osporio. Neprestano ga je pitao o tome i tražio od njega dozvolu, sve dok nije rekao: „Njom (zaradom) nahrani svoju stoku (pomoću koje prenosiš vodu)!“ (Malik u Muveta’, 534) U drugoj predaji: „Njom nahrani svoju stoku i roba!“ (Ebu Davud, 3/707; Ibn Madžeh, 2/732) Oni koji dozvoljavaju naplaćivanje usluge od činjenja hidžame, svoje mišljenje dokazuju hadisom od Enesa i Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhum, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, učinio hidžamu, te da je platio uslugu onom ko mu je hidžamu učinio. Kaže Enes: „Nikoga nije zakinuo u pogledu njegove nadnice!“ Kaže Ibn Abbas: „Da je to bilo zabranjeno, ne bi mu davao!“ (Buharija: u Fethu 4/380) O svemu ovome je Imam Šafija rekao: „Da je to zabranjeno, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, ne bi dozvolio Muhajsih da zarađuje ono što je haram, niti da time hrani svoju stoku i roba, jer i za roba postoje propisi halala i harama, i ne bi Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, dao onome ko mu je učinio hidžamu nadnicu, jer je on to dao zato što je dozvoljeno da mu se dadne kao i da ovaj to za sebe uzme.“ Zatim je ovu zabranu razumjeo na način da se njom želi kazati koliko je, u stvari, poniženje da se zarađuje od činjenja hidžame. (Ihtilafu El-Hadis liš-Šafi’i, 279) To je, inša’allah, najprihvatljivije mišljenje, a Allah opet najbolje zna!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/