Murabeha – prodaja po narudžbi kupljene stvari uz profit , da li je dozvoljena ?

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Klasični učenjaci murabehom nazivaju kupoprodaju pri kojoj prodavač otkriva stvarnu cijenu koju je platio za nabavku robe, te na tu cijenu dodaje određeni profit, kao naprimjer, da prodavač kaže kupcu: “Ovo odijelo kupio sam za deset dirhema, a tebi ga prodajem za dvanaest.” Ovakva murabeha odvijala se između dvije stranke: prodavača i kupca, i takva kupoprodaja dozvoljena je po konsensuzu islamskih pravnika. U tom kontekstu hanefijski učenjak Kasani, o murabehi i sličnim oblicima kupoprodaje, kaže sljedeće: “Svijet je, iz generacije u generaciju, nasljeđivao ovakve načine kupoprodaje, bez ičijeg prigovora, što znači da su konsenzusom dozvoljene.” (Bedaius-sanai, 5/220) Moderna murabeha je ugovor pri kojem klijent, odnosno kupac, zahtijeva od banke ili drugog finansijera da kupi konkretnu robu ili stvar određenih specifikacija, dajući obećanje da će je nakon toga kupiti uz određeni profit, koji se može izraziti u vidu fiksne sume ili procenta, a cijenu će plaćati odgodno, u ratama, prema dogovoru i shodno svom materijalnom stanju.

Udovoljiti zahtjevima modernog tržišta u sjeni dominantne kapitalističke ekonomije, a ostati u domenu halala, veliki je izazov islamskom bankarstvu. Islamske banke u svom asortimanu nude veliki broj finansijskih instrumenata da bi odgovorile potrebama klijenata, investitora i poduzetnika koji žele svojim imetkom raspolagati u granicama šerijatom dozvoljeneg. Najčešći oblik finansiranja koji koriste islamske banke jeste tzv. murabeha, odnosno prodaja po narudžbi kupljene stvari uz određeni profit. Murabeha, kao vid kupoprodaje, poznata je kod klasičnih učenjaka, ali se praktično razlikuje od moderne murabehe. Klasični učenjaci murabehom nazivaju kupoprodaju pri kojoj prodavač otkriva stvarnu cijenu koju je platio za nabavku robe, te na tu cijenu dodaje određeni profit, kao naprimjer, da prodavač kaže kupcu: “Ovo odijelo kupio sam za deset dirhema, a tebi ga prodajem za dvanaest.” Ovakva murabeha odvijala se između dvije stranke: prodavača i kupca, i takva kupoprodaja dozvoljena je po konsensuzu islamskih pravnika. U tom kontekstu hanefijski učenjak Kasani, o murabehi i sličnim oblicima kupoprodaje, kaže sljedeće: “Svijet je, iz generacije u generaciju, nasljeđivao ovakve načine kupoprodaje, bez ičijeg prigovora, što znači da su konsenzusom dozvoljene.” (Bedaius-sanai, 5/220) Moderna murabeha je ugovor pri kojem klijent, odnosno kupac, zahtijeva od banke ili drugog finansijera da kupi konkretnu robu ili stvar određenih specifikacija, dajući obećanje da će je nakon toga kupiti uz određeni profit, koji se može izraziti u vidu fiksne sume ili procenta, a cijenu će plaćati odgodno, u ratama, prema dogovoru i shodno svom materijalnom stanju.

Praktična procedura murabehe u islamskom bankarstvu

● Klijent određuje stvar koju želi kupiti i njene specifikacije, te traži od vlasnika iste da odredi cijenu.

● Prodavač (vlasnik tražene robe) šalje banci ponudu sa cijenama.

● Klijent daje banci obećanje da će kupiti predmet murabehe nakon što ga banka kupi.

● Banka analizira zahtjev i određuje uvjete i potrebne garancije.

● Banka kupuje predmet murabehe od prodavača, isplaćuje mu cijenu i šalje službenika da preuzme predmet murabehe, čime isti postaje vlasništvo banke.

● Klijent potpisuje sa bankom ugovor o murabehi kojim kupuje predmet murabahe za cijenu na koju obje strane pristanu i preuzima ga.

Analiza ugovora o murabehi

Iz prethodnog se razumije da se murabeha sastoji od sljedećih elemenata:

● Obećanje klijenta banci da će kupiti predmet murabehe.

● Ugovor o kupoprodaji između banke i prodavača – vlasnika predmeta murabehe.

● Ugovor o murabehi između banke i klijenta.

● Spoj svih ovih ugovora u jedan ugovor.

Da bismo razumjeli propis murabehe kao cjelokupnog ugovora i shvatili okosnicu debate islamskih pravnika o ovom pitanju, neophodno je razumjeti suštinu ova četiri konstruktivna elementa i propis svakog od njih pojedinačno.

Obećanje klijenta banci da će kupiti predmet murabehe

U vezi sa obećanjem klijenta banci da će kupiti predmet murabehe, postavlja se pitanje: da li je to obećanje obavezujuće? U pogledu ovog pitanja islamski pravnici imaju više mišljenja od kojih su najistaknutija sljedeća (El-Muamelatul-malije, Šubejr, 310):

Prvo mišljenje, koje zastupa većina učenjaka, jeste da je izvršavanje obećanje vjerska i moralna obaveza, međutim, neispunjenje obećanja ne povlači sudsku odgovornost, jer obećanje je poput poklona – neobavezno.

Drugo mišljenje zastupaju učenjaci koji smatraju da je izvršavanje obećanje i vjerska obaveza i da, kao takvo, povlači sudsku odgovornosti. Ovo mišljenje zastupaju Hasan el-Basri i Ishak ibn Rahavejh, navodeći kao dokaz kur’anski ajet: “O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite?” (Saff, 2), kao i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Tri su znaka munafika: kada govori – laže, kada obeća – ne ispuni, a kada mu se nešto povjeri, on to pronevjeri.” (Muslim, br. 59)

Treće mišljenje jeste da je ispunjavanje obećanja vjerska obaveza, a sudsku odgovornost povlači ako se veže za određeni uzrok te onaj kome je obećanje dato ostvari taj uzrok, odnosno na osnovu obećanja preuzme kakvu odgovornost. Ovo je poznato mišljenje malikijskog mezheba, a preferirao ga je veliki broj savremenih učenjaka na čelu sa Kolegijem islamskog prava sa sjedištem u Džidi.

Prema ovom mišljenju, davalac obećanja dužan je ispoštovati dato obećanje ili nadoknaditi stvarnu štetu koju je obećanjem uzrokovao. Međutim, pri murabehi dozvoljeno je samo jednostrano obećanje, tj. obećanje klijenta ili banke, dok obostrano obećanje nije dozvoljeno, osim s pravom opoziva jedne ili obje strane. Ako bi obećanje bilo obavezujuće za obje strane, ugovor o obećanju bio bi identičan kupoprodajnom ugovoru, što nije dozvoljeno, jer banka u vremenu obećanja ne posjeduje predmet prodaje, stoga ga ne može prodati. (Vidjeti: Zaključak Kolegija islamskog prava sa sjedištem u Džidi, br. 40–41) Uz to, po mišljenju nekih savremenih učenjaka, obećanje naručioca robe da će robu kupiti od banke, nakon što je banka kupi, ne smije biti obavezujuće.

Ugovor o kupoprodaji između banke i prodavača – vlasnika predmeta murabehe

Sklapanje ugovor o kupoprodaji između banke i prodavača – vlasnika predmeta murabehe smatra se klasičnom kupoprodajom koja je dozvoljena po konsenzusu učenjaka. Ovdje je bitno da se ova kupovina realizira i da banka preuzme rizik kupljene robe prije nego što je proda naručiocu-klijentu.

Ugovor o murabehi između banke i klijenta

Ovim ugovorom banka prodaje robu koju je kupila na osnovu zahtjeva klijenta, a prodaja se odvija po cijeni većoj od trenutne cijene, jer je isplata na rate. Ovdje se nameće pitanje: Da li je dozvoljeno povećati cijenu zbog odgode isplate ili prodaje na rate? Većina učenjaka smatra da je dozvoljeno prodati robu skuplje od njene trenutne cijene zbog odgode isplate. Ovo je i mišljenje četiri poznata mezheba, a osnovni argument kojim ga potkrepljuju jeste uopćenost kur’anskog ajeta: “A Allah je dozvolio trgovinu.” (El-Bekara, 275) Ovo je mišljenje preferirajuće.

Spajanje svih ugovora u jedan ugovor

Da li je dozvoljeno spojiti više ugovora u jedan ugovor? Učenjaci o tome imaju dva različita mišljenja:

Prvo, većina učenjaka, iz hanefijskog i šafijskog mezheba, kao i neke malikije i hanbelije, smatra da nije dozvoljeno spojiti više ugovora u jedan, osim što malikije i šafije izuzimaju određene oblike spajanja kupoprodaje sa najamninom.

Drugo, dozvoljeno je u jednom ugovoru spojiti više ugovora i uvjeta. To je mišljenje nekih malikija i odabrao ga je Ibn Tejmijja. (Šubejr, El-Muamelatul-malije, 316)

Dokaz za prvo mišljenje jeste predaja koju prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je dvije kupoprodaje u jednoj.” (Tirmizi, br. 1231, i Nesai, br. 4632, sahih po ocjeni Tirmizija i Albanija), te druga predaja od Abdullaha b. Amra u kojoj kaže: “Poslanik, salallahu alejhi ve sellem zabranio je pozajmicu i prodaju (u jednom ugovoru), dva uvjeta u jednoj kupoprodaji, prodaju onoga što nije kod tebe i profit iz onoga za šta se nije odgovorno.” (Nesai, br. 4631, i drugi, šejh Albani ovaj je hadis ocijenio kao hasen-sahih) Ove predaje, u svom doslovnom značenju, ukazuju na zabranu kombinacije više ugovora i uvjeta u jednom ugovoru.

Učenjaci koji preferiraju drugo mišljenje svoj stav argumentiraju temeljnim pravilom o materijalnim relacijama koje glasi: “Osnova u trgovini i poslovanju je dozvola”, a to podrazumijeva dozvolu spajanja više ugovora u jedan. Na spomenute predaje, o zabrani dvije kupoprodaje u jednoj i zabrani dva uvjeta u jednoj kupoprodaji, odgovaraju da se zabrana ne odnosi na spajanje dva ugovora u jedan, nego se specifično odnosi na ugovor pri kojem se kupac i prodavač dogovore na dvije različite cijene: jedna cijena ako se plaća gotovinski, a druga ako se plaća na odgodu, a da prije konačnog zaključivanja ugovora ne fiksiraju jednu od dvije cijene. Imam Tirmizi, nakon što je naveo spomenuti hadis, kaže: “Neki učenjaci su, tumačeći dvije kupoprodaje u jednoj, kazali: ‘To je da kaže: prodajem ti ovo odjelo u gotovini za deset, a na odgodu za dvadeset, a zatim se raziđu prije nego odrede jednu od dvije cijene. Međutim, kada odrede jednu od dvije cijene, u tome nema smetnje, ako se ugovor sklopi po jednoj od dvije cijene.’” (Džamiut-Tirmizi, 3/533)

Ševkani, rahimehullah, kaže: “Razlog zabrane dvije kupoprodaje u jednoj jeste nestabilnost cijene kada se prodaje za dvije cijene.” (Nejlul-evtar, 5/214)

Prema tome, drugo mišljenje je preferirajuće, jer je osnova dozvola, a nema jasnog dokaza koji bi zabranio spoj više ugovora u jedan.

Na osnovu prethodnog zaključujemo da su svi temeljni elementi murabehe prihvatljivi, što znači da je murabeha dozvoljena ako se ispoštuju potrebni uvjeti. Najbitniji uvjet jeste da banka, odnosno finansijer, istinski kupi robu i postane njen vlasnik, ta da nakon kupovine fizički ili konstruktivno preuzme robu i postane za nju odgovorna prije nego što je proda klijentu. Upravo to predstavlja ključnu razliku između transakcije utemeljene na kamati i dozvoljene murabehe.

Kolegij islamskog prava sa sjedištem u Džidi u zaključku br. 40–41 navodi sljedeće: “Prodaja murabehom naručiocu kupljene robe, ako se realizuje na robi nakon što uđe u posjed kupca po narudžbi, i ostvari se šerijatom validno preuzimanje robe, to je dozvoljena kupoprodaja, sve dok kupac po narudžbi snosi odgovornost eventualne štete prije nego što isporuči robu, te odgovornost vraćanja robe zbog skrivene manjkavosti i drugih uzroka reklamacije nakon isporuke, i ako su ispunjeni ostali uvjeti kupoprodaje i uklonjene smetnje.” (Džizani, Fikuhun-nevazil, 3/228)

Govoreći o murabehi, savremeni učenjaci naročito ističu sljedeće uvjete:

● da naručena roba uđe u posjed banke i njenu odgovornost prije nego što se sklopi ugovor o prodaji sa naručiocem;

● da cijena određena u ugovoru ne bude podložna povećanju u slučaju nemogućnosti isplate;

● da murabeha ne bude maska za kamatni krediti kojim klijent dobiva gotovinu nasuprot većeg duga, nego da postoji stvarna namjera kupovine određene robe. (Šubejr, El-Muamelatul-malije, 319)

Mogućnost zaštite investitora

Investitor (banka) može preduzeti određene mjere koje će minimizirati rizik murabehe, od kojih su:

● Pri kupovini naručene robe može uvjetovati pravo na opoziv u određenom vremenskom roku, te ako naručilac – davalac obećanja ne kupi robu, tim uvjetom može je vratiti prvobitnom vlasniku.

● Investitoru je dozvoljeno od naručioca depozirati određenu svotu. Taj depozit ne tretira se avansom niti kaparom, nego služi kao potvrda ozbiljnosti u namjeri kupovine i dokaz materijalne spremnosti, a istovremeno time investitor osigurava naknadu eventualne štete u slučaju da naručilac ne ispuni obećanje i odustane od kupovine. Međutim, ako naručilac odustane od kupovine, investitoru nije dozvoljeno zadržati cjelokupnu sumu, nego polaže pravo samo na vrijednost stvarne štete koja se očituje u razlici između troškova nastalih kupovinom naručene robe i cijene po kojoj je prodana, a ne obuhvata naknadu za tzv. propuštenu investicionu šansu.

● Investitoru je dozvoljeno uzeti kaparu nakon što sklopi ugovor murabehe sa naručiocem, dok u periodu obećanja to nije dozvoljeno. Ako kupac odustane od kupovine, preče je da se investitor odrekne one vrijednosti kapare koje ostane nakon što revidira realno pretrpljenu štetu, a to je razlika između troškova kupovine robe i cijene po kojoj je prodana.

● Investitoru je dozvoljeno uvjetovati, ukoliko kupac murabehom bude bez validnog razloga kasnio sa uplatom dogovorenih rata, da sav dug postane trenutan.

● S ciljem osiguranja naplate, prodavač može od kupca tražiti da ponudi osiguranje u vidu garancije treće osobe, ili u vidu hipoteke ili založnog prava na bilo koju njegovu imovinu. Također je moguće predmet prodaje založiti zvanično bez fizičkog preuzimanja, ili sa fizičkim preuzimanjem i postepenim oslobađanjem zaloga prema procentu uplate duga.

● Investitoru nije dozvoljeno uvjetovati da predmet murabehe ne pređe u vlasništvo kupca sve dok ne isplati cijenu, ali je dozvoljeno odgoditi zvanični prijepis na ime kupca s ciljem garancije isplate duga, a investitor daje kupcu dokument kojim potvrđuje pravo u vlasništvu robe. Pri tome investitor može zahtijevati punomoć kupca da, u slučaju kašnjenja sa uplatom duga, može prodati predmet murabehe, te ako dođe do prodaje, investitor je dužan, nakon što pokrije svoje pravo na dogovorenu cijenu, preostalu svotu vratiti kupcu.

● Dozvoljeno je da ugovor o murabehi sadrži klauzulu kojom se kupac obavezuje da će, u slučaju neredovnog uplaćivanja rata, donirati određeni iznos ili procenat duga u dobrotvorne svrhe. Međutim, ova sredstva moraju biti nadgledana od strane šerijatske komisije, a njima se investitor ne smije koristiti.

Spomenute mjere legitimirane su “Šerijatskim standardima-2010/1431. h.g.” koje je pripremio Komitet kontrole i nadzora islamskih bankovnih institucija. Uzvišeni Allah najbolje zna.

El-Asr, br. 59.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/