Može li ući u džamiju onaj ko je konzumirao luk?

Zabranjen je ulazak u džamiju onome ko je konzumirao luk

Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, za vrijeme Bitke na Hajberu rekao: ”Neka se ne približava našoj džamiji ko je jeo ovog povrća” tj. luka. 49

Enes, radijallahu anhu, rekao je: “Čuo sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da u vezi s lukom govori: ‘Ko je jeo ovog povrća neka nam se ne približava: ili je rekao: ‘ … neka nipošto ne klanja s nama. “50

Džabir b. Abdullah, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Ko jede luka neka se odvoji od nas”, ili je rekao: “… neka ne dolazi u našu džamiju, i neka ostane u svojoj kući. 51

U drugoj verziji stoji: ”Ko je jeo crveni luk ili bijeli luk ili prasu neka se ne približava našoj džamiji, jer i meleki osjećaju neprijatnost od onoga od ćega je ljudi osjećaju”. 52

Omer, radijallahu anhu, držeći džumansku hutbu, između ostalog, rekao je: “Vi, također, jedete dvije vrste povrća koje ima neugodan miris: crveni luk i bijeli luk. Uistinu bi Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi kod nekoga osjetio neprijatan miris luka, naređivao da se on potjera iz džamije i odvede kod mezarja Bekia; ko ga ipak želi konzumirati neka neprijatan miris odstrani kuhanjem.”53

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, kada čovjek jede crvenog luka, bijelog luka ili prase zabranjeno mu je da ide u džamiju na zajednički namaz.

Drugo, konzumiranje ovog povrća zabranjeno je prilikom odlaska u džamiju, ali nije zabranjeno općenito, jer to je povrće, u osnovi, dopušteno. Na to ukazuju Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ko je jeo … ” i Omerove, radijallahu anhu, riječi: ” … ko ga ipak želi konzumirati neka neprijatan miris odstrani kuhanjem.” To se jasno vidi i iz sljedećeg Ebu Seidovog, radijallahu anhu, predanja: “Odmah po oslobođenju Hajbera mi smo, ashabi, pojeli mnogo bijelog luka i otišli u džamiju. Kada je osjetio neugodan miris, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ko je jeo ovog neprijatnog povrća neka ne prilazi džamiji’, na šta ljudi rekoše: ‘To je zabranjeno, to je zabranjeno!’ Kada je za to čuo, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘O ljudi, ja nemam prao zabraniti ono što je Allah dopustio; luk je povrće čiji miris nevolim.” 54

Treće, konzumiranje luka prilikom odlaska u džamiju zabranjeno je zbog toga što ima veoma neugodan miris, isto je i s rotkvom čije konzumiranje uzrokuje neprijatno podrigivanje. (Važna napomena: cigarete također imaju isti tretman, utoliko gore što su štetne i imaju jako neugodan miris.)

Četvrto, meleki osjećaju neprijatnost od onoga od čega osjećaju neprijatnost ljudi, i zato musliman treba lijepo mirisati, posebno na mjestima gdje se javno obavlja ibadet, gdje se muslimani skupljaju radi predavanja i stjecanja znanja, u protivnom ljudi će prezirati sjedenje s njim. Dokaz za ovo jesu Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi u Džabirovom, radijallahu anhu, predanju: “… i neka ostane u svojoj kući. ”

Peto, islam teži svemu u čemu je jedinstvo među njegovim sljedbenicima, a osuđuje sve što ljude tjera od islama i razjedinjuje muslimane.

Šesto, neki učenjaci smatraju da je konzumiranje bijelog luka, crvenog luka i prase opravdanje za neodlazak na zajednički namaz u džamiju. To nije tačno, već je to samo kazna onome ko je jeo luk: lišenje vrijednosti zajedničkog namaza. Neki učenjaci navedenim hadisima dokazuju da zajednički namaz u džamiji nije obavezan svakom pojedincu (farzi-ajn). Oni kažu: “Kada je riječ o konzumiranju luka i prase, nužno je tačna jedna od sljedeće dvije stvari: ili je dopušteno konzumirati to povrće (otuda zajednički namaz u džamiji nije farziajn), ili je zabranjeno njegovo konzumiranje (otuda je zajednički namaz u džamiji farzi-ajn) . A budući da većina ummeta smatra da je konzumiranje toga povrća dopušteno, onda namaz u džamatu nije obaveza svakom pojednicu.” Rekao sam: njihovo je dokazivanje diskutabilno iz više aspekata: prvo, konzumiranje povrća koje ima neprijatan miris ne sučeljava se s obavezom obavljanja skupnog namaza u džamiji, isto kao što je intuitivno postavljena trpeza (koja je halal isto kao i sporno povrće) opravdanje za izostanak iz džemata; drugo, onome ko jede bijelog luka ili crvenog luka Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao kaznu jasno je naredio da izostane iz zajedničkog namaza (slučaj s čovjekom koji je zaudarao na luk, pa je istjeran iz džamije i odveden kod Bekie), i to pravilo iziskuje da je zajednički namaz u džamiji obaveza svakom pojedincu, jer da nije tako, ukor i odstranjivanje iz džamije ne bi imali nikakvog smisla; i, treće, lično sam vidio kako neki ljudi koji prizivaju učenost konzumiraju bijeli ili crveni luk pred zajednički namaz, da bi, po njima, imali opravdanje za izostajanje iz namaza u džamiji. Šejtan je vješto iskoristio njihovo neznanje i neupućenost u islamske propise; griješe u tome što namjerno izostavljaju namaz u džematu i što smatraju da je konzumiranje tog povrća opravdanje za izostajanje iz namaza, to je samo kazna i ukor.

Sedmo, kada je riječ o konzumiranju bijelog ili crvenog luka ili prase, džamijski harem i njegova blizina imaju tretman džamije, što se jasno vidi iz činjenice da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, onoga ko konzumira to povrće dao odstraniti iz džamije i odvesti kod Bekie.

Osmo, neki su učenjaci kazali da se ova zabrana odnosi isključivo na Vjerovjesnikovu, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju u Medini. Svoj stav dokazuju Resulullahovim, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: “… neka ne dolazi u našu džamiju. ” Međutim, njihovo je dokazivanje diskutabilno iz više aspekata: prvo, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ove je riječi izgovorio na Hajberu (Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, improvizirao je na Hajberu mesdžid u kojem je klanjao dok je tamo boravio), što je Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, jasno izjavio u prethodnom hadisu, i iz toga se ima zaključiti da se pod izrazom “džamija” misli na vrstu, tj. neka ne prilazi nijednoj džamiji; i, drugo, dokaz da se hadis odnosi na sve džamije jeste verzija koju su zabilježili imam Ahmed i Ibn Huzejma, a u njoj stoji: ·”… neka se ne približava džamijama. ” U tome je smislu Abdurrezzak zabilježio Ibn Džurejdžove riječi: “Upitao sam Ataa da li se zabrana odnosi isključivo na Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju ili i na druge džamije, na šta je odgovorio: “Naprotiv, odnosi se na sve džamije.”

Deveto, zabrana odlaska u džamiju vrijedi sve dok postoji neugodan miris; kada mirisa nestane, zabrana prestaje. Ibn Huzejma zabilježio je autentično predanje u kojem Mugira b. Su'ba pripovijeda: “Jeo sam luk i otišao u džamiju da klanjam, a kada sam došao, vidio sam da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, već bio klanjao jedan rekat. Nakon što je završio, ustao sam da naklanjam propušteni rekat, pa je od mene osjetio neprijatan miris. Rekao je: ‘Ko je jeo ovoga povrća neka se ne približava našoj džamiji sve dok neprijatnog mirisa ne nestane. ‘ Završio sam namaz i prišao mu, rekavši: ‘Allahov Poslaniče, imam opravdanje za konzumiranje luka; daj mi ruku’, i bio je prijatan i dao mi ruku. Uvukao sam je kroz rukav do prsa, i on je našao da su previjena. Reče mi: Ti imaš opravdanje.”

Ebu Davud i Ibn Huzejma zabilježili su autentično predanje koje prenosi Huzejfa, radijallahu anhu, a u njemu stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tri puta ponovio: “Ko je jeo ovog neprijatnog povrća neka se ne približava našoj džamiji. ” Ibn Huzejma ovo predanje pogrešno je razumio kada je naslovio poglavlje: Zabrana odlaska u džamiju za onoga ko je jeo luk traje tri dana. Naime, riječ “selasen” znači da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, te riječi tri puta ponovio, a ne znači da zabrana važi tri dana, budući da neprijatan miris ne traje toliko – već smo kazali da zabrana prestaje kada nestane neprijatnog mirisa.

Deseto, iz gore navedenog El-Mugirinog, radijallahu anhu, predanja da se zaključiti da se u vezi s konzumiranjem luka izuzima onaj ko ga mora iz prijeke potrebe konzumirati, a on ima opravdanje za izostanak iz zajedničkog namaza u džamiji, a Svevišnji Allah najbolje zna.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf