Moja majka je prema meni loše postupala pa sam tako izgubila samopouzdanje i počela se u svemu kolebati. Postala sam poljuljana, ništa mi ne ide od ruke i ne znam odlučivati. Udala sam se i Allah mi je dao kćer, te želim da izbjegne ovo što se meni dogodilo. Ne želim da se njoj ponovi ovo bolno iskustvo. Šta mi savjetujete da radim?
Zahvala pripada samo Allahu.
Djevojčica u drugoj godini počinje formirati svoj odnos prema okolini. Neki naučnici razvojne psihologije smatraju da je osjećaj pouzdanja jedan od tih prvih odnosa. Jačina ovog osjećaja u drugoj godini života je ovisna o vrsti pažnje koja se pridaje djevojčici, te odnosu roditelja prema zadovoljenju njenih osnovnih potreba. Znakovi razvoja djevojčice u ovom razdoblju se mogu jasno razlučiti prema njenoj sklonosti za samostalnošću. Ona je u potrebi da slobodno govori, hoda ili igra se. Sve to vezano za potrebu potvrde njenog unutrašnjeg bića koje se ostvaruje samo putem raspoložive samostalnosti. Ovo je tvrdnja teorije razvoja i sazrijevanja koja zagovara poštivanje djeteta kao jedinke i njegovo ostavljanje da se razvija u svojoj prirodi. Neke djevojke odrastaju a uopšte nemaju samopouzdanja, a sasvim rijetko učinu nešto samoinicijativno, već uvijek čekaju ko će im reći: “Radi ovako i ovako!” Kad naiđu na problem, zastanu i ne znaju donijeti presudnu odluku. Dešava se da pobjegnu kad se suoče s problemom, a ponekad i zaplaču. Ovo je jedna vrsta nekorektnog odnosa roditelja prema njima, a najčešći uzroci toga su:
– Prekomjerno kritiziranje, i to za velike i za male stvari, zbog čega se ona lišava mnogih sposobnosti. Ona tako počinje gubiti pouzdanje u svoja djela i uvijek očekuje ko će je ispraviti ili joj potvrditi da je upravu.
– Kritikovanje za svaki posao koji čini, praćenje njenih posrtaja i mahana i podsmjehivanje na uloženi trud. Desi se da djevojčica uloži trudi, ali pogriješi, te bude ukorena više nego što zaslužuje, dok je ona u tim trenucima očekivala podstrek zbog uloženog truda, što bi rezultiralo naklonošću prema poslu, još većem trudu, inovacijama i pravovremenom izvršenju zadataka.
– Nedavanje prilike da govori pred drugima iz bojazni da će pogriješiti ili govoriti o stvarima koje nisu poželjne. Nekada joj se da da govori, ali uz sufliranje sa strane.
– Često upozoravanje na opasnosti, što rezultira da djevojčica stalno iščekuje neku opasnost i umisli sebi da ta opasnost stalno vreba sa svake strane.
– Ponižavanje i usporedba s drugima što umanjuje njene vrijednosti.
– Podsmijavanje i izrugivanje.
– Ne obraćanje pažnje na njena pitanja.
– Pretjerana pažnja koja se izražava u prevelikom strahu za njeno zdravlje ili budućnost.
Na djevojčici koja je izgubila samopuzdanje pojavljuju se sljedeće loše posljedice:
-Ne može samostalno raditi poslove. Kad se od nje zatraži da nešto donese i ona to nađe u malo izmijenjenoj formi, zastane. Kad se suoči s problemom ne zna donijeti odluku.
– Postaje konzervativna i zaostala, te ne teži za napretkom i inovacijama.
– Postaje uskogrudna i apatična prema svakom poslu koji joj se zada, jer osjeća da će biti ukorena za posao za koji očekuje da ga neće obaviti po željenim normama.
– Nezainteresovana i pasivna je. Uvijek se nepotrebno predaje, povučena je i ignorantna.
-Razočarana je, beznadežna, neprijateljski nastrojena ili povučena.
Da bi djevojčica izbjegla da poprimi ovaj loš utjecaj, roditelji moraju primijeniti nekoliko metoda za razvijanje njenog samopuzdanja, a evo nekih:
• Da joj se daju opće smjernice koje će pratiti i u njihovim okvirima postupati. Bit će obaviještena o onome što je Allah dozvolio i to će uzimati, a biće upozorena na ono što Allah zabranjuje pa će to izbjegavati. Nastojat će da stalno ima na umu lijepo ponašanje, prefinjene postupke, a naznačit će joj da izbjegava nemoral, razvrat, ružan govor i da se udaljava od beposlica. Bit će joj sve to predočeno a onda će joj se ostaviti da nadalje slobodno postupa.
• Da je majka obaveže poslovima koje je u mogućnosti da izvršava. Kad pogriješi podstaći će je da se ispravi i pojasniti joj način ispravke. Ponekad će je samo podržati u poslu ili dovršiti njen posao na blag način bez direktnog oslovljavanja. Ako djevojčica nije u mogućnosti obavljati određeni posao, zatražit će savjet o njemu, a od nje će se zatražiti, ponekad, da da svoje mišljenje o tome i da pojasni pozitivnosti i negativnosti kako bi znala da svi ljudi mogu pogriješiti ili ispravno postupiti. Na taj način će njena odlučnost biti veća.
• Da roditelji nastoje podsticati svoju kćer pred rodbinom i prijateljicama i da joj daju određene nagrade za uspjeh. Trebaju je podsticati na dobra djela, kao što su održavanje namaza, učenje Kur’ana, marljivo učenje, lijepo ponašanje, itd.
• Da joj daju lijep, a ne pogrdan, nadimak koji će je isticati pred drugima. Kad ih razljuti, trebaju je zovnuti po imenu da bi tako znala da je bila nemarna i da je pogriješila prema roditeljima ili prema jednom od njih, te da to ispravi.
• Jačanje njene volje i to navikavanjem na dvije stvari:
a) Čuvanje tajni. Kad se nauči čuvati, tj. neotkrivati tajne, njena volja će se razvijati, bit će jača i samopuzdanija.
b) Navikavanje na post. Kad se sukobi s glađu i žeđu posta, osjetit će kako pobjeđuje samu sebe. Tako će i njena volja biti jača u životnim teškoćama, što će joj dati samopozdanja.
c) Jačanje samopovjerenja po pitanju društvenih odnosa: tako što će obavljati kućne poslove, izvršavati naredbe roditelja, družiti se sa starijim i mlađim.
• Jačanje njenog samopovjerenja po pitanju nauke, tako što će se poučiti Kur’anu, sunnetu Poslanika, ﷺ. i njegovom životopisu. Tako će uzrastati i nositi obilno znanje i, još kao dijete, imat će više samopuzdanja u nauci, jer sa sobom nosi naučne činjenice i udaljena je od zabluda i bajki.
Na roditeljima je, također, da preduzmu zaštitne mjere i puteve liječenja za oslobađanje djevojčice od pojave kompleksa manje vrijednosti. Od faktora koji uzrokuju ovu pojavu su: omalovažavanje, ponižavanje i ismijavanje koristeći pogrdne nadimke i ružne riječi ili odvratne fraze pred braćom i rodbinom, a nekada i pred drugaricama ili strancima koje nikada nije vidjela niti se s njima sastala. Sve će to učiniti da se smatra prezrenom, poniženom, što kod nje prouzrokuje psihološke zapreke koji je reflektuju tako da na druge gleda s podozrenjem i mržnjom i da se zatvori u sebe bježeći od života.
Ružne riječi koje se omaknu od roditelja su s namjerom preodgoja i ispravljanja greške koju je počinila njihova kćer. Liječenje ove pogreške se ne odvija sredstvima koja ostavljaju opasne posljedice na psihu djevojčice i njeno vladanje. Ovakvi postupci će je učiniti osobom podložnoj riječima psovke, prijekora i tako je moralno i psihički slomiti.
Najbolji lijek za ovu pojavu jeste upozoriti djevojčicu na grešku, na blag i prijazan način s pojašnjenjem dokaza koji će je uvjeriti da to ubuduće treba izbjegavati. Roditelji je neće prekoravati ili grditi pred drugima. Trebaju na početku imati lijep način odgoja i ispravljanja grešaka povodeći se za Poslanikom, ﷺ. kao reformatorom i pedagogom. Dječiji svijet je veoma osjetljiv, lako povodljiv, veoma afektivan i suženih vidika. Izgradnja samopouzdanja kod djevojčice je prvi stub za izgradnju ličnosti u svim etapama života.
Iz knjige Odrastanje muslimanske djevojke. (dr. Hanan et-Turi, str. 171.)
Muhammed Salih el-Munedždžid