Kakav je šerijatski stav o nagradnim igrama i poklonima u modernom marketingu ?

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Poznato je da vjera islam zabranjuje kockanje. Rekao je Svevišnji Allah: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (El-Maida, 90) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Kada čovjek kaže drugom: ‘Hajde da se kockamo!’, neka podijeli sadaku.” (Buharija, br. 4860, i Muslim, br. 1647)

U islamu je iskup propisan kada se učini kakav propust i ružno djelo. U ovom slučaju sadaka je iskup za poziv na kockanje. Stoga, zabrana samog poziva na kocku i propisivanje iskupa za to ukazuje na veličinu ovog grijeha. Kockanje ili kocka naziv je za svaki vid ulaganja vrijednosti u kojem se ulagač nalazi u neizvjesnosti da li će dobiti ili izgubiti. Rezultat ulaganja ovisi o sreći, a malo ili nikako o sposobnosti ulagača, zavisno od vrste kockanja. Poznato je da su igre na sreću, poput lota, tombole, sportskog klađenja i sl., klasična kocka, međutim, nerijetko se nađemo u situaciji da nam tržni centar ili prodavnica u kojoj kupujemo nudi učešće u kojekakvim nagradnim igrama. To nas dovodi u nedoumicu i često se zapitamo: Da li je i to vid zabranjene kocke? U sjeni visokorazvijene tehnološke proizvodnje, more raznolikih proizvoda preplavilo je tržište, a rivalstvo i oštra konkurencija navode marketing menadžere da neumorno iznalaze nove metode putem kojih nastoje stimulirati prodaju i privući kupce. Najčešće metode kojima se nastoji postići taj cilj jesu nagradne igre i pokloni kupcima, stoga je prioritetno ukazati na propise koji se odnose na ove metode.

Nagradne igre

Ukoliko se pravo na učešće u nagradnoj igri stječe uplatom materijalne vrijednosti, takva se igra smatra kockom i stoga je zabranjena. Nagradne igre koje priređuju prodajni centri obično ne zahtijevaju posebnu uplatu, nego se pravo na učešće postiže kupovinom u dotičnoj prodavnici. Ipak, ovdje zna postojati jedna druga zamka, a to je da zbog nagradne igre, cijene prodajnih artikala budu povećane, što znači da se učešće u igri, razlikom između povišene i osnovne cijene, naplaćuje. Stoga je učešće u takvoj nagradnoj igri zabranjeno.

Ako cijene artikala nisu povišene zbog nagradne igre, međutim, ciljano se dolazi u tu prodavnicu i kupuje se, ne iz želje i potrebe za robom, nego radi učešća u nagradnoj igri, to je također zabranjeno, jer se kupovinom nepotrebne robe ustvari uplaćuje učešće u igri, što takvu igru čini kockom, a preko toga, to je vid pokuđenog rasipanja.

Ako cijene artikala nisu povišene zbog nagradne igre, a kupuje se roba radi same robe, a ne radi nagradne igre, da li je tada dozvoljeno učestvovati u nagradnoj igri ili ne? Savremeni učenjaci imaju različita mišljenja.

Prvo mišljenje: Učešće u nagradnim igrama u spomenutom slučaju dozvoljeno je, jer u tome nema ništa sporno. Ajeti i hadisi koji zabranjuju kocku ne odnose se na takvo nešto i ne postoji dokaz koji bi učešće u nagradnoj igri na spomenuti način zabranio.

Drugo mišljenje: Ovakve nagradne igre su zabranjene jer svojom formom nalikuju kocki, tj. kupovinom se uplaćuje, a nakon toga se profitira ili gubi. Pored toga što ovakve igre svojom formom sliče kockanju, one su sumnjive i sa aspekta teškoće spoznaje da li su cijene povećane zbog nagradne igre ili ne, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio je ostavljanje sumnjivih stvari. Isto tako, ovakve nagradne igre podstiču rasipništvo i kupovinu bespotrebnih stvari.

Ukoliko znamo da cijene nisu povišene radi nagradne igre i ukoliko, kupujući robu koju bismo kupili i bez nagradne igre, postanemo dobitnici kakve nagrade, dozvoljeno nam je uzeti istu, jer to najviše sliči poklonu, a poklon je dozvoljeno primiti. Isto tako, ranije spomenuto opće pravilo da su svi oblici poslovanja u osnovi dozvoljeni, a zabranjeno je samo ono što zabrani jasan šerijatski argument, ide u prilog prvom mišljenju, a argumenti drugog mišljenja imaju svoju težinu, tako da nije pogriješio ko izbjegava slične igre.

Pokloni kupcima

Uzvišeni Allah u jednom kur’anskom ajetu kaže: “Vi se onome što vam se daruje radujete!” (En-Neml, 36) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Jedni drugima dajite poklone, voljet ćete se!” (Buharija, El-Edebul-mufred, br. 594, hadis je hasen po ocjeni Albanija) Marketing studije, izučavajući psihologiju potrošača, otkrile su istinitost spomenutog ajeta i hadisa i činjenicu da pokloni privlače ljude i unose radost u srce. Stoga vidimo kako trgovci, s ciljem da privuku mušterije i podstaknu prodaju, daruju svojim posjetiteljima raznolike poklone. Ponekad se prikladan poklon spaja uz određeni artikal, poput paste za zube uz četkicu za zube, ponekad se kao poklon poveća količina, pa se, naprimjer, po cijeni jednog litra prodaje pakovanje od litar i po, ponekad se kao poklon dijele uzorci određene robe kako bi je potencijalni kupci praktično isprobali i tako upoznali njenu kvalitetu, nekad se pokloni daju samo kupcima koji ispune određene uvjete, npr. da račun pređe određenu vrijednost, ili da se kupi određena količina istog artikla, ili da kupac prikupi traženi broj poena koji se skupljaju po pravilima koje odredi trgovina.

Davati i prihvatati poklon pohvalno je ako se time želi postići pohvalan cilj, kao što je jačanje međusobne ljubavi, unošenje radosti u srca drugih i sl.

Pokloni koje daju određene firme ili trgovine imaju za cilj, kao što je već kazano, da stimuliraju prodaju i pridobiju kupce, stoga takvi pokloni nisu pohvalni, ali su dozvoljeni, ako način na koji se poklon daje ne sadrži ništa sporno.

Također, dozvoljeni su pokloni koji se daju uz kupljenu robu na takav način da budu poznati i vidljivi, kao naprimjer, da prodavač uz litar mlijeka spoji, sir, jogurt i sl. Međutim, kada se mušteriji stavi na znanje da uz prodajni artikal dobiva poklon, ali je taj poklon skriven u ambalaži prodajnog artikla, i za mušteriju je nepoznat i neodređene vrijednosti, takav poklon nije dozvoljen ako je zbog njega cijena postala veća od uobičajene. Takav poklon nije dozvoljen jer utječe na ispravnost same kupovine, s obzirom na to da je jedan od uvjeta ispravnosti trgovine da predmet prodaje bude poznat, dok u ovom slučaju predmet prodaje nije u potpunosti poznat. Dakle, zabranjeni su pokloni koji su skriveni i nepoznati ako je cijena povećana zbog njih, jer razlika u cijeni može biti ravna toj skrivenoj robi, veća od nje ili manja, a to je vid kocke. Ukoliko je cijena ostala nepromijenjena, tada je skriveni poklon dozvoljen, jer ne utječe na cijenu, te takva prodaja ne sadrži zabranjeni rizik.

Ponekad se poklon krije u ambalaži samo jednog od velikog broja identičnih artikala ili pak u ambalaži nekoliko artikala. Kupac koji potrefi, na određeni način označen artikal, dobiva nagradu. Ovakav je poklon dozvoljen ukoliko cijena nije povećana zbog poklona i ukoliko se artikal kupuje radi samog artikla, a ne zbog mogućnosti da se dobije nagrada.

Ponekad se kao poklon uz prodajni artikal upakuje novac, tako da prodavnica obznani da se u svakom pakovanju određenog artikla nalazi, naprimjer, novčanica od pet konvertibilnih maraka. Time se, kako tvrde prodajni menadžeri, želi sniziti stvarna cijena robe uz očuvanje stabilnosti nominalne cijene. Na prvi pogled ovdje nema ništa sporno niti sumnjivo. Međutim, problematično je to što se ovdje novac kupuje novcem, a novac je kamatna roba. Kada se kamatna roba prodaje za identičnu robu, kao što je zlato za zlato, prodaja je dozvoljena uz dva uvjeta: jednakost u količini i direktna razmjena bez odgode, kao što je u prethodnom broju detaljnije pojašnjeno. Ovdje s jedne strane imamo prodajni artikal i uz njega novac, a s druge strane novac. Savremeni učenjaci, koji su govorili o propisu ovakvog poklona pri prodaji, porede ovo pitanje s drugim pitanjem o kojem su klasični učenjaci puno polemizirali, a to je pitanje zvano: “pregršt datula i dirhem (srebrenjak)”, tj. da li je dozvoljeno jednim ugovorom prodati, odnosno zamijeniti, jedan srebrenjak i pregršt datula za dva srebrenjaka, s obzirom na to da su srebrenjaci kamatna roba i za izravnu zamjenu srebrenjaka uvjetuje se jednakost u količini. Da li je validna prodaja u slučaju kada kupac za dva srebrenjaka kupuje jedan srebrenjak i pregršt datula, tj. srebrenjak koji kupuje plaća jednim srebrenjakom, a pregršt datula koje kupuje plaća drugim srebrenjakom? U vezi s ovim pitanjem navode se tri mišljenja islamskih učenjaka.

Prvo mišljenje: Ovakva je prodaja zabranjena. Ovo je mišljenje većine učenjaka i ovo je stav malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba. (El-Mevsuatul-fikhije, 22/75-76)

Drugo mišljenje: Ovakva je prodaja dozvoljena uz uvjet da znamo da je kamatna roba uz koju je druga u manjoj količini od kamatne robe kojom se plaća. Ako to nije moguće znati, obaveza je razdvojiti kamatnu robu od druge. Prema tome, dozvoljeno je npr. prodati srebrenjak i pregršt datula za dva srebrenjaka, ali nije dozvoljeno prodati dva srebrenjaka i pregršt datula za jedan ili dva srebrenjaka. Ovo je stanovište hanefijskog mezheba. (Tahavi, Šerhu Meanil-asar, 4/73)

Treće mišljenje: Ovakva je prodaja dozvoljena uz dva uvjeta: prvi, da takva prodaja u suštini ne bude lukavstvo kojim se želi prodati kamatna roba za sebi identičnu uz razliku u količini, kao naprimjer, da se proda sto zlatnika i pregršt datula za dvije stotine zlatnika; drugi, da kamatna roba ne bude primarno ciljana ugovorom nego da bude popratni dio ugovora, kao naprimjer, da se sablja sa drškom ukrašenom srebrom proda za srebrenjake. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci malikijskog i hanbelijskog mezheba, a odabrao ga je i Ibn Tejmijja. (Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 29/461-466)

Okosnica u ovom pitanju jesu dva hadisa koji predstavljaju najbitnije dokaze ovih mišljenja. Prvi hadis je predaja Fadale b. Ubejda, radijallahu anhu, u kojoj kaže: “Na dan Hajbera kupio sam ogrlicu za dvanaest zlatnika, a bila je nanizana zlatom i bisernim zrnjem, zatim sam je razdvojio pa sam našao da u njoj ima više od dvanaest zlatnika. To sam spomenuo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na šta on reče: “Ne prodaje se prije nego što se razdvoji.’” (Muslim, br. 1591)

Učenjaci koji zastupaju prvo mišljenje kao dokaz navode ovaj hadis, jer ukazuje da kamatnu robu, u ovom slučaju zlato, nije dozvoljeno prodavati pomiješanu sa drugom robom, ako se plaća istom vrstom kamatne robe, u ovom slučaju zlatom, nego je obaveza kamatnu robu odvojiti od druge.

Učenjaci koji zastupaju drugo mišljenje prigovorili su ovakvom tumačenju hadisa, navodeći da se propis izrečen u hadisu odnosi na stanje kada je količina zlata kojim se plaća manja od količine zlata koje se prodaje zajedno sa drugom robom.

Drugi hadis je predaja Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko kupi roba, a rob posjeduje imovinu, ta imovina pripada prodavaču, osim ako je kupac ne uvjetuje.” (Buharija, br. 2379, i Muslim, br. 1543)

Ovim hadisom dokazuje se drugo i treće mišljenje, jer imovina roba koji se prodaje može biti od vrste novca kojim se plaća, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio je kupcu da zajedno sa robom kupi i imovinu koju posjeduje. To znači da je dozvoljeno, npr., zlatnicima kupiti roba zajedno sa zlatnicima koje rob posjeduje. U prodaji spomenutoj u hadisu rob je primarni predmet ugovora, a zlatnici su sporedni, jer ako ih kupac ne uvjetuje, onda ostaju prodavaču. To znači da ovaj hadis preferira treće mišljenje koje dozvoljava prodaju kamatne robe zajedno sa drugom ako takva prodaja ne služi kao lukavstvo da se dozvoli prodaja kamatne robe za sebi identičnu uz razliku u količini, i ako kamatna roba nije primarno ciljana ugovorom.

Primijenimo li ova mišljenja na naše prvobitno pitanje, tj. prodaju artikala koji u ambalaži sadrže novčani poklon, zaključujemo da je takva prodaja dozvoljena ukoliko se radi o novcu male vrijednosti, kao naprimjer da roba košta stotinu konvertibilnih maraka, a poklon je pet konvertibilnih maraka, jer ovdje novac nije primarno ciljan ugovorom. Međutim, ako se radi o većoj količini novca, prodaja je zabranjena, jer je tada novac primarno ciljan ugovorom.

Šapat mu’minu

Govoreći o metodama koje prodajni centri koriste kako bi stimulirali prodaju i privukli mušterije, dužnost je ukazati na negativnu pojavu koja iz toga proizlazi. Naime, trgovina je danas postala zasebna znanstvena disciplina koja se akademski izučava i studira. Tim studijama izučavaju se svi elementi koji utječu na čovjeka kao potrošača, njegovu svijest i podsvijest, kako razmišlja kada kupuje, šta će ga podstaći na kupovinu, a šta odbiti, kako uspješno reklamirati robu, kako je upakovati, izložiti, kako dočekati mušteriju i kako mu se obratiti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Doista ima govora koji je sihr (čarolija).” (Buharija, br. 5767, i Muslim, br. 869) Ako ponekad sam govor ima toliko utjecaja na čovjeka da djeluje poput čarolije, onda je sasvim jasno da marketing svojim profesionalnim metodama, koje su daleko učinkovitije od samog govora, nerijetko “opčini” čovjeka da kupuje mnogo toga za čim praktično ne postoji potreba, umjesto da imetak koji mu je Allah podario potroši u nešto čemu će se radovati na Sudnjem danu. Ističući osobine Svojih iskrenih robova, Svevišnji Allah kaže: “I oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine.” (El-Furkan, 67)

Allah nije zabranio ukrase koje je stvorio za robove Svoje, ali je nužno ukazati na opasnost rasipanja, jer imetak koji nam je Allah podario, dat nam je u emanet i doći će dan kada ćemo za njega biti pitani: kako smo ga stekli i u šta smo ga potrošili.

El-Asr, br. 57.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/