Je li sporno ponavljanje samo Allahovog imena, ili lične zamjenice On?

Hvala pripada Allahu.
Nema sumnje da je novotarija izgovaranje samog imena Allah – ili još gore – da se ponavlja lična zamjenica Huve (On).
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Samo Allahovo ime, bilo da je kao imenica (‘Allah’) ili kao lična zamjenica (‘Huve’) nije potpuna fraza niti rečenica koja ima smisla. Nema ništa što je veže sa imanom ili kufrom, naredbama ili zabranama. Ovo nisu govorili niko od selefa (prvih generacija) ovog ummeta, i to nije preporučeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ne donosi nikakvo znanje srcu niti mu koristi na neki način. Sve što radi jeste da daje nejasnu ideju koja nije definisana sa nekom potvrdom ili negacijom. Osim ako ima neko znanje koje prethodi ovome ili je u takvom stanju razmišljanja da bi mu to moglo koristiti, osim toga nema nikakve koristi. Islam je propisao zikr koji je sam po sebi koristan za srce, koji nije kao ovaj u potrebi za nečim drugim.
Neki od onih koji su ustrajavali u ovome ‘zikru’ završili su u raznim vrstama otpadništva od islama i idejama ‘vahdetu-l-vudžuda’ (jedinstvo svega što postoji, panteizam), kao što je pojašnjeno detaljnije na drugim mjestima.
Spominje se da je jedan od šejhova rekao: ‘Bojim se da umrem između negacije i potvrde’, ali ovaj primjer se ne treba slijediti, jer je on očigledno pogrešan. Ako bi osoba umrla u tom stanju, umrla bi na osovu nijeta, jer se djela vrjednuju prema nijetu. Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio nama da govorimo onome ko umire da kaže la ilahe illellah, i rekao je: ‘Čije zadnje riječi budu la ilahe illellah ući će u Džennet.’ Ako bi ove riječi (La ilahe illellah) bile nešto sa čime treba biti oprezan, zašto bi mi onda govorili osobi koja umire da kaže ono za što ako bi umro u sred izgovaranja toga bi ga odvelo u ružnu smrt? Ako je to slučaj, bilo bi mu rečeno da kaže ‘Allah, Allah’ ili ‘Huve, Huve’.
Spominjanje samo lične zamjenice je još veće udaljavanje od sunneta i to je gora novotarija, koja je bliža zabludi šejtana. Ako bi osoba rekla ‘Ja Huve, ja Huve (O On, O On)’ ili ‘Huve, Huve (On, On)’ itd. ta se zamjenica ne odnosi na ništa osim na ono što njegovo srce zamisli, a srce može biti na uputi ili na zabludi.
Neki šejhovi koriste dokaz za izgovaranje samo ‘Allah’ u ajetu (prijevod značenja):
‘ Reci: ‘Allah!’ Zatim ih ostavi… ‘ [El-En'ām 6:91]. Oni misle da je Allah naredio svome Poslaniku da izgovara samo Njegovo ime, ali ovo je greška po koncenzusu učenjaka, jer značenje izraza‘ Reci: ‘Allah!’ ‘ jeste da je Allah onaj koji je objavio knjigu koju je donio Musa. Ovo je odgovor na pitanje:
‘Reci: ‘A ko je objavio Knjigu koju je donio Musa kao svjetlo i putokaz ljudima, koju na listove stavljate i pokazujete – a mnogo i krijete – i poučavate se onome što ni vi ni preci vaši niste znali?’ Reci: ‘Allah!’ Zatim ih ostavi neka se lažima svojim zabavljaju.’ [El-En'ām 6:91 – prijevod značenja], tj. Allah je onaj koji je objavio knjigu koju je donio Musa. Ovo je odgovor onima koji su rekli: ‘Nijednom čovjeku Allah nije ništa objavio!’ [El-En'ām 6:91 – prijevod značenja]. Allah kaže onda: Ko je onda objavio knjigu koju je donio Musa? Onda kaže: Reci Allah ju je objavio, onda ostavi te lažove da se zabavljaju u svojim besciljnim raspravama.
Ono što smo iznad objasnili je još više pojasnio Sibevejh i ostali lingvisti, koji je rekao da kada arapi kažu ‘Kale’ (ili ostale glagole koji imaju značenje ‘reći’), da oni ne citiraju doslovno, nego navode ono što je rečeno, dajući potpuno značenje. Pa ono što slijedi je rečenica sa potpunim značenjem, imenska ili glagolska. Tako da poslije ‘Kale’ daju kesru rječici ‘enne’ koja postaje ‘inne’; iza ‘kale’ ne može doći samo imenica. Allah nije naredio nikome da izgovara samo Njegovo ime. Samo izgovaranje Njegovog imena ne povećava iman niti objašnjava ništa od vjere, prema koncenzusu islamskih učenjaka; to nije uključeno niti u jedan ibadet ili u neki slučaj kada im se Allah obraća.”
Medžmu'u-l-Fetava, 10/226-229.
Također je rekao, rahimehullahu te'ala:
“Samo ponavljanje Allahovog imena, npr. ‘Allah, Allah’, ili lične zamjenice kao što je ‘Huve, Huve’ nije propisano niti u Kur'anu niti u sunnetu. Ne prenosi se od selefa ovog ummeta ili od nekoga od velikih učenjaka za čijim primjerom se povodimo da je ovo radio. To samo navode oni koji su u zabludi i kasnije generacije.
Možda slijede mišljenje šejha koji se nije mogao kontrolisati po ovome pitanju, kao što je Eš-Šubli koji je govorio ‘Allah, Allah’, pa kada su mu rekli: ‘Zašto ne kažeš la ilahe illellah’, rekao je: ‘Bojim se da ne umrem između negacije (riječi: Nema pravog boga) i potvrde (riječi: osim Allaha)!’
Ovo je greška koju je napravio Eš-Šubli, kome će to možda biti oprošteno zvog njegove iskrenosti i veličine emocija koje su ga savladale. Nekada bi poludio i morali bi ga odvesti u izolaciju, i obrijao bi bradu. Ima i nekih drugih izuzetaka u njegovom slučaju, i to ne smijemo uzeti kao primjer, čak i ako on ima opravdanje i nagradu za to. Ako neko htjedne da kaže la ilahe illellah i umre prije nego to završi, to mu neće naštetiti, jer se djela cijene prema nijetima, a njemu će biti upisano ono što je namjeravao da uradi.
Neki od njih pretjeruju po ovom pitanju, pa kažu da je izgovaranje Allahovog imena ‘Allah’ samo za posebne, dok je izgovaranje la ilahe illellah za obični narod. Neki od njih kažu da je izgovaranje la ilahe illellah za mu'mine (vjernike), dok je izgovaranje ‘Allah’ za ‘afirine, a izgovaranje ‘Huve’ za muhakikine. Neki od njih se ograniče na izgovaranje, bilo da su sami ili na skupu, na izgovaranje samo ‘Allah, Allah’ ili ‘Huve’ ili ‘Ja Huve’ ili čak ‘La Huve illa Huve’ (Nema Njega osim Njega)!
Neki od njih koji su pisali o duhovnosti izrazili su svoje odobrenje naspram ovoga, citirajući neke poznate ličnosti, koje su međutim, u tome trenutku bile u stanju velikih i ovladavajućih emocija, ili su citirali mišljenja, ili su citirali da je npr. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Aliji, radijallahu anh, da kaže: ‘Allah, Allah, Allah’, pa je i Alija to rekao tri puta. Ovaj hadis je izmišljen (mevdu’), po koncenzusu svih muhaddisa.
Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao ljude različitim vrstama zikra da izgovaraju, a najbolji od njiih jeste la ilahe illellah. Ovo je ono na što je podsticao svog amidžu Ebu Taliba da kaže, kada je umirao. Rekao je: ‘O amidža, reci la ilahe illellah ja ću se zazimati za tebe kod Allaha.’ I rekao je: ‘Znam za riječi koje neće izgovoriti nijedna duša koja umire osim da će se smiriti na njima.’ I rekao je: ‘Svako čije zadnje riječi budu la ilahe illellah ući če u Džennet.’ Također je rekao: ‘Ko god umre znajući da nema drugog pravog boga osim Allaha ući će u Džennet.’ I rekao je: ‘Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog pravog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik. Ako to učine, njihovi životi i imetak će biti sigurni od mene, osim ono što je obavezno (npr. zekat itd.), a njihov obračun je kod Allaha.’ Ima mnogo ovakvih sličnih hadisa.” 
Medžmu'u-l-Fetava, 10/556-558.
Ko god uzme Kur'an i sunnet kao osnovu za svoje ibadete neće podbaciti u razlikovanju dobra od zla. Molimo Allaha da nas vrati Svojoj vjeri na lijep način. A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/9389
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com