Kakav je status itikafa u islamu? Je li onom ko je u itikafu dopušteno da napusti džamiju radi osnovnih životnih potreba, kao što su, naprimjer, obavljanje fiziološke potrebe, konzumiranje hrane, liječenje? Šta je sunnet činiti tokom itikafa? Postoje li pouzdana predanja o tome u čemu je Vjerovjesnik, ﷺ, provodio vrijeme u itikafu?
Itikaf je boravak u džamiji radi činjenja ibadeta. Itikaf je sunnet, a njegova je svrha traganje za Lejlei-kadrom. Itikaf je spomenut u časnom Kur’anu: “Sa ženama ne smijete imati snošaja dok ste u itikafu u džamijama…” (el-Bekara, 187). El-Buhari, Muslim i neki drugi muhadisi zabilježili su predanje u kojem se kaže da su Allahov Poslanik, ﷺ, i ashabi boravili u džamiju u itikafu. Prema tome, itikaf je ostao važeći, to je propis koji nije derogiran. Aiša, radijallahu anha, kazivaše: “Vjerovjesnik, ﷺ, boravio je u itikafu svakog ramazana, i to u posljednjoj trećini tog mjeseca, a nakon njegove smrti u itikafu su boravile njegove supruge” (el-Buhari, 2026, i Muslim, 1172). Imam Muslim zabilježio je da je Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, ispričao ovo: “Resulullah, ﷺ, boravio je u itikafu u prvoj trećini mjeseca ramazana, pa u drugoj trećini, a onda je rekao: ‘Tragajući za Lejlei-kadrom, boravio sam u itikafu u prvoj trećini ramazana, pa sam zatim boravio u drugoj trećini ramazana, te sam došao da budem u itikafu, i bī mi objavljeno da se Lejlei-kadr nalazi u posljednjoj trećini ramazana. Eto, neka bude tad u itikafu onaj ko želi.’ I muslimani su s Božijim Poslanikom, ﷺ, boravili u itikafu” (el-Buhari, 2027). Imam Ahmed imao je običaj kazati: “Nije mi poznato da je ijedan učenjak smatrao da itikaf nije sunnet.” I, eto, itikaf je sunnet, prema šerijatskim tekstovima i jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka.
Za itikaf je predviđen svaki mesdžid u kojem se obavljaju skupni namazi, bez obzira na to o kojoj se zemlji radilo, na osnovi općenitog značenja Božijih riječi: “…dok ste u itikafu u džamijama…” (el-Bekara, 187). A bolje je da čovjek boravi u itikafu u mesdžidu u kojem se obavlja i džuma-namaz. Upravo, ako bi čovjek boravio u mesdžidu u kojem se ne klanja džuma-namaz, bio bi primoran izlaziti napolje radi obavljanja tog namaza; ako bude boravio pak u takvom mesdžidu u itikafu, nema smetnje u tome da porani na džuma-namaz.
Potrebno je da se onaj ko je u itikafu zaokupi činjenjem dobrih djela, kao što su, naprimjer, obavljanje dobrovoljnog namaza, učenje Kur’ani-kerima, činjenje zikra… Svrha je itikafa zaokupljanje ibadetom, a može se, ako to korist nalaže, i unekolike razgovarati s onima što se nalaze u džamiji.
Zabranjeno je za vrijeme itikafa imati snošaj sa supružnicom, kao što je zabranjeno baviti se svime što vodi u to.
U vezi s napuštanjem džamije za vrijeme itikafa, islamski su pravnici naveli tri slučaja.
Prvi je slučaj napuštanje džamije radi vjerske obaveze, kao što su, naprimjer, izlazak radi obavljanja džuma-namaza, obaveznog uzimanja abdesta i obaveznog kupanja, odnosno radi tjelesne potrebe, kao što su, naprimjer, konzumiranje hrane i pića (ako čovjeku hranu i piće niko ne može donijeti u džamiju), obavljanje fiziološke potrebe… U ovom je slučaju dozvoljeno izaći iz mesdžida u kojem se boravi u itikafu.
Drugi je slučaj napuštanje mesdžida radi činjenja dobrih djela, kao, naprimjer, obilaženje bolesnika, prisustvovanje dženaza-namazu i tako dalje. U ovom je slučaju dozvoljeno napustiti mesdžid jedino u slučaju da je čovjek prije stupanja u itikaf uvjetovao uživanje ove povlastice.
I treći slučaj jest napuštanje mesdžida radi obavljanja onog što je u potpunoj suprotnosti s itikafom, kao što je, naprimjer, odlazak kući, napuštanje mesdžida radi trgovine ili snošanja sa supružnicom i tome slično. U ovom slučaju nije dozvoljeno napustiti mesdžid, pa makar čovjek prije stupanja u itikaf uvjetovao uživanje ove povlastice. A Allah je pokrovitelj uspjeha.
Šejh Muhammed b. Usejmin