Da li sevapi od živih stižu mrtvima?

Sljedbenici sunneta slažu se da se mrtvi okorištavaju trudom živih i to na dva načina. Prvo, onim čemu je umrli bio povod tokom svoga života;[1] drugo, da muslimani dove i traže oprosta za njih, daju sadaku i obavljaju hadždž, uz razilaženje oko nagrade koja mu dolazi od hadždža. Od Muhammeda b. el-Hasena prenosi se da je rekao: ”Do mrtvoga stiže nagrada trošenja za obavljanje hadždža, a hadždž pripada onome ko ga je i obavio.”

Većina učenjaka smatra da nagrada za hadždž pripada onome za koga je i obavljen, a ovo je i ispravno mišljenje. Postoji razilaženje oko tjelesnih ibadeta, poput posta, namaza, učenja Kur’ana i zikra. Ebu Hanife, Ahmed i velika većina ispravnih prethodnika smatraju da nagrada od ovih ibadeta stiže do umrloga, a poznato je u pravcima imama Šafije i Malika da ne stiže. Neki novotari iz reda apologetičara smatraju da ništa od ovoga ne stiže do umrlog, čak ni dova i sl. Njihovi navodi odbacuje se navodima iz Kur’ana i sunneta. Oni su svoj stav argumentirali manje jasnim ajetom iz riječi Uzvišenog: “…i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi.” (En-Nedždm, 39.) Potvrðeno se prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao: «Kada čovjek umre prekidaju se sva njegova djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, dobro dijete koje za njega upućuje dove ili znanje koje, poslije njegove smrti, koristi drugima.» Obavijestio je da će umrli imati koristi od onoga čemu je bio povod tokom života, a prekida se ono čemu nije bio povod tokom života. Oni koji se ograničavaju na stizanje nagrade od ibadeta u kojima nema zamjene ni u jednoj okolnosti, kao što su islam, namaz, post, učenje Kur’ana i da je nagrada specifična samo za onoga ko dotično djelo čini i da ne prelazi na druge, kao što u toku života to niko ne čini radi drugoga, niti se u tome nalazi zamjena onome ko čini, argumentiraju predajom kod En-Nesaija sa lancem prenosilaca od Ibn Abbasa da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: «Niko neće ni za koga klanjati, niko neće ni za koga postiti, već će se za drugoga nahraniti za svaki dan pregrštom ječma.»

Dokazi da umrli ima koristi od onoga čemu nije bio povod tokom svog života nalaze se u Kur’anu, sunnetu, konsenzusu i ispravnoj analogiji. U Kur’anu se navodi: “Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima.'” (El-Hašr, 10.) On ih je pohvalio zato što traže oprost za vjernike prije njih, a to ukazuje da će se okoristiti traženjem oprosta živih.

Na korist koju umrli ima od dove ukazuje i konsenzus ummeta u pogledu dove pri dženaza-namazu. Dove koje su navedene u sunnetu o dženaza-namazu uveliko su poznate i proširene. Isto se odnosi na dovu poslije ukopa. U Sunenu Ebu Davuda iz hadisa Osmana b. Affana prenosi se da je rekao: «Kada bi Vjerovjesnik, s.a.v.s., završio sa ukopom umrloga, stao bi nad njegovim kaburom i rekao: «Tražite oprosta za vašega brata i molite za njega da bude učvršćen, jer se on sada ispituje.» Isto tako, upućivao je dovu za umrle prilikom obilaska njihovih mezarluka. Tako se navodi u Sahihu Muslimu iz hadisa Burejde b. el-Hasiba da je rekao: «Allahov Poslanik, s.a.v.s., podučavao ih je da kažu kada odu na mezarja: “Neka je mir sa vama, stanovnici ovih nastambi, iz reda vjernika i muslimana. I mi ćemo vam se, ako Allah htjedne, pridružiti. Molimo Allaha za nas i za vas. Molimo Allaha za naš i vaš spas.» U Sahihu Muslimu, takoðer, od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je upitala Poslanika, s.a.v.s.: «Šta govoriš kada tražiš oprosta za umrle?» Rekao je: «Reci: Neka je mir vama, stanovnici nastambi iz reda vjernika muslimana. Neka se Allah smiluje prvima i zadnjima, od nas i od vas, a mi ćemo se, ako Allah htjedne, vama pridružiti.»

Da umrlom stiže nagrada za sadaku navodi se u oba Sahiha od Aiše, radijallahu anha, da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekao: «Allahov Poslaniče, moja je majka iznenada umrla, a da je išta progovorila, smatram da bi dala sadaku. Da li će ona imati nagradu ako ja za nju dam sadaku?» Odgovorio je: «Da.» U Sahihul-Buhariju od Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je S’adu b. Ubadeu umrla majka, a on je bio odsutan. Potom je došao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekao: «Allahov Poslaniče, majka mi je umrla, a ja sam bio odsutan. Hoće li joj koristiti ako ja dadnem sadaku?» Odgovorio je: «Da.» Rekao je: «Ja svjedočim da je ovaj moj plodni vrt sadaka za nju.» Primjeri za ovo u sunnetu su mnogobrojni.

Stizanje nagrade od posta navodi se u oba Sahiha od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: ”Ko umre, a bude dužan nešto ispostiti, za njega će postiti njegov staratelj.” Hadisi slični ovome postoje u drugim vjerodostojnim predajama. Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, zastupao je mišljenje da se za umrlog treba dati otkup za post, ali ne i postiti, zbog prethodnog Ibn Abbasovog hadisa . Govor o ovome zabilježen je u knjigama koje govore o drugorazrednim pitanjima islama.

O stizanju nagrade za hadždž u Sahihul-Buhariju navodi se od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je neka žena iz plemena Džuhejna došla Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekla: ”Moja majka se zavjetovala da će obaviti hadždž, ali ga nije obavila prije smrti. Hoću li obaviti hadždž za nju?” Odgovorio je: ”Obavi hadždž za nju. Šta misliš kada bi tvoja majka imala dug, da li bi ga ti izmirila? Izmirite dug Allahu, jer je Allah najpreči da Mu se dug izmiri.” Slične predaje su mnogobrojne. Muslimani su saglasni da sa umrlog spada obaveza duga ukoliko neko drugi isplati dug za njega, pa makar dug bio isplaćen od strane osobe iz imetka koji nije ostavština dotičnog umrlog. Na to ukazuje hadis Ebu Katade koji je garantirao isplatu duga u iznosu dva zlatna dinara za umrlog. Kada ih je isplatio, Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Sada mu se koža ohladila.” Sve ovo odvija se prema šerijatskim pravilima, koja predstavljaju čistu analogiju. Nagrada je pravo djelatnika, a nema zapreke da je pokloni svome bratu muslimanu, kao što mu nije zabranjeno da pokloni dio svog imetka tokom života i da mu halali dug poslije smrti. Zakonodavac je stizanjem nagrade za post naznačio i stizanje nagrade za učenje Kur’ana i slične druge tjelesne ibadete. Pojašnjenje: Post je sustezanje sa iskrenim nijjetom od stvari koje ga kvare. Zakonodavac je naslovio da nagrada za post stiže do umrlog. Šta reći za učenje Kur’ana koje predstavlja djelo i nijjet?

Odgovor na argumentaciju riječima Uzvišenog: “i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi.” (En-Nedžm, 39.) Učenjaci su dali više odgovora, a najispravnija su dva:

Prvi: Čovjek svojim zalaganjem i lijepim ophoðenjem stječe prijatelje, dobija djecu, ženi se, širi dobro i biva blagonaklon prema ljudima. Onda se oni njemu smiluju, upućuju dove za njega i predaju mu sevape za pokornosti koje su činili. To su trag i posljedica njegovog zalaganja. Ulazak muslimana sa ostalim muslimanima pod okrilje islama jedan je od najvećih povoda da korist od svih muslimana doðe do njihovih prijatelja muslimana tokom života ili poslije smrti. Dova muslimana im je zaštita. Pojašnjenje: Uzvišeni Allah učinio je vjerovanje povodom da se onaj koji ga posjeduje okoristi dovama i zalaganjem svoje braće vjernika. Kada ga izvršava, ulaže trud za povod koji ga vodi tome.

Drugi: Ovaj odgovor jači je od prethodnog, a glasi: Kur’an nije nijekao okorištavanje čovjeka trudom drugog, već je negirao da će neko dobiti ono što nije stekao vlastitim trudom. Izmeðu ovog dvoga postoji razlika koja nije nimalo skrivena. Uzvišeni je obavijestio da čovjek ima samo ono za što se zalagao. Tuðe zalaganje pripada samo njegovom vlasniku. Ako želi, ustupit će ga drugom, a ako ne želi, ostavit će ga za sebe.

Uzvišeni kaže: ”…da ni jedan grješnik tuðe grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi.” (En-Nedžm, 38.-39.) Ova dva ajeta sasvim su jasna i ukazuju na pravednost Uzvišenog Gospodara.

U prvom ajetu ukazuje se na to da Allah neće nikoga kazniti zbog tuðih nedjela, niti će ga teretiti zbog tuðih propusta, kao što rade ovosvjetski vladari.

U drugom ajetu kaže se da čovjek neće uspjeti osim sa svojim djelima, i na ovo se čovjeku ukazuje kako bi prekinuo žudnju za spasom putem djela svojih predaka, prethodnika i voða, jer to je žudnja pobornika lažnih ambicija.

Uzvišeni nije rekao da će čovjek, nakon smrti, imati koristi samo od onoga što je isključivo on radio.

Njihova argumentacija Poslanikovim, s.a.v.s., riječima: ”Kada čovjek umre, prekidaju se njegova djela…” , neispravna je, jer on nije rekao da se prekida okorištavanje, već je obavijestio da se prekida djelo. Djela pripadaju onima koji ih čine, pa ako ih podare drugima, nagrada od djelatnika doći će drugome. On tada nema nagrade za djelo. Ovo je poput duga koji čovjek isplati za drugoga, tj. u ovom slučaju obaveza spada sa dužnika, ali mu ne pripada ono čime je dug izmiren.

Pravljenje razlike između imovinskih i tjelesnih ibadeta, kod onih koji to zastupaju, utemeljeno je Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., odobrenjem za umrlog kao što je prethodno rečeno. Međutim, u postu nije dovoljna zamjena. U hadisu koji prenosi Džabir, radijallahu anhu, kaže se: ”Klanjao sam sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., Kurban-bajram. Kada se vratio, doveden mu je ovan, pa ga je zaklao. Rekao je: ”U ime Allaha, Allah je najveći. Allahu, ovo je za mene i za one koji nisu zaklali kurban iz moga ummeta.” Prenose ga Ahmed, Ebu Davud i Et-Tirmizi. U hadisu u kojem se spominju dva ovna kaže se da je prilikom klanja jednog od njih rekao: ”Allahu, ovaj kurban je za cijeli moj ummet.” U drugom hadisu kaže se: ”Allahu, ovo je za Muhammeda i Muhammedovu porodicu.” Prenosi ga Ahmed. Približavanje Allahu pri klanju kurbana očituje se u prosipanju krvi, a kurbani su namijenjeni drugima.

Također, ibadet hadždža je tjelesni, a imetak nije temelj, već sredstvo. Zar ne vidiš da je stanovniku Mekke obaveza obaviti hadždž kada može hodati do Arefata, bez postavljanja uvjeta imetka. Ovo je najjače mišljenje. Želim reći da hadždž nije zasnovan na temeljima imetka i tijela, već isključivo imetka, kao što je to naslovila skupina sljedbenika Ebu Hanife iz zadnjih generacija. Pogledaj u kolektivne obaveze (fardul-kifaje), kako ih izvršavaju jedni za druge? To predstavlja poklanjanje sevapa, a nije zamjena. Isto tako lični najamnik nema pravo drugoga staviti u vlastitu zamjenu, ali ima pravo da svoju zaradu dadne kome želi.

Unajmljivanje ljudi za učenje Kur’ana i predavanje sevapa mrtvima nije činio nijedan ispravni prethodnik, niti je to naredio i dao olakšice ijedan imam u vjeri islamu. Unajmljivanje za učenje Kur’ana nije dozvoljeno i u pogledu ovoga nema razilaženja meðu učenjacima. Samo su se razišli oko unajmljivanja radi podučavanja Kur’anu, jer je u tome korist koja stiže drugima. Nagrada ne dolazi do umrlog, osim ukoliko je djelo radi Allaha. Ovakav postupak nije iskreni i čisti ibadet, pa neće ni imati sevapa koje bi podario mrtvom. Zato niko od učenjaka nije rekao da se može unajmiti onaj ko će postiti i klanjati, a onda sevape pokloniti umrlom. Meðutim, ako onome ko uči, podučava sebe i druge Kur’anu dadne sredstva kao ispomoć za one koji se bave Kur’anom, to će biti jedna vrsta sadake za njega (mrtvog). Tada je dozvoljen ovakav postupak. U knjizi ”El-Ihtijar” stoji: ”Ako bi oporučio da se iz njegovog imetka dadne nekome ko će učiti na njegovom kaburu, takva oporuka bila bi nevažeća, jer je u značenju unajmljivanja.” Ez-Zahidi u ”El-Gun’ji” spominje: ”Kada bi uvakufio imetak da bi mu neko učio na kaburu, ovakva odredba bila bi neispravna.”

Učenje Kur’ana i poklanjanje dobrovoljno, bez protunaknade, dospijeva do umrloga, kao što dospijeva nagrada posta i hadždža. Ako se kaže: Ovo nije bilo poznato za vrijeme ispravnih prethodnika, niti ih je Vjerovjesnik, s.a.v.s., na to uputio, odgovorit će se: Ako onaj koji postavlja ovo pitanje priznaje da sevapi hadždža, posta i dove stižu, reći će mu se: Kakva je razlika izmeðu toga i stizanja nagrade od učenja Kur’ana? To što ispravni prethodnici nisu činili, nije dokaz da sevapi ne dospijevaju do umrlih. Odakle ćemo generalno negirati? Ako se kaže: Allahov Poslanik, s.a.v.s., ih je uputio na post, hadždž i sadaku, bez učenja Kur’ana, reći će se: Poslanik, s.a.v.s., nije prvi o tome govorio, nego je to iz njega proisteklo kao odgovor: neko ga je pitao o hadždžu za umrlog, pa mu je dozvolio; drugi je pitao o postu, pa mu je dozvolio, a nije zabranio druge stvari mimo tih. Kakva je razlika izmeðu stizanja nagrade za post, koji predstavlja nijjet i suzdržavanje, i izmeðu stizanja nagrade za učenje Kur’ana i zikr. Ako se kaže: Šta kažete za poklanjanje sevapa Poslaniku, s.a.v.s.? Reći će se: Ima nekih iz zadnjih generacija koji su to smatrali pohvalnim, a neki to smatraju novotarijom, jer to ashabi nisu činili. Vjerovjesnik, s.a.v.s., ima istu nagradu svih onih koji budu radili dobro od njegovog ummeta, a od onih koji budu radili dobra djela ništa se neće oduzimati, jer je on uputio svoj ummet na svako dobro i ukazao im na njega.

Neki kažu: “Umrli se okorištava učenjem Kur’ana tako što čuje učenje Allahovih riječi.” Ovakav navod nema utemeljenja i nije vjerodostojno prenesen ni od jednog od poznatih imama. Nema sumnje da ga čuje, ali njegovo okorištavanje slušanjem nije ispravno. Nagrada slušanja uvjetovana je življenjem na ovom svijetu. Takvo slušanje je proizvoljno i završava se smrću. Možda će čak osjećati patnju i bol zato što nije sprovodio Allahove naredbe i izbjegavao Njegove zabrane, ili što nije uočavao dobro.

Učenjaci se razilaze u pogledu učenja Kur’ana kod kabura na tri mišljenja, tj. da li je pokuðeno, da li nema smetnje da se uči prilikom ukopa i da li je pokuðeno poslije ukopa. Oni koji su rekli da je pokuðeno, poput Ebu Hanife, Malika, Ahmeda u jednoj predaji, govorili su: “To je uvedena stvar, a o tome nema predaje u sunnetu.” Učenja Kur’ana slično je namazu, a zabranjeno je obavljati namaz kod kabura. Isto se odnosi i na učenje. Oni koji su rekli da nema smetnje, poput Muhammeda b. el-Hasena i Ahmeda u drugoj predaji, argumentirali su predajom od Ibn Omera, radijallahu anhu, da je oporučio da se uči nad njegovim kaburom prilikom ukopa i to početak i kraj sure El-Bekare. Takoðer, prenosi se od nekih muhadžira učenje sure El-Bekare (prilikom ukopa). Oni koji su rekli da nema smetnje da se Kur’an uči prilikom ukopa, prema predaji od Ahmeda, prihvatili su predaje od Omera i nekih muhadžira. Zatim, postupak smjenjivanja u učenju Kur’ana nad kaburom je pokuðen, jer nema predaje u sunnetu o tome, a ni od jednog ispravnog prethodnika, u osnovi, o tome nije ništa preneseno. Ovo mišljenje je jače od drugih, jer se njime usaglašavaju oba dokaza.

Priredio: doc. dr. Emir Demir
Pruzeto sa minber.ba
https://minber.ba/imam-et-tahavi-da-li-sevapi-od-ivih-stiu-mrtvima/