Da li se Uzvišenom Allahu pripisuje zlo?

Ukoliko bi neko postavio sljedeće pitanje: “Mi vjerujemo da se sve, bilo dobro ili zlo, dešava Allahovom voljom i Njegovim određenjem, pa da li to znači da se Uzvišenom Allahu pripisuje zlo? Da li u nekim Njegovim djelima ima zla?”, odgovor bi glasio: Uzvišeni Allah potpuno je čist i vrlo daleko od svakog oblika zla i On ne čini ništa osim ono što je dobro. To što kader pripisujemo Uzvišenom Allahu nikako i ni u kojem slučaju ne znači da on sadrži neki oblik zla, jer je kader u suštini Allahovo znanje, Njegovo pisanje tog znanja, Njegova volja i rezultat Njegovog stvaranja, a sve spomenuto čistō je i nenatrunjenō dobro i savršenost u svakom smislu, što opet potvrđuje da se zlo ne dovodi ni u kakvu vezu sa Sveznajućim Gospodarom, niti sa Njegovim imenima, svojstvima i djelima. Da Uzvišeni Allah kojim slučajem čini zlo, neka je slavljen i daleko od toga!, tada bi i neko od Njegovih imena bila izvedenica iz pojma zlo, što bi opet značilo da sva Njegova imena nisu lijēpā, kao i to da bi neki Njegovi propisi i odredbe sadržavali nešto negativno, neka je On uzvišen i vrlo daleko od toga!

Istina je da se zlo dovodi u vezu s Njegovim stvorenjima i sa produktima Njegovog djelovanja, što znači da je zlo (ponekad) sadržano u rezultatima Allahovog određenja, a ne u suštini tog određenja. Naprimjer, neku ćemo stvar u određenim okolnostima ocijeniti zlom i negativnom, dok ćemo istu tu stvar u drugim okolnostima ocijeniti kao dobru i pozitivnu. Dakle, u ovakvim slučajevima “zlo” je relativno, jer je loše po nekog, a istovremeno dobro po nekog drugoga; ponekad za istu osobu ono bude dobro s jednog aspekta, a loše s drugog, što je i najčešći slučaj (tj. da istoj osobi odredba bude s jedne strane loša, a s druge dobra). Ovakav je slučaj, recimo, sa kisāsom (odmazdom), šerijatskim kaznama, eliminiranjem nevjernika itd. Sve pobrojano loše je po njih same, tj. po nevjernike ili one nad kojima bude izvršen kisās i šerijatska kazna, ali opet i po njih same u tome ima određene koristi, dok je, s druge strane, u sprovođenju kisāsa i šerijatskih kazni veliko dobro za druge, jer se njima praktično demonstrira kako prolaze zločinci i prijestupnici i kako Uzvišeni Allah jedne ljude suzbija s drugima. Sličan je slučaj i sa bolestima koje su, sa jedne strane, nevolja i zlo, međutim, ako ih posmatramo sa ostalih strana, uvidjet ćemo da vrlo često donose i mnogo dobra.[1]

Iz svega priloženog zaključujemo da se zlo ni u kojem slučaju ne dovodi u vezu sa Uzvišenim Allahom, niti Mu se ono može niti smije pripisati. To je potvrđeno i u predaji koju bilježi imam Muslim u Sahihu, u kojoj se navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u dovi koju je učio odmah nakon početnog tekbira u namazu, veličao svoga Gospodara i negirao da se Njemu Uzvišenom pripisuje zlo, govoreći: “Odazivam Ti se i sretan Ti stojim na raspolaganju! Svako dobro u Tvojim je rukama, a zlo se Tebi ne pripisuje. Kod Tebe utječište tražim i Tebi pripadam, blagodaran Ti si i uzvišen!”[2]

U komentaru ovog hadisa Ibn Kajjim kaže: “Allah je uzvišen i vrlo daleko od toga da Mu se pripiše bilo kakav oblik zla. Sve što se dovodi u vezu s Njim čisto je dobro, a zlo je postalo zlo onda kada je izgubilo vezu sa Allahom, tj. kada je prestalo biti legitimno dotičnu stvar pripisivati Allahu i vezati je za Njega, jer kada bi to kojim slučajem bilo legitimno, tada se ne bi ni radilo o nečemu što je loše, već o nečemu što je dobro. Uzvišeni Allah Stvoritelj je i dobra i zla, a zlo se nalazi pri nekim Njegovim stvorenjima, a ne u suštini Njegovog stvaranja, niti u Njegovim djelima.

Njegovo stvaranje, Njegovo djelovanje, Njegova odredba, Njegovo predodređenje – sve je to u suštini čistō dobro, bez imalo zla. Zbog toga je Uzvišeni Allah čist i vrlo daleko od svakog oblika zulma (tj. nasilja), koji se definira kao ‘postavljanje nečega na njemu neodgovarajuće mjesto’, jer On svaku stvar postavlja na mjesto koje mu u potpunosti odgovara, što i jeste čistō i nenatrunjenō dobro, dok je zlo stavljanje nečega na mjesto koje za njega nije predviđeno. Dakle, ukoliko se određena stvar postavi na mjesto koje je za nju i predviđeno i koja joj u potpunosti odgovara, u tom slučaju ne radi se o zlu, već o dobru. Iz kazanog nam je jasno da se zlo ne pripisuje Allahu, a i Njegova lijepa imena to svakako potvrđuju i o tome svjedoče.”[3]

Ibn Kajjim također je kazao: “Allahova lijepa imena u potpunosti negiraju svaku mogućnost da se Njemu pripiše bilo kakav oblik zla, nepravde ili nečega što je loše, međutim, Uzvišeni je Allah, i pored toga, Stvoritelj svega. On je stvorio robove, njihova djela, njihove pokrete i ono što oni govore, pa tako, kada rob uradi neko loše i zabranjeno djelo, za njega kažemo da je počinitelj tog lošeg i zabranjenog djela, a njegov Gospodar je Taj koji ga je učinio počiniteljem tog (ne)djela. To što ga je Uzvišeni Allah učinio počiniteljem tog (ne)djela potpuna je pravda, velika mudrost i ispravna odluka, odnosno čisto dobro, i pored toga što će ono što će počinitelj uraditi biti nešto zlo i ružno. Ovakvom odredbom Uzvišeni Allah svaku stvar postavlja na njoj odgovarajuće mjesto, čineći to sa mudrošću na kojoj Mu se treba zahvaljivati. U suštini, sve to na koncu donosi određene vrste koristi i dobra, i pored toga što djelo koje je učinio taj čovjek biva okvalificirano kao sramotno, zlo i ružno.”[4]
“Zaključujemo da se Uzvišenom Allahu ni u kojem slučaju ne pripisuje zlo, jer ukoliko bismo tvrdili takvo nešto, to bi značilo da On stvari postavlja na njima neodgovarajuća mjesta, što je vid zuluma, tj. nasilja i nepravde, od čega je Uzvišeni Allah vrlo daleko.

Ukoliko Uzvišeni Allah nekog čovjeka kazni određenom kaznom zbog grijeha koji je počinio, što je za počinitelja lično vid zla i nevolje, ne možemo reći da je Allah učinio nešto što je zlo, jer se kazna za prijestup i grijeh ubraja u dobro i pravdu, a ne u zlo i nepravdu. Isto tako, ukoliko Uzvišeni Allah uskrati ostvarenje određene dobrobiti ili onemogući povode koji vode do te dobrobiti, to se opet ne smatra zlom, jer nepostojanje nečega nije vid djelovanja pa da bismo ga mogli okvalificirati kao dobro ili loše i onda ga dovesti u vezu sa Allahom. Uz sve to, Uzvišeni Allah nije obavezan da na Pravi put uputi svakog Svog roba niti da mu podari sreću i uspjeh u životu, već On iz Svoje neizmjerne dobrote upućuje onoga koga On hoće i daruje sreću i uspjeh onome kome On hoće, a ukoliko nekome tu uputu i sreću uskrati, to se ne smatra nepravdom, niti zlom.”[5]

Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao: “Uzvišeni Allah potpuno je neovisan o Svojim robovima i On za njima nema nikakve potrebe. Naredio im je ono što im donosi korist, a zabranio im je ono što je po njih štetno. Na taj način, dakle kroz naredbe i zabrane, On im iskazuje najveći oblik dobročinstva, jer im pomaže da budu pokorni i bogobojazni.
Kada bismo pretpostavili da neki pobožan i učen čovjek svim ljudima bez izuzetka naređuje da rade ono što je po njih korisno, a potom nekima od njih pomogne u činjenju onoga što im je naredio, dok drugima tu pomoć uskrati, kazali bismo da je taj čovjek dobročinitelj prema onima kojima je pomogao, ali bismo isto tako zaključili da on ni u kojem slučaju nije nepravedan prema onima kojima je svoju pomoć uskratio.
Također, ukoliko bi taj čovjek pravedno i sasvim primjereno kaznio prijestupnika onako kako on to, shodno veličini i težini prijestupa, i zaslužuje, taj bi čovjek i u tom slučaju zaslužio svaku pohvalu.

Ako nam je ovo jasno, pitamo se kako uopće porediti ovog mudrog i pravednog čovjeka sa Onim koji je najmudriji među mudrima i najmilostiviji među svim milosnima?! Kroz naredbe koje Uzvišeni Allah stavlja u obavezu Svojim robovima, On ih u suštini usmjerava na Pravi put, podučava ih i upoznaje sa suštinom dobra. Kada ih potpomogne u činjenju onoga što im je naredio, u tom slučaju On je Svoju blagodat prema njima upotpunio i zaslužuje da Mu se Njegov rob svesrdno zahvaljuje – i zbog toga što mu je nešto naredio i zbog toga što mu je pomogao da tu obavezu izvrši.

Međutim, ukoliko mu Uzvišeni Allah uskrati Svoju pomoć i ostavi ga sve dok ne upadne u grijeh, On je tako postupio zbog određene mudrosti koja je Njemu znana.”[6]
Kada čovjek shvati i spozna šta mu šteti, a šta mu koristi, njegova je obaveza da se ponizno obrati Uzvišenom Allahu i da Ga usrdno moli za pomoć u činjenju onoga što je po njega dobro i korisno. On ne smije pomisliti, niti kazati: “Ja neću ništa poduzimati sve dok Allah ne stvori djelo koje ću učiniti!” Jer, ukoliko bi ovog čovjeka napao neprijatelj ili divlje zvijeri, nema nikakve sumnje da bi im pokušao umaći, a neće ni pomisliti da kaže: “Ja nikuda neću ići sve dok Allah ne stvori moj bijeg (tj. dok ne odredi da odavde umaknem).”[7]
Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/da-li-se-uzvisenom-allahu-pripisuje-zlo/
______________________
[1] Jer bivaju otkup za počinjenje grijehe i za nemarnost prema Allahu i Njegovim naredbama i tome slično. (op. prev.)
[2] Muslim, Sahih, 1/535, br. 771, Poglavlje o namazu putnika.
[3] Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 364–365. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/142–144, Ibn Kajjim, Et-Tefsirul-Kajjim, str. 550–556, Medaridžus-salikin, 1/409–412, i Bedaiul-fevaid, 2/214–215, od istog autora, Zejd b. Fejjad, Er-Revdatun-nedijja, str. 354–360, dr. Muhammed b. Rebia el-Medhali, El-Hikmetu vet-ta‘lilu fi ef‘alillah, str. 199–204.
[4] Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 366–385. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 1/145–146, 3/142–145, i El-Hasenetu ves-sejjietu, str. 52, kao i Ibn Kajjim, Tarikul-hidžretejn, str. 172–181.
[5] Dr. Muhammed b. Rebia el-Medhali, El-Hikmetu vet-ta‘lilu fi ef‘alillah, str. 202. Također vidjeti: šejh Muhammed Emin Šenkiti, Def‘u ihamil-idtirabi an ajatil-Kitab, str. 286–287.
[6] Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/38. Također vidjeti: Ibn Kutejba, El-Ihtilafu fil-lafzi, str. 34–36. Ešari, Risaletun ila ehlis-sugari, str. 85.
[7] Vidjeti: dr. Abdurrahman Mahmud, El-Kadau vel-kader, str. 280.