Amputirani (odstranjeni) dio ljudskog ili životinjskog tijela, tretira se kao njegova strv (leš)
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Piše: Semir Imamović
Prenosi Ebu-Vakid el-Lejsi, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, kazao: ”Ako se živoj životinji odstrani jedan dio tijela, taj dio (u pravnom smislu) tretira se kao i njena strv (leš).” Ocjena hadisa: Hadis je zabilježio Ebu-Davud, Knjiga o lovu, Poglavlje: ”o lovini kojoj je odsječen jedan dio tijela”, br. 2858, Tirmizi, Knjiga o hrani, Poglavlje: ”Odstranjeni dio tijela (sa živog bića) tretira se kao i lešina”, br. 1480. Tirmizi je ovaj hadis ocijenio dobrim.
Povod hadisa
Po dolasku u Medinu, a nakon prvih izravnih kontakata sa širom medinskom zajednicom Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je uočio da je tamošnja praksa, prije svega ona normativna, još uvjek pod snažnim uticajem prethodnog društvenog sistema, starih (paganskih) vjerovanja, običaja i tradicije, što je, uzme li se u obzir viševjekovna vezanost, a u značajnoj mjeri, i omeđenost arapskog (pustinjskog) čovjeka tim i takvim vrijednostima, bilo sasvim razumljivo. Skoro u svim životnim aspektima (međuljudskim odnosima, proslavama i praznicima, poslovnim transkacijama, svakodnevnim društvenim aktivnostima) mogli su se primjetiti ostaci paganske kulture. To je, s njegove strane, iziskivalo odlučnu i čvrstu reakciju, koja je, prije svega, trebala biti usmjerena u pravcu podizanja nivoa vjerske svijesti, moralnog i vjerskog preustroja i upućivanja u osnove islamske pravne i etičke regulative. A da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ovaj problem shvatio krajnje ozbiljno, govore mnogobrojni hadisi u kojima se on direktno obraća stanovnicima Medine i traži od njih da svoju praksu usklade sa islamskim principima i odbace sve one oblike ponašanja koji su bili nespojivi sa njihovim novim, islamskim, identitetom. Ovaj hadis spada u red takvih hadisa. On se bavi pitanjem odsjecanja (odstranjivanja) pojedinih dijelova tijela životinje i njihovo korištenje u proizvodnji kućnih potrepština, u ovom slučaju masti (maziva). Izricanjem gornjeg suda, upravo tim povodom, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je pojasnio, kakav je šerijatsko-pravni tretman takvih običaja (prakse), odnosno, ukazao je na njihovu neispravnost i neutemeljenost. U hadiskoj i tefsirskoj nauci posebna pažnja posvećuje se istraživanju povoda zbog kojeg je određeni ajet ili hadis objavljen i izrečen. Zapravo, poznavanje ovog povoda važan je, ako ne i presudan, preduvjet za njihovo ispravno razumijevanje. U to ćemo se najbolje uvjeriti na primjeru sljedećeg ajeta. Naime, Allah, dželle šenuhu, u suri El-Bekare za obredni hod (s’aj) između Safe i Merve, kaže: ”Safa i Merva su Allahova časna mjesta, zato onaj koji Kabu hodočasti ili umru obavi ne čini nikakav prijestup ako krene oko njih. A onaj koji drage volje učini kakvo dobro djelo – pa, Allah je doista blagodaran i sve zna.”[1] Ukoliko bi smo se, prilikom razumijevanja ovog ajeta, zadržali na njegovom jezičkom izrazu, bez dubljeg poznavanja povoda kojim je objavljen, došli bi do zaključka da sa’j između Safe i Merve spada u onu kategoriju postupaka koji se u šerijatskom pravu kategoriziraju kao dopuštena (mubah) djela, koja čovjek može a ne mora uraditi, ili čije ostavljanje ne izaziva nikakve pravne posljedice u smislu ogrješenja o Božiji propis, međutim ako ovom ajetu pristupimo iz ugla specifičnog povoda, zbog kojeg je i objavljen i zbog kojeg je prvenstveno poprimio ovakvu formu, a koji se ogledao u tome da su neki hodočasnici (hadžije) izbjegavali sa’j između Safe i Merve, iz straha da ne bi zapali u oponašanje paganskih rituala koji si izvođeni na tom prostoru, bit će nam jasno da se ajetom ne cilja izvorna dopustivost (ibaha), kao jedna od kategorija pravne norme, nego se njime želi ukazati da je ovkava vrsta straha neopravdana i da nema nikakvog grijeha u obavljanju sa’ja na prostoru na kojem su predislamski arapi izvodili svoje ritaule.[2]
Opća pravna pitanja
U Poslanikovom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, postupku, da ljudima na vrijeme ukaže na neispravnost određenog njihovog postupka ili prakse, prepoznajemo obavezu vjerskih autoriteta (učenjaka), u svakom vremenu i na svakom prostoru, da svojim kontinuiranim prisustvom u društvu i praćenjem svih njegovih važnijih tokova, uzmu aktivno učešće u kreiranju što moralnijeg i vjerskim principima usklađenijeg društvenog ambijenta. Ne smije se desiti da islamski učenjak bude samo nijemi posmatrač društvenih dešavanja, jer je to u suprotnosti sa njegovim pozivom i njegovom ulogom direktnog Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, duhovnog nasljednika, i kao onoga ko je, nakon poslanika, najpozvaniji da svijet mijenja na bolje. Odgovornost je, u islamu, uvjek proporcionalna stvarnim mogućnostima, društvenom statusu i personalnim pretpostavkama i kvalitetima, koji određenu osobu dovode u privilegovan položaj u odnosu na druge, ali im daju i priliku da, sa pozicije na kojoj se nalaze, a to je uglavnom pozicija autoriteta, izravno djeluju na društvene tokove. Obzirom da islamskim učenjacima, po prirodi stvari, pripada pozicija vrhovne vjerske vlasti, da se na njih gleda sa posebnim respektom i da njihova riječ ima posebnu težinu, sasvim je razumljivo da i njihova odgovornost bude na tom nivou. Ovu činjenicu nalazimo jasno naglašenu u kur’anskim i hadiskim tekstovima koji se izravno bave ovim pitanjem. U jednom djelu tih tekstova ukazuje se na važnost i ulogu učenjaka, njihov neprikosnoveni autoritet[3], poseban stepen straha i strahopoštovanja (el-hašje), na kojima oni grade svoj odnos prema Allahu, dželle šenuhu[4], na njihovu nedostižnu prednost u odnosu na druge ljude[5], dok se u drugom djelu govori o njihovoj posebnoj odgovornosti pred pred Uzvišenom Bogom i pred ljudima, a koja je u potpunoj harmoniji sa spomenutim blagodatima[6].
Islamski pravnici su, na osnovu ovoga hadisa, ustanovili opće pravilo (šerijatsko-pravni princip) koje glasi: Ma ubine min hajj fehuve ke mejtetihi (Amputirani/odstranjeni dio ljudskog ili životinjskog tijela, ima istu pravnu kvalifikaciju kao i njegova strv/leš). Da bi se ovo pravilo ispravno razumijelo, potrebno je znati da se u klasičnoj islamskoj pravnoj nauci, lešina dijeli u dvije vrste: čistu i nečistu. U prvu vrstu spadaju: ljudski leši lešina morskih životinja, a u drugu: lešina kopnenih životinja[7]. O tome, kojoj od ove dvije kategorije pripada živo biće, ovisi pravni tretman njegovog amputiranog dijela. Amputirani dio ljudskog ili tijela morske životinje je čist, jer se, u pravnom smislu, njihova lešina smatra čistom, dok je amputirani dio tijela kopnene životinje nečist, obzirom da se njen leš smatra nečistim. U različitim pravnim školama općeprihvaćena je praksa preformulacije zakonskih tekstova u posebna pravila (opće šerijatskopravne principe), koja bi trebala biti u funkciji iznalaženja pravnih rješenja (normi) za što širi krug pitanja koja nisu definisana posebnim zakonskim tekstom. To što pojedina pravila imaju šire značenjske implikacije od samog teksta iz kojeg su izvedena, ne dovodi u pitanje njihovu ispravnost, jer je forma zakonskog teksta često uvjetovana specijalnim povodom i specifičnim okolnostima, i predstavlja odgovor na konkretnu dilemu, ali je, u najvećem broju slučajeva, primjenjiva i na druge slične situacije.[8] U prilog tome govori i poznato usulsko načelo: U obzir se uzima općenitost izraza, a ne specifičnost povoda (El-‘ibretu bi ‘umumi-l-lafzi la bi hususi-s-sebebi)[9]. Evo još nekih primjera zakonskih tekstova koji su preformulisani u posebna pravila: ”A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da glad utoli, Gospodar tvoj će doista oprostiti i milostiv biti.”[10] (preformulisan je u pravilo: ”Nužda zakon mijenja”, ili ”U nuždi je dozvoljeno ono što je inače zabranjeno”); ”Djela se cijene (vrednuju) prema namjerama”[11] (preformulisan u pravilo: ”O djelima subjekta se presuđuje na osnovu njegove namjere”); ”Nema (nanošenja) štete, niti uzvraćanja štetom.”[12] (Preformulisan je u istoimeno pravilo); i dr.
Propisi
Iz navednog pravila naučili smo da amputirani dio ljudskog ili životinjskog tijela ima identičan pravni tretman kao i njihova strv (lešina), a ono što nas ovdje interesuje jeste da li i pod kojim uvjetima je dozvoljeno amputirati dio ljudskog ili životinjskog tijela. Što se tiče amputacije ljudskih udova, ona je dozvoljena u slučaju krajanje nužde (darure), kada je ona u funkciji spašavanja ljudskog života, zaustavljanja (ublaživanje) teških ili nesnošljivih bolova, ali i sprečavanja širenja bolesti na ostale dijelove tijela[13]. Situacija je sasvim drugačija kada je u pitanju amputacija životinjskih organa. Naime, njena dozvola nije uvjetovana strogim kriterijima, odnosno postojanjem krajnje potrebe, nego je dovoljna čvrsta pretpostavka da se time ostvaruje legitiman interes, kao što je poboljšanje kvalitete mesa, prekraćivanje boli životinje i sl. Jedino na što, tom prilikom, treba obratiti pažnju, i što je sa vjerskog stanovišta poželjno, jeste da postupak amputacije bude izveden u skladu sa najvišim profesionalnim standardima, i da se koriste one metode koje će osigurati da životinji bude nanešena što manja bol. Uporište za ovakvo stajalište, nalazimo u Poslanikovoj praksi da deve, koje su prikupljene na ime zekata, obilježi posebnim znakovima, a koja se ogledala u tome da se zagrijanim željeznim predmetom, na vidljivo mjesto, utisne poseban žig.[14] Također, u poslanikovo, sallallhu ‘aljehi ve sellem, vrijeme bila je raširena praksa uškopljivanja kurbana. Sam Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je kao što stoji u jednom hadisu, kao kurbane, zaklao dva uškopljena ovna.[15]
Bilješke
[1] – Prijevod značenja, El-Bekare, 158.
[2] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/137.
[3] – Ovo se najjasnije očituje u riječima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Učenjaci su nasljednici Allahovih Poslanika” (Ahmed, 21 207., Ebu-Davud, 3641., Tirmizi, 2682., Ibn-Madže, 223., i drugi. El-Albani je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim u ”Sahihu-l-džamiu”, br. 6297.)
[4] – U tom smislu su riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja: ”A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni” (Fatir, 27.)
[5] – Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ovu prednost, prema jednom predanju, uporedio sa prednošću koju mjesec, u noći uštapa, ima u odnosu na ostale zvijezde (Ahmed, 21 207., Ebu-Davud, 3641., Tirmizi, 2682., Ibn-Madže, 223., i drugi), a prema drugoj verziji, sa prednošću koju on, kao Poslanik, ima u odnosu na druge ljude (Tirmizi, 2685.)
[6] – Učenjak koji je izigrao ukazano mu povjerenje i blagodati, na Sudnjem danu će, prema riječima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, među prvima okusiti gorčinu poniženja i na vlastitoj koži osjetiti žestinu džehhennemske vatre. U hadisu kojeg bilježi Muslim navodi se da će Allah, dželle šenuhu, džehennemsku vatru potpaliti sa tri osobe: učačem Kur’ana (učenjakom), borcem koji je poginuo u borbi na Allahovom putu, i imućnim čovjekom. Allah će pitati učenjaka: ”Priznaješ li moje blagodati, kojima sam te obdario?” ”Priznajem”, odgovorit će on. ”A šta si uradio s tim blagodatima” – upitat će ga ponovo. ”Sve što sam naučio, i čemu sam druge podučavao, uradio sam radi tvog rizaluka i u Tvoje ime. Također, učio sam Kur’an samo kako bi stekao Tvoju naklonost” – pravdat će se učenjak. ”Ne, tvoja jedina želja je bila da postigneš ugled u društvu i da se o tebi priča kao učenom čovjeku” – bit će Allahove riječi, nakon kojih će On narediti melekima da ga, licem okrenutim prema zemlji, bace u vatru.
[7] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/136., 137.
[8] – U konkretnom slučaju pojam behime (životinja), koji je naveden u hadisu, preformulisan je u opći pojam ”hajj” (živo biće), jer ova dva pojma djele zajedničku karakteristiku a ona je život.
[9] – Ajeti o li’anu (međusobnom proklinjanju supružnika u slučaju kada čovjek optuži svoju ženu za preljubu a nije u stanju da to pred sudom potvrdi sa četiri pravno valjana svjedoka) objavljeni su povodom ‘Uvejmira el-Adžlanija i njegove supruge koju je ‘Uvejmir optužio za preljubu, ali je njihovo značenje opće, što i sama forma, u kojoj su objavljeni, jasno potvrđuje. Naime, odnosna zamjenica ellezine (oni koji), spada u red općih izraza, koji kada se spominju u kontekstu određenog propisa, impliciraju njegovu općenitost.
[10] – Prijevod značenja, El-En’am, 145.
[11] – Buharija, 1., Muslim, 5036.
[12] – Ahmed, 1/313., Ibn-Madže, 2/784.
[13] – El-Kava’idu ve-d-davabitu-l-fikhijje-l-muessire fi ahkami-l-‘ameli-t-tibbijji, dr. Hani ibn ‘Abdullah el-Džubejr, http://www.saaid.net/Doat/hani/13.htm.
[14] – Buharija, 1052., Muslim, 2119.
[15] – Ebu-Ja’la, 2/105, El-Bejheki, 9/268. Prema mišljenju El-Albanija, lanac ovog hadisa je dobar. (Irvau-l-galil, br. 1147.)
Saff br. 312.
————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/