Čitao sam članak od jednog našeg uvaženog profesora u kojem navodi dokaze da je dozvoljeno tražiti šefa'at od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u dovama, pa između ostalog navodi predaju od izvjesnog “Utbija” koja je dokaz za navedeno. Prenosim njegov citat u potpunosti: “Imam En-Nevevi spominje jednu dirljivu predaju koju vrijedi spomenuti: „Od ‘Utbija se prenosi da je rekao: Sjedio sam kod kabura Allahovog poslanika, s.a.v.s., pa je došao neki beduin i rekao: Es-Selamu alejke, Allahov
Poslaniče. Čuo sam riječi Uzvišenog Allaha koji kaže: “A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.“ Došao sam ti tražeći oprosta za svoje grijehe i tražeći tvoje zagovorništvo kod mog Gospodara. Onda je rekao (stihove): O najbolji čije je kosti zemlja prekrila – Pa od njih zamirisaše doline i brda – Život dajem za kabur koji nastanjuješ – U njemu je čednost, dobrota i plemenitost. (Ovi stihovi se ispisani na stubu pokraj Poslanikovog, s.a.v.s., mezara) Utbi dalje pripovijeda: Rekao je to i otišao, a mene savlada san i vidjeh Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji mi reče:“'Utbi, stigni beduina i obraduj ga da mu je Allah oprostio.“ (El-Ezkar, 336) Ovu predaju spominje i Hafiz Ibn Kesir u svom tefsiru (4/140) i kaže da je prenosi skupina učenjaka.” Mene sada zanima, da li je ovo što je naveo profesor tačno? Allah vas nagradio.
Zahvala pripada Allahu.
Primjetno je kako sljedbenici stranputica još od davnina ne vode brigu o autentičnosti predaja i vjerodostojnosti hadisa, jer lanac prenosilaca za njih “… neće ni ugojiti ni glad utoliti” (El-Gašije, 7). Njihov pravac je “prvo vjeruj pa onda dokazuj – ako hoćeš”, a ne “uzimaj vjeru ne temelju dokaza” kao što je obaveza. Ali, nije se čuditi tome, jer kao što Ahmed b. Sinan el-Kattan kaže: “Kada čovjek uradi (uvede) novotariju, iz njegovog srca se istrgne ljubav prema Hadisu.” (El-Herevi, Zemmul-kelami ve ehlihi, 2/72), da nas Allah sačuva.
El-Utbi, po kome je ova priča postala poznata, njegovo potpuno ime je Muhammed b. Ubejdullah b. Amr b. Mu'avije b. Amr b. Utbe b. Ebi Sufijan el-Utbi. Boravio je u Basri i bio poznat po pjesništvu i riječitosti, a većinom je prenosio historijske događaje. Na ahiret je preselio 228. hidžretske godine. (Vidi: Ez-Zehebi, Sijeru e'alamin-nubela, 11/96)
Što se tiče Imama Nevevija, rhm, on je naveo predaju bez lanca prenosilaca, isto tako učinio je i Hafiz Ibn Kesir, i mnogi drugi mimo njih dvojice, niko od njih nije naveo lanac prenosilaca do El-Utbija, pa je s tim u vezi njena vjerodostojnost, na samom početku, izrazito upitna. Navedenu činjenicu potvrdio je i veliki hafiz Ibn Abdul-Hadi u djelu Sarimul-munki (str. 153).
Naime, ovu “dirljivu predaju”, ali ne od El-Utbija, zabilježili su Bejheki, Ibnul-Dževzi, Ibn Asakir, Ibnun-Nedždžar i drugi svojim lancima prenosilaca, koji su bez izuzetka diskutabilini, od Muhammeda b. Revha el-Basrija, a on od Muhammeda b. Harba el-Hilalija koji navodi spomenutu priču. Neki tvrde da je da je El-Hilali upravo navedeni El-Utbi, ali za to nisu naveli validan argument. (Šu'abul-iman, 8/108-109, br. 4178; Musirul-azmis-sakin ila ešrefil-emakin, 2/301-302; Ed-Durretus-semine, str. 223-224)
Kada je riječ o Muhammedu b. Revhu el-Basriju, na kojeg se vraćaju svi lanci prenosilaca, niko od autora poznatih i dostupnih djela o stanjima i ocjenama ravija nije naveo njegovu biografiju, pa su na osnovu toga predaje koje prenosi neprihvatljive sve dok se ne objelodani njegovo stanje. Osim ako se radi o Muhammedu b. Revhu el-Misriju, kao što tvrde pojedini učenjaci, jer se el-Basri i el-Misri izrazito slično pišu na arapskom jeziku, onda je riječ o slabom raviji po tvrdnji velikog hadiskog kritičara Imama Ed-Darekutnija, a Ibn Junus veli da su hadisi koje on prenosi odbačeni. (Ibn Hadžer el-Askalani, Lisanul-mizan, 7/133)
Slično je stanje i Muhammeda b. Harba el-Hilalija, niko od hadiskih kritičara ne navodi njegovu biografiju, barem u dostupnim djelima, a velika većina ih je dostupna. Ali i pored toga, nijedan lanac prenosilaca do njega putem Muhammeda b. Revha nije vjerodostojan, pa s tim u vezi njihova ocijena nije toliko ni bitna.
Hafiz Ibn Abdul-Hadi, rhm, rekao je: “Sve u svemu, ova odbačena predaja o beduinu ne može poslužiti kao dokaz, jer je njen lanac prenosilaca mračan i nejedinstven, a i njen tekst je raznolik također. Ali, i kada bi prihvatili da je vjerodostojna, opet se u njoj ne nalazi dokaz za ono što želi potvrditi onaj koji se suprostavlja (tj. Es-Subki). Neispravno je dokazivati s ovakvim i sličnim predajama i oslanjati se na njih kod islamskih učenjaka.” (Sarimul-munki, str. 253)
I rekao je: “Što se tiče predaje od El-Utbija, naveli su je neki od fekiha i muhaddisa, ali nije autentična, niti je vjerodostojno prenesena od El-Utbija. Prenosi se i od drugih mimo njega, ali s mračnim (odbačenim) lancem prenosilaca, kao što smo prethodno pojasnili. Ukratko, iz takve predaje nemoguće je izvesti šerijatksi propis, naročito kada je posrijedi stvar koju bi, da je propisana i pohvalna, ashabi i tabi'ini bolje poznavali i praktikovali od drugih nakon njih.” (Isti izvor, str. 321)
Šejh Sulejman b. Abdullah Alu Šejh, rhm, rekao je: “Oni koji to dozvoljavaju (tj. traženje istigfara i šefa'ata kod kabura) najviše dokazuju s predajom El-Utbija, koji prenosi od nepoznatog beduina, iako nam, pored toga, nije poznat lanac prenosilaca dotične priče. Takva predaja, pa makar bila hadis ili govor ashaba, ne može se uzeti u obzir i s njom dokazivati, niti smo je obavezni slijediti, jer nije vjerodostojna. Pa kako onda da dokazujemo s pričom koja nije autentična i u kojoj se spominje beduin koji je nepoznat!?” (Tejsirul-Azizil-Hamid, str. 486)
S druge strane, ako bi progledali kroz prste i rekli da je predaja prihvatljiva, a kamo sreće, opet niukom slučaju ne može poslužiti kao dokaz, jer je riječ o postupku običnog beduina i snovu – za kojeg se ne zna da li je istinit ili ne – u kojem se to potvrđuje. Još kad dodamo činjenicu da je se to odvilo tek u 3. hidžretskom stoljeću, tj. više od 100 godina nakon smrti zadnjeg ashaba, onda je to tama nad tamom.
Razmislite sada malo, dragi brate i sestro, o lancu prenosilaca kod sljedbenika strasti. Nepoznat ravija prenosi od pjesnika, a on od beduina, i onda pjesnik usnije san i potvrdi da je ono što je uradio beduin ispravno!!! Uzvišeni Allah o onima koji se povode za pjesnicima kaže: “… a pjesnike slijede zavedeni.” (Eš-Šu'ara, 224), a za beduine općenito kaže: “Beduini su najveći nevjernici i najgori licemjeri, i razumljivo je što ne poznaju propise koje Allah Svome Poslaniku objavljuje. A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevbe, 97) Ali ne samo to, za El-Utbija, spomenutog pjesnika, Hafiz ez-Zehebi, rhm, navodi čak da je pio alkohol (Sijeru e'alamin-nubela, 11/96), a Allah najbolje zna, dok je beduin apsolutno nepoznat.
Kaže šejh Sulejman b. Suhman, rhm: “Priče i snovi nisu dokazi za šerijatske propise. Takvo nešto nije dozvoljeno osim u vjeri kršćana, jer njihova je vjera zasnovana na pričama, snovima i izmišljotinama, a vjera Islam sačuvana je lancima prenosilaca, pa tako je neispravno donositi šerijatske propise osim iz Allahove, azze ve dželle, knjige i vjerodostojnog sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onako kako su to shvatili ashabi, radijallahu anhum, i prenjeli pouzdani i povjerljivi prenosioci” (Es-Sava'ikul-murseletuš-šihabijje, str. 106-107)
Zatim je, uvaženi profesor, želeći da obmane neuki narod, rekao sljedeće: “Ovu predaju spominje i Hafiz Ibn Kesir u svom tefsiru (4/140) i kaže da je prenosi skupina učenjaka.” Tj. čak i Hafiz Ibn Kesir, autor poznatog tefsira i učenik Ibn Tejmijje, na kojeg se vi toliko puno pozivate, navodi ovu priču, pa radi toga nemojte sumnjati u njenu ispravnost i vjerodostojnost.
Na prvom mjestu, poznato je onome ko je izučavao tefsir Ibn Kesira, rahimehullah, da autor nije uslovio navođenje samo vjerodostojnih predaja, niti je rekao da zastupa sve što je spomenuto u navedenim predajama. U mnogo navrata navodi slabe i odbačene predaje, a nekada i israilijate (priče prijašnjih naroda) za koje se pouzdano zna da su neprihvatljive. To nije slučaj samo s njim, nego su i mnogi drugi učenjaci i prije i poslije njega slično postupali. Imali su običaj navoditi predaje koje su poznate i raširene o dotičnoj temi, a učenici koji su čitali njihova djela u to vrijeme mogli su raspoznavati šta je ispravno a šta pogrešno.
Možda mnogima nije poznato da je Hafiz Ibn Kesir, rhm, upravo skratio i sažeo djelo svoga učitelja Ibn Tejmijje u kojem odgovora na zablude El-Bekrija o turbetima, kaburovima, traženju tevessula i šefa'ata i sl., pa bi ih savjetovao da ga pročitaju, ili barem prelistaju, ako im je zaista stalo do mišljenja Ibn Kesira…
Odgovorio na pitanje: Amir I. Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba