DA LI JE POSLANIKU s.a.v.s. BIO NAPRAVLJEN SIHR

Alejkumusselam.
Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je opsihirio Židov koji se zvao Lebid ibn El-E'asam iz židovskog plemena Benu Zurejk. Tako da se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pričinjavalo da radi nešto a on to ne radi. Zbog toga je jednog dana ili jedne noći Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio, pa dovio i opet dovio. Pa je rekao: “O Aiša, znašli ti da mi je Allah odgovorio na ono što sam ga pitao? Došla su mi dva čovjeka (tj. dva meleka u liku dva čovjeka, kao što je došlo u rivajetu kod imama Ahmeda i da je to bilo u snovima) pa je jedan od njih sjeo kod moje glave a drugi kod nogu, pa je rekao onaj što je kod glave onome koji je kod nogu, ili onaj što je kod nogu onome koji je kod glave: Od čega čovjek boluje (misle na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem)? Rekao je: Opsihiren je.

Ko ga je opsihirio, reče drugi. Odgovorio je: Lebid ibn El-E'asam. Kaže: U čemu je (sihr)? Rekao je: U češlju i dlaci (koja je spala prilikom češljanja), unutar ploda palme. Pa ga upita: a gdje je to? A drugi mu odgovori: U bunaru Zervan (koji se nalazio u bašti plemena Benu Zurejk)”. Pa je Aiša nastavila da joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi vesellem, nakon toga došao i rekao: “O Aiša, kao da je njegova voda (tog bunara) natopljena kanom i kao da su njegove palme (tog bunara) šejtanske glave”. Pa sam upitala: O Allahov Poslaniče, zar ga (sihr) nisi zapalio? A on odgovori: “Ne nisam, mene je Allah izliječio (od sihra), a ne volim da se među ljudima širi zlo pa sam naredio da se (sihr) zakopa”.

Imam Nevevi u svom komentaru Sahiha od Muslima (14/178) pojašnjava riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “a ne volim da se među ljudima širi zlo pa sam naredio da se (sihr) zakopa” kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je se bojao da ne našteti muslimanima ako bi izvadio sihr, ili ga zapalio, ili to obznanio među ljudima tako što bi se prisjećali sihra, učili kako se on pravi, širili ga, govorili o njemu, ili da ne naude onome ko je napravio sihr itd. A ovo je sa strane ostavljanja onoga što je korisno iz bojazni od štete koja proizilazi iz toga, što predstavlja jedno od najvažnijih pravila Islama: Ostavljanje koristi iz bojazni od štete koja proizilazi iz toga”.

Ovaj hadis su zanegirali neki novotari još davno kao što to prenose mnogi imami (učenjaci) ovog Ummeta, poput: Ibn Kutejbe, Hattabija, Kadi Ijada, Nevevija, Ibnul-Kajjima i mnogih drugih. Kaže imam Nevevi: “Ovaj hadis su zanegirali neki novotari iz razloga što on umanjuje mjesto i čast nubuvveta i dovodi ga u sumnju, kao i to da njegovo prihvatanje (tog hadisa) sprečava da se ima povjerenje u Šerijat (Šerhul-Muslim 7/430). U ovom poricanju hadisa slijedili su ih Rafidije (Šije) i misionari ateizma. Pa tako kaže Ahmed Subhi Mensur (Limaza El-Kur'an, str.109-111): “Optužba Poslanika da je bio opsihiren ili da ga je neko opsihirio, to u sebi sadrži sumnju u poslanstvo, napad na vjeru i gubljenje povjerenja u bilo koju riječ ili djelo koje dođu od njega. Sa strane ovog hadisa se ubacuje sumnja u Islam u općem smislu i u pojedinostima, a sa druge strane ovaj hadis je oprečan riječima Uzvišenog: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8).

Takođe, kaže Muhammed Abduhu, poznati savremeni islamski reformator i mislilac (kod kojeg su, nažalost, prevagnule logika i razum na uštrb vjerodostojnog sunneta): “Mi znamo da je Buharija najistinitija knjiga poslije Allahove knjige i ne sumnjamo da je Buharija čuo ovo od svojih učitelja, a Buharija uslovljava u svojim hadisima da su ravije živjeli u isto vrijeme i da su se sreli, osim što ja smatram da se ovo nije desilo Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem. Moguće je da su ubačeni neki israilijati šejhovima Buharije od kojih je on uzeo, jer ako bi mi povjerovali da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren mi bi time povjerovali riječima nevjernika koje su spomenute u Kur'anu: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8). I ako bi povjerovali da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren, Allah, subhanehu ve te'ala, bi nas proglasio lažljivcima u svojoj Mudroj Knjizi: “Oni ga nikako ne mogu prisluškivati”. (Eš-Šuara, 212), i kaže Uzvišeni: “Ali će onaj, ko sada prisluškuje, na zvijezdu padalicu koja vreba naići” (El-Džinn, 9) … A što se tiče hadisa, ako bi i pretpostavili da je vjerodostojan on je od vrste ahad- hadisa (tj. nije mutevatir) a ahad-hadisi se ne uzimaju u poglavlju akide. Bezgriješnost Vjerovjesnika od uticaja sihra na njegov razum je akidetsko pitanje, a u odbacivanju te akide od njega (Vjerovjesnika) ne prihvata se osim ono u što imamo čvrsto ubjeđenje (jekin) i nije dozvoljeno da se u akidi prihvata pretpostavka niukom slučaju. Zato je na nama da prepustimo stvar ovog hadisa i da po njemu ne radimo u našoj akidi, nego da uzimamo tekst Kitaba i argument razuma. Jer ako dozvolimo da se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pomiješa u razumu, kao što oni tvrde, bilo bi dozvoljeno da se misli da je on nešto od objave prenio a on to nije učinio, ili da mu je nešto objavljeno a nije mu objavljeno, ova stvar je jasna i nema potrebe da se pojašnjava… Draže mi je da u laž utjeram Buhariju nego da Allahovom Poslaniku pripišem da je bio opsihiren” (Medželletu Menar, 12/697).

Odgovor na ove šubhe koje je iznio Muhammed Abduhu se može rezimirati u dvije tačke.

Prvo – ovaj hadis je vjerodostojan, prenešen je sa najvjerodostojnijim lancem prenosilaca i u najispravnijim knjigama poslije Allahove knjige Kur'ana, tj. prenose ga Buharija i Muslim u svojim Sahihima što predstavlja najveći vid vjerodostojnosti nekog hadisa, tako da nema sumnje da ono što je prenešeno u ovom hadisu da se to zaista desilo. Veoma je daleko da se kaže da prihvatamo od Buharije a zatim da sumnjamo u njegove šejhove, jer ono što se može reći za Buhariju isto se može reći i za njegove šejhove, tj. da su najveći stručnjaci u hadisu. Takođe, neprihvatljivo je da utjeravamo u laž Buhariju i rivajet ovog hadisa oslanjajući se čisto na mišljenje i razum koji niukom slučaju nemaju udjela u potvrđivanju ili negiranju onoga što se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili u potvrđivanju činjenica nekog događaja ni izdaleka ni izbliza. Kada bi se prihvatilo ono što nam dolazi od strane razuma i čistog mišljenja mi bi time doveli u pitanje mnoge hadise koji su prenešeni sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, i ne samo to, nego bi i mnogi kur'anski ajeti doživjeli istu sudbinu. Mnoge islamske sekte, poput mu'atezila, koje su ljudskom razumu dali veću ulogu nego što u stvarnosti zaslužuje su zanegirali mnoge vjerodostojne hadise koji se navodno ne slažu sa ljudskim razumom. Od tih hadisa su: hadis o silasku Isa'a, alejhisselam, pred Sudnji dan, hadisi o Dedžalu, hadis Isra'a i Mi'radža, hadis upadanja mušice u posudu sa pićem, hadis Musa'a, alejhisselam i meleka smrti, i tako dalje. Pa kada bi tako pustili da se odbacuje šta god se ne slaže sa nečijim razumom mnogo toga što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima bi doveli u pitanje.

Drugo – njegove riječi da iako bi se prihvatilo da je hadis vjerodostojan da je on od hadisa ahad, tj. nije mutevatir, a ti hadisi se ne uzimaju u akidi, nisu tačne. Jer vjerodostojan hadis , svejedno bio ahad ili mutevatir, se prihvata u akidi kao i u fikhu, oko čega nije bilo razilaženja među ashabima, tabi'inima, selefu i učenjacima Ehli Sunneta sve dok se nisu pojavili novotari kojima je smetalo mnogo toga što je došlo u Sunnetu a nije se slagalo sa njihovim tumačenjem vjere, pa su ustvrdili da iz hadisa ahada ne proizilazi čvrsto, jako i nedvosmisleno znanje i ubjeđenje, što naravno nije tačno.

Među prvim učenjacima Ehli Sunneta koji su odgovarali na negiranje i poricanje ovog hadisa je Ibn Kutejbe u svojoj knjizi “Te'vilu muhtelifil-hadisi” (str. 340-357): “To što je ovaj Židov Lebid ibn El-E'asam napravio sihr Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ne treba biti nešto što se treba poricati i negirati. Jer Židovi su prije toga ubili Zekeriju ibn Azina u unutrašnjosti drveta, isjekli su ga pilom na dijelove … Poslije toga su ubili njegovog sina Jahju zbog prostitutke i njene prevare. Židovi su tvrdili da su ubili Mesiha (Isa'a, alejhisselam) i da su ga razapeli na krst, a da nas Allah nije obavijestio rekavši: “A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo” (En-Nisa, 157) mi ne bi znali da je razapet neko ko je na Isa'a, alejhisselam, ličio. Jer Židovi su njegovi neprijatelji, i oni su tako i tvrdili, a kršćani su njegovi zaštitnici i oni su potvrdili Židovima da je tako bilo. Židovi su ubijali vjerovjesnike, kuhali ih i mučili na raznorazne načine, pa da je Allah htio sačuvao bi ih od njih. Otrovan je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa plećkom od ovce pečene na ražnju a otrovala ga je Židovkinja, a taj otrov je neprestano djelovao na njega sve dok nije preselio. I rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Neprestano mi se vraćao bol od zalogaja (otrovane ovce) sa Hajbera, ovo je vrijeme prestanka rada moje srčane vene”. Pa je Uzvišeni Allah dao priliku Židovkinji da utiče na njegovu smrt”.

Takođe, u odgovoru na gore spomenute šubhe oko ovog hadisa prenosi imam Begavi u svojoj knjizi “Šerhus-sunne” (12/187) da je imam Hattabi rekao: “A što se tiče tvrdnje da se prihvatanjem ovog hadisa (o opsihirenosti

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) nanosi šteta Šerijatu, to nije tako, jer sihr djeluje na tijela vjerovjesnika, a i oni su ljudi, dozvoljeno je da ih zadese bolesti kao i ostale ljude. Uticaj sihra na njihovo tijelo nije gore od ubistva, djelovanja otrova i simptoma raznih bolesti, pa zar nije ubijen Zekerijah i njegov sin Jahja, alejhimesselam, i otrovan naš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio na Hajberu. A što se tiče pitanja vjere, poslanici i vjerovjesnici su bezgriješni u prenošenju onoga sa čime ih je poslao Allah, dželle zikruhu, i On ih je pratio u prenošenju vjere, čuvao je Svoju vjeru i objavu da im se ne desi iskrivljavanje i poremećaj. Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, se samo pričinjavalo da on radi nešto što je isključivo vezano za žene a to je ono što uopćeno ulazi u značenje ajete: “I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti” (El-Bekara, 102). Pa tako nema nikakve štete koja proizilazi iz tog sihra koja utiče na njegov nubuvvet i Šerijat sa kojim je došao, neka je hvala Allahu na tome”.

Slično tome kaže Ibnul-Kajjim u knjizi “Zadul-me'ad” (4/124): “Da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren porekla je jedna skupina ljudi rekavši da to nije dozvoljeno da se njemu desi, smatrajući da je to nedostatak i mahana, a stvar nije takva kako oni tvrde. Nego je sihr koji mu se desio poput drugih bolesti koje su ga snalazile, jer je sihr jedna vrsta bolesti pa da ga to snađe je poput toga što je bio otrovan, između toga dvoga nema razlike”. Slične riječi prenosi Ibnul-Kajjim u istoj knjizi (4/124) od Kadi Ijada da je rekao: “Sihr je vrsta bolesti i dozvoljeno je da mu se to desi poput drugih bolesti u čemu nema ništa sporno i ne narušava njegov nubuvvet. A što se tiče toga da mu se pričinjavalo da nešto uradi a on to nije uradio, nema u tome nešto što utiče na njegovu istinitost u govoru, jer dokazi šerijatskih tekstova i idžma'a učenjaka ukazuju na to da je po tom pitanju bio bezgriješan. Nego je ovo (opsihirenost) dozvoljeno da ga snađe jer je od stvari dunjaluka zbog kojih on nije poslan, niti mu je data prednost nad ostalima zbog toga, njemu se u stvarima dunjaluka može desiti ono što se dešava i ostalim ljudima”.

Kada se analiziraju razlozi odbijanja i odbacivanja ovog hadisa oni se mogu svesti na nekoliko tačaka:

– da ovaj hadis umanjuje mjesto i položaj nubuvveta i dovodi ga u sumnju,

– da dovodi u sumnju bezgriješnost vjerovjesnika u prenošenju vjere,

– da prihvatanje ovog hadisa stvara nepovjerenje u Šerijat uopćeno,

– da je ovaj hadis oprečan onome što je došlo u Kur'anu: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8).

– da pošto je sihr djelo šejtana, ako bi se prihvatio ovaj hadis to bi značilo da šejtan može da utiče na vjerovjesnika.

U odgovoru na ovo treba spomenuti da su islamski učenjaci prihvatili ovaj hadis nalazeći objašnjenje za ono što mu se pripisuje, uz istovremeno očuvanje mjesta i položaja nubuvveta i bezgriješnosti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u dostavi vjere. Pa kažu:

Prvo – tvrdnja da ovaj hadis umanjuje mjesto i položaj nubuvveta i dovodi ga u sumnju, te da dovodi u sumnju bezgriješnost vjerovjesnika u prenošenju vjere i da prihvatanje ovog hadisa stvara nepovjerenje u Šerijat uopćeno, sve ovo što su ustvrdili neki novotari je batil. Jer nesumnjivi argumenti potvrđuju iskrenost, validnost i bezgriješnost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu onome što je prenio od vjere. A nadnaravnost

Šerijata je najjači dokaz za sve to. A dozvoliti da se ustvrdi nešto suprotno ovome je batil.

Drugo – opsihirenost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja mu se desila uzdiže mjesto njegovog nubuvveta a ne da ga čini manjim, čini ga još časnijim i ne suprostavlja se njegovoj bezgriješnosti u dostavljanju objave. Jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio sačuvan od toga da ga zadesi bolest, on je jeo, pio i bivao bolestan, kao što kaže Aiša, radijallahu anha: “Zaista je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio bolešljiv čovjek i dolazili bi mu arapski ljekari, pa bi ja od njih učila”. Bilježi ga Hakim i ocjenjuje ga vjerodostojnim a sa njim se složio i Zehebi. Kaže Kadi Ijad (Eš-Šifa 2/180-183): “Došlo je u nekim rivajetima ovog hadisa pojašnjenje da je sihr koji ga je zadesio bio na njegovom tijelu i na udovima a ne na njegovom razumu, srcu i uvjerenju … “, a na drugom mjestu, takođe dodaje: “Sve što je došlo u predajama da mu se pričinjavalo da radi nešto a on to nije uradio i tome slično, svodi se na pričinjavanje njegovim očima a ne nedostatak koji zadesi razum, a u svemu ovome nema nešto što ubacuje nejasnoću oko njegove dostave vjere i Šerijata, ili nešto što narušava istinitost onoga sa čim je došao zbog argumenata i idžma'a (učenjaka) da je sačuvan od ovoga, pa tako novotari nemaju sa koje strane dovesti u upitnost ovaj hadis”.

Takođe, treba dodati da nije prenešeno ni u jednom rivajetu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorio i jednu riječ u periodu dok je bio opsihiren a koja ukazuje da mu je razum bio poremećen, niti da je nešto rekao suprotno onome što je u stvarnosti, a ako neko tvrdi suprotno ovome treba imati dokaz za to.

Treće – bezgriješnost u dostavljanju vjere od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja je spomenuta u ajetu: “O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi” (El-Maide, 67), pod tim čuvanjem i zaštitom se misli da će ga Allah čuvati od ubistva, atentata i zamki koje bi ga odvele u propast, a da ne govorimo o njegovom čuvanju od strane Allaha da ne ode u dalalet, slijeđenja strasti i činjenja velikih grijeha. U ovu bezgriješnost, odnosno garanciju da će ga Allah čuvati, ne ulazi da će biti zaštićen od bolesti. Sve vjerovjesnike su snalazile prirodne bolesti koje inače zadese ljude. Što znači da ovaj ajet nema opće značenje, tj. da ga Allah čuva od svega, jer inače ne bi mu mogao niko nauditi ni riječima ni djelom a koliko je prenešeno toga da mu je činjen ezijet nazivajući ga luđakom, prorokom, sihirbazom, razbijena mu je glava, slomljeni zubi i tome slično, a sve to jasno ukazuje da se pod ajetom misli da je on zaštićen od ubistva, atentata, dalaleta i skretanja sa istine, što znači da se to ne kosi sa onim što je prenešeno u hadisu da ga je Židov opsihirio.

Četvrto – tvrdnja da je ovaj hadis oprečan i kontradiktoran kur'anskom ajetu jer potvrđuje optužbu mušrika: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8), ova optužba je neprihvatljiva kao što su neprihvatljive optužbe mušrika da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ljudsko biće, da je siromah, da ne zna gajb i slično, u smislu da kažemo da mušrici lažu jer u stvarnosti on i jest bio siromah, i ljudsko biće, nije znao gajb i bio je opsihiren. Takođe, sa druge strane ne može se potpuno sigurno tvrditi da mušrici sa ovim riječima u ajetu misle na ono što se desilo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio opsihiren, tj. da ga je Židov opsihirio nekoliko dana pri čemu mu se pričinjavalo da radi nešto a on to ne radi pa ga je nakon toga Allah izliječio. Mušrici nisu mislili na to, nego je bliže da su htjeli reći da ono što dolazi od njega u prenošenju vjere da je to rezultat halucinacija i ludosti a ne da mu se objavljuje Istina sa nebesa. Pa tako kada prihvatimo ono što je došlo u hadisu time ne potvrđujemo optužbu mušrika, jer je njihova optužba usmjerena na jedno a hadis govori o nečemu drugom.

Peto – njihova tvrdnja da je sihr šejtansko djelo, a onaj ko se čuva od šejtana sa činjenjem ibadeta, kao što to rade vjerovjesnici, nad takvima šejtan ne može imati vlasti i uticaja, onda je nemoguće da bude jedan vjerovjesnik opsihiren. Ova tvrdnja i optužba je neprihvatljiva na osnovu onoga što je došlo u Plemenitom Kur'anu od ajeta u kojima se potvrđuje da je šejtan činio ezijet vjerovjesnicima na razne načine pokušavajući da im našteti i da ih zavede, pa i pored toga Allah, dželle še'nuhu, ih je sačuvao od toga da ih šejtan zavede ili da im nanese neku štetu koja se vraća na vjeru.

Od tih primjera je ono što se spominje o Ejjubu, alejhisselamu: “I sjeti se roba Našeg Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: “Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!” (Sad, 41).

Takođe, ono što je došlo o zavođenju Adema i njegove žene od strane šejtana: “I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. “Siđite!” – rekosmo Mi – “jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenoga živjeti!” (El-Bekara, 36).

Treba znati da djelovanje sihra na vjerovjesnike ne znači da su oni zbog toga otišli u dalalet i bili zavedeni, to je sasvim pogrešno rezonovanje.

Kaže Uzvišeni: “O Musa” – rekoše oni – “hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?” “Bacite vi!” – reče on – i odjednom mu se pričini da se konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog sihra njihovog, kreću, i Musa u sebi osjeti zebnju. “Ne boj se!” – rekosmo Mi – “ti ćeš, doista, pobijediti! Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutaće ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka sihirbaza, a sihirbaz neće, ma gdje došao, uspjeti.” (Taha, 65-69). Ovi ajeti jasno i nedvosmisleno govore da je sihr firavnovih sihirbaza učinio da je se Musau, alejhisselam, pričinilo da se konopi i štapovi njihovi kreću, tj. da se pred njim promijenila stvarnost pa je mu se učinilo da su konopi zmije i da ono što miruje da se kreće, pa kada je osjetio u sebi strah

Allah ga je sačuvao sa vahjom (objavom) objavivši mu da se ne boji jer je on istinski Allahov poslanik, te da je na njemu da baci štap koji je u njegovoj desnoj ruci i tako dalje. U ovim ajetima se potvrđuje da sihr djeluje na vjerovjesnike uz istovremeno čuvanje vjerovjesnika od strane Allaha da im sihr ne nanese štetu po njihovu davu i misiju.

Pa tako postaje jasno da se ovaj hadis ne kosi ni sa jednim ajetom iz Kur'ana, nego čak šta više kur'anski ajeti ga podupiru poput sure Felek gdje kaže Uzvišeni: “Reci: “Utječem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla onih koji pušu u uzlove (sihirbaza), i od zla zavidljivca kad zavidi!” (El-Felek, 1-5). Nakon objave ovih ajeta Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ostavio sve drugo što je učio kako bi se štitio od uroka, zavisti i sihra, a učio je suru Felek i Nas kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima.

Prema tome, nadam se sestro da ćeš nakon svega ovoga rečenog naći odgovore na svoja pitanja i da nećeš sebi dozvoliti da budeš od nekolicine novotara koji svojim razumom prihvataju ili odbijaju nešto što je došlo od Islama, kao da je njihov razum mjerilo šta je ispravno u Islamu a šta nije. Ovaj hadis je vjerodostojan u što nema sumnje jer ga bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima čime se on ubraja u nešto što je najvjerodostojnije poslije Kur'ana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com