DA LI JE KLANJE KURBANA VADŽIB

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Prije odgovora na pitanje čemu se daje prednost vraćanju duga ili klanju kurbana treba pojasniti propis klanja kurbana uopće.

Naime, islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko obaveze klanja kurbana koji se kolje na Kurban-bajram.

Pravi stav učenjaka je da je klanje kurbana potvrđeni sunnet, što znači da onaj ko ne zakolje nije griješan. Ovo je stav većine učenjaka, od njih su tri mezheba: malikijski, šafijski i hanbelijski, kao i jedan rivajet od hanefijskog učenjaka Ebu Jusufa.

Takođe, na ovom stavu su od ashaba Ebu Bekr, Omer, Bilal i Ebu Mes'ud, radijallahu anhum, i Se'id ibn El-Musejjib, ‘Ata’, ‘Alkame i Esved od tabi'ina, Ishak, Ebu Sevr, Ibnul-Munzir i mnogi drugi.

Kaže Ibn Hazm da nije ništa vjerodostojno prenešeno od ashaba da je kurban vadžib.

Od argumenata sa kojima dokazuju svoj stav je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ummu Selemete, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada nastupi deset (dana Zul-hidždžeta), pa neko od vas htjedne da zakolje kurban, neka nikako ne dira ništa od svoje kose i svoga tijela”, a u rivajetu: “Kada vidite mlađak Zul-hidždžeta i neko od vas htjedne da zakolje kurban neka ne siječe svoje dlake i nokte”.

Kaže imam Šafija: “Njegove riječi ‘Neko od vas htjedne’ ukazuju da nije vadžib”.

Takođe, od argumenta je postupak Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma, oni nisu klali kurban godinu ili dvije iz bojazni da se to ne bi smatralo vadžibom. Ovu predaju bilježi Bejheki u svom “Sunnenu” a Nevevi je ocjenjuje dobrom. Ovaj njihov postupak ukazuje da su oni znali od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da klanje kurbana nije vadžib.

Drugi stav je da je klanje kurbana vadžib na čemu je hanefijski mezheb ili preciznije Ebu Hanife i njegovih učenika Muhammed ibn Hasana Eš-Šejbanija, Zufera i rivajet od Ebu Jusufa. Takođe, na ovom stavu su Rebi'a, Lejs ibn S'ad, Evza'i, Sufjan Sevri i Malik u jednom rivajetu.

Oni dokazuju obavezu klanja kurbana sljedećim dokazima:

Prvi – riječima Uzvišenog: “I klanjaj svome Gospodaru i kolji (kurban)” (El-Kevser, 2), a tefsir ajeta je: Klanjaj bajram pa zakolji kurban, a naredba Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je naredba i čitavom Ummetu. Međutim, ovome se može prigovoriti da ajet govori o tome da se kurban kolje nakon klanjanja bajrama.

Drugi – hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko je u mogućnosti a ne zakolje kurban neka se ne približava našoj musalli”. Hadis bilježe Ahmed, Ibn Madže i Hakim koji ga ocjenjuje vjerodostojnim. Prenosi Bejheki da je Tirmizi ovaj hadis ocijenio kao mevkuf, tj. da su to riječi Ebu Hurejre, takođe na istom stavu je bio Ibn Abdulhadi. U senedu ovog hadisa je Abdullah ibn Ajjaš koji je slab te zbog toga i poremećaja u senedu Šuajb Arnaut ga ocjenjuje slabim i kaže da je šejh Albani kada ga je ocijenio dobrim pogriješio. Oni koji dokazuju sa ovim hadisom kažu da prijetnja nepribližavanja musalli ukazuje na obavezu klanja.

Treći – hadis od Džundub ibn Sufjana, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je klanjao namaz i ugledao ovce koje su već bile zaklane rekao: “Onaj ko je zaklao prije namaza neka zakolje ovcu umjesto nje, a onaj ko nije zaklao neka zakolje spominjući Allahovo ime”.

Kažu: u hadisu je došla naredba da se ponovo zakolje kurban onima koji su zaklali prije namaza a što ukazuje da je klanje kurbana vadžib jer inače im ne bi naredio da ponovo zakolju. Međutim, ovom dokazivanju se može prigovoriti da hadis govori o vremenu klanja kurbana a ne o općem propisu.

Nakon izloženih stavova učenjaka i argumenata sa kojima podupiru iste, odabrano mišljenje je stav većine učenjaka a to je da je klanje kurbana potvrđeni sunnet a ne stroga obaveza zbog čijeg izostavljanja čovjek biva griješan.

A od jasnih i nedvosmislenih dokaza koji ukazuju na ovo je hadis “Kada nastupi deset (dana Zul-hidždžeta), pa neko od vas htjedne da zakolje kurban …”, jer da je vadžib zaklati kurban ne bi nam se dao izbor ako neko od nas hoće da kolje, nego bi došlo: Kada nastupi deset dana (Zul-hidžeta) ne dirajte ništa od dlaka i noktiju jer ćete klati kurban.

Takođe, razumijevanje ashaba po ovom pitanju je preče od drugih, a oni nisu smatrali da je vadžib. Sa druge strane, nema vjerdostojnog hadisa koji ukazuje na obavezu, a oni koji su vjerodostojni ne govore direktno o temi propisa klanja.

A što se tiče dileme između vraćanja duga i klanja kurbana, ako je vrijeme vraćanja duga isteklo ili će isteći prije Kurban-bajrama, onda si obavezan dati prednost vraćanju duga. A ako nije isteklo onda u tome ima širine ako si u mogućnosti i da zakolješ kurban i da obezbijediš srestva za vraćanje duga prije isteka roka za vraćanje.

Što znači da ako sa klanjem kurbana nebi bio u mogućnosti da na vrijeme vratiš dug u tom slučaju si obavezan dati prednost vraćanju duga, pogotovu što sam propis klanja kurbana nije stroga obaveza.

A što se tiče jačanja pamćenja, to zavisi od prvenstveno od prirode samog čovjeka, tj. da li je rođen sa jakim pamćenjem ili ne, a zavisi i od toga šta se želi učiti napamet. Naime, ljudi koji se rode sa sposobnošću jakog pamćenja njima je dovoljno za jačanje pamćenja da ga dovoljno razviju sa treniranjem tako što će konstantno i neprestano nešto učiti napamet.

Dok ljudi koji po prirodi imaju slabo pamćenje oni trebaju da djeluju sa više strana. Da jedu hranu koja pojačava i daje snagu i moć pamćenja poput meda i slično, a istovremeno da izbjegavaju hranu koja slabi pamćenje poput ribe i slično.

Takođe, da ulaže mnogostruk trud u razvijanju sposobnosti pamćenja putem treniranja, odnosno neprestanog učenja napamet određenih stvari, a da pri tome vodi računa o tome šta utiče na brzo zaboravljanje, odnosno kako da sačuva ono što je napamet naučeno. Uglavnom, ova tema je više psihološke prirode nego šerijatske.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com