Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na sva ova i slična pitanje se u osnovi vraća na osnovno pitanje propisa glasanja u islamu uopćeno, svejedno bili izbori predsjednički, parlamentarni, referendumski ili općinski.

Definicija glasanja

Glasanje je način na osnovu kojeg građani ili dio njih izaberu one sa kojima su zadovoljni (preciznije:oni koji su im nametnuti) da budu predstavnici vlasti na osnovu čega isti stiču pravo namjesništva ili određene funkcije za koju su izabrani.

Postoje četiri vrste glasanja: glasanje za izbor predsjednika, parlamentarni izbori, referendum i općinski izbori.

Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora

Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora se vraća na staru Grčku, kada su Grci u Atini primjenjivali direktni princip demokratije tako što bi pojedinci iz naroda direktno učestvovali u donošenju odluka bez delegata ili posrednika. Međutim, ovakav vid demokratije je bio neizvodljiv u velikim državama i gradovima te se promijenio u pretvorio u demokratiju predstavničke vlasti, tj. izabirali bi se predstavnici iz naroda koji bi predstavljali narod u vlasti. Prva država koja je primijenila predstavnički delegatski sistem je Engleska i to od 1265. godine.

Tek sredinom dvadesetog stoljeća se proširio princip formiranja vlasti na delegatskim i predstavničkim osnovama u mnogim zemljama svijeta.

Žena nije učestvovala na demokratskim izborima sve do kraja drugog svjetskog rata kada je počelo njeno masovno učestvovanje na izborima. Prvo  učestvovanje žena na izborima je bilo 1880. god. i to samo u jednoj američkoj pokrajini, 1920. je njeno učestvovanje bilo na nivou svih američkih pokrajina.

U Britaniji je žena prvi put glasala 1928. a u Francuskoj 1944. godine. Od tada počinje njeno masovno učestvovanje na izborima na svim nivoima vlasti.

Bitne napomene o izborima i glasanju:

Prije govora o šerijatskom statusu izbora i glasanja neophodno je pojasniti nekoliko bitnih određenja koja suštinski utiču na ispravno razumijevanje ovog pitanja:

Prvo: da su izbori i glasanje kao način odabiranja predstavnika vlasti savremeno šerijatsko pitanje, tj. o njemu nisu govorili učenjaci sve do savremnog doba jer nije bilo poznato niti rašireno sve do 20. stoljeća.

Drugo: činjenica je da su izbori i glasanje zajedno sa formiranjem višestranačkog sistema vlasti i širenjem demokratije prenešeni (nametnuti) u muslimanske zemlje i to uporedo sa kolonijalnim osvajanjima shodno od zemlje do zemlje.

Treće: pitanje izbora i glasanja potpada i ubraja se u pitanja šerijatske politike (sijase šer’ijje) i fikhskih propisa vezanih za izabiranje halife (vladara ili namjesnika muslimana), kao i šartove, ovlasti i obaveze halife ili vladara muslimana (el-ahkamus-sultanije) i ostalih nižih nosioca vlasti. A to znači da pitanje izbora i glasanja nije čisto akidetska mes’ela, kako to tumače oni koji pretjeruju u tekfiru, osim onoliko koliko je i svako drugo fikhsko pitanje vezano za akidu.

Četvrto: postavlja se pitanje da li je glasanje kao vid izabiranja vladara i drugih političkih funkcija oprečno šerijatskom načinu izabiranja nosioca vlasti (ako je način izabiranja vlasti Šerijatom strogo određen) te je sa te strane neprihvatljivo i zabranjeno u Islamu, ili po tom pitanju nema preciznih šerijatskih tekstova (tj. Šerijat to nije strogo odredio) nego zavisi od društvenog i političkog napretka, vremena, sredine i okolnosti te nema smetnje da taj vid izabiranja vlasti uvedu i primjene muslimani u svojim zemljama? I jedno i drugo su mišljenja savremenih učenjaka po ovom pitanju.

Uvođenje glasanja u muslimanske zemlje

Što se tiče šerijatskog statusa organizovanja izbora i glasanja kao načina odabiranja predstavnika vlasti, postoji razlika između organizovanja glasanja u muslimanskim zemljama i između učestvovanja muslimana (koji žive u kjafirskim zemljama) u glasanju koje se vrši u kjafirskim zemljama.

Organizovanje glasanja u muslimanskim zemljama od strane Ehlul-halli vel-‘akdi, tj. učenjaka, stručnjaka, uglednih i uticajnih ljudi, da između sebe izabiru imama (vladara muslimana) je dozvoljeno i oko toga nema razilaženja među učenjacima. Na ovakav način su izabrani Ebu Bekr i Osman, radijallahu anhuma.

Ovo je jedan od osnovnih šerijatskih načina izabiranja predstavnika vlasti. A drugi način je da trenutni vladar odredi svoga nasljednika pod šartom da ne bude iz njegove uže porodice kao što je Ebu Bekr odredio da njegov nasljednik bude Omer, radijallahu anhuma. A ako bude iz uže porodice ta vladavina postaje kraljevina, kao što je uradio Muavija, radijallahu anhu, kada je za svog nasljednika odredio svoga sina Jezida.

A oko uvođenja savremenog oblika izbora i glasanja u muslimanske zemlje gdje pravo glasanja imaju svi punoljetni građani (muškarci i žene) neovisno od vjerskog i ideološkog opredjeljenja (a ne samo od strane Ehlul-halli vel-‘akdi), učenjaci se razilaze na dva mišljenja a moglo bi se kao treće mišljenje smatrati ono na čemu su oni koji pretjeruju u tekfiru. Rezime tih mišljenja se sastoji u sljedećem:

Prvo mišljenje – da nema smetnje da muslimani primjene ovakav način (izborom i glasanjem) izabiranja predstavnika vlasti jer ovo pitanje nije precizno definisano niti strogo određeno u šerijatskim tekstovima. Ono što se prenosi po ovom pitanju je idžtihad ashaba pri izabiranju halife. Na ovom stavu je većina savremenih učenjaka.

Drugo mišljenje – zabrana uvođenja glasanja radi izabiranja predstavnika vlasti na način kakav je poznat na Zapadu (s tim da to ne smatraju djelom kufra ili širka), jer je to preuzeto od kjafira (po nekima je to novotarija) i puno je nedostataka, praznina i mahana. Na muslimanima je da slijede načine na kojima su se složili ashabi pri izabiranju halifa. Na ovom stavu je manja skupina savremenih učenjaka.

Napomena: i jedna i druga skupina učenjaka (gore spomenutih mišljenja) kada govore o ovom pitanju misle na muslimansku državu u kojoj bi izabrani predstavnici vlasti glasanjem vladali i sudili po Šerijatu.

Treće mišljenje – zabrana glasanja radi izabiranja predstavnika vlasti pri čemu je to djelo kufra i širka (po nekima djelo koje vodi u kufr i širk i pomaže ga)  jer se time njima daje glas da ne sude po Šerijatu (zagovarači ovog mišljenje misle na postojeće stanje u muslimanskim zemljama). Ovo je stav uglavnom onih, svejedno bili džemati ili pojedinci, koji pogrešno tumače mnoga pitanja tekfira i pretjeruju u njemu.

Mišljenje koje je najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje, je drugi stav učenjaka, tj. zabrana uvođenja glasanja u muslimanske zemlje radi izabiranja predstavnika vlasti na način kakav je poznat na Zapadu (tzv. demokratsko glasanje) zbog argumenata i pojašnjenja sa kojima podupiru svoj stav (koga zanima detaljno pojašnjenje propisa glasanja, stavovi učenjaka i argumenti to može naći na stranici http://www.ehlus-sunne.ba i stranici http://www.zijad-ljakić.com pod naslovom “Izbori i glasanje”).

Učestvovanje muslimana u glasanju u kjafirskim zemljama

A što se tiče učestvovanja muslimana (koji žive u kjafirskim zemljama) u glasanju koje se organizuje u kjafirskim zemljama radi izabiranja predstavnika vlasti, po tom pitanju radnici na polju Islama imaju takođe tri stava:

Prvi stav – dozvola glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku) ako će njihovim izborom biti bolje za Islam i muslimane i ako će zlo i zulum biti manji nego da dođe na vlast neki drugi kandidat ili druga stranka.

Na ovom stavu je većina savremenih učenjaka, a između ostalih većina selefijskih učenjaka današnjice, poput šejhova Bin Baza, Albanija, Ibn ‘Usejmina, Abdurrrahman es-Sa’di, Abdullah Džibrin, Abdurrahman el-Berrak, Abdurrahman el-Mahmud, Abdulmuhsin ez-Zamil, Mensur es-Simari, Nasir el-‘Umer i mnogi drugi.

Njihovo tumačenje se uglavnom sastoji u sljedećem:

Da ako je muslimanima nametnuto od strane kjafirske vlasti (kao kod muslimanskih manjina) i nemaju izbora osim da učestvuju ili ne učestvuju na izborima i glasanju, onda se ova mes’ela vraća na ono što je poznato u šerijatskoj politici kao UMANJIVANJE ZLA I NEREDA. Pa tako ovo pitanje biva stvar idžtihada i procjene svakog muslimana pojedinačno ili njihovih predvodnika uopćeno. To jest, ko procijeni da će glasanjem za određenog kandidata ili stranku biti bolje za Islam i muslimane i da će zlo i zulum biti manji nego da dođe na vlast drugi kandidat ili druga stranka, nema smetnje da glasa. Sa druge strane, ko procijeni da nijedan kandidat niti ijedna stranka ne nudi za muslimane nešto bolje od druge niti će njegovom ili njenom pobjedom biti zlo i zulum manji, nema smetnje da okrene leđa od svega toga.

Od dokaza da je dozvoljeno u ovom slučaju učestvovanje u glasanju je sljedeće:

Prvo – fikhsko pravilo: ČINI SE MANJE ZLO OD DVA ZLA AKO JEDNO OD NIH JE NEMINOVNO. Naime, vadžib je svakom muslimanu da umanjuje zlo i nered koliko god je u mogućnosti, pa makar pomazući jednog fasika protiv drugog fasika ako je fisk (grijeh) prvog manji od fiska drugog, kao što to kaže El-‘Izz ibn ‘Abdusselam (Kava’idul-ahkam, (1/86).

Drugo – riječi Uzvišenog, kada kaže Šu’ajb, alejhiselam: “Jedino želim da popravljam koliko mogu” (Hud 88).

Kaže savremeni mufessir ‘Abdurrahman Es-S’adi u svom tefsiru (Tejsiru el-kerimirrahman, str. 389.) ovog ajeta: “Na osnovu toga, ako bi muslimani koji žive pod vlašću kjafira radili na tome da se promijeni državno uređenje te zemlje u republičko u kojem bi pojedinci i narodi ostvarili vjerska i dunjalučka prava, to bi bilo preče od toga da se prepuste državi koja će im oduzeti vjerska i dunjalučka prava, nastojati da ih uništi i učini od njih svoje radnike i sluge. Naravno, ako je moguće da država i vlast budu muslimanska, onda je vadžib da rade na tome.

Međutim, pošto to nije moguće treba raditi na onome čime se čuva vjera i dunjaluk, a Allah zna najbolje”.

Drugi stav – zabrana glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku), a onaj ko glasa je učinio djelo kufra i širka jer je glasao za onog ko ne sudi po Šerijatu i onog ko propisuje zakone oprečne islamskim. Zagovarači ovog stava su se međusobno razišli oko spušranja propisa kufra na onog ko učestvuje u glasanju.

Naravno, ovo je stav onih koji pogrešno tumače mnoga pitanja tekfira i pretjeruju u njemu. Pošto oni u osnovi pogrešno klasificiraju ovo pitanje, tj. ubrajaju ga u čisto akidetsko pitanje, nema potrebe da se njime ozbiljnije bavimo.

Treći stav – zabrana glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku), s tim da onaj ko glasa nije učinio djelokufra ili širka.

Na ovom stavu je manja skupina savremenih učenjaka.

Oni svoj stav zabrane zasnivaju na sljedećem:

Prvo – učestvovanje muslimana u izabiranju kjafirske vlasti (koja će vladati nad njima) kada nisu prinuđeni na to predstavlja naklonost prema kjafirima, zabranjeno prijateljovanje sa njima, poniznost, pokornost i stajanje na njihovoj strani, a Uzvišeni Allah to zabranjuje: “I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži” (Hud, 113), a nema sumnje da kjafiri ne sudeći po Šerijatu i ne vladajući se po principima i pravilima Islama u osnovi nepravedno postupaju.

Drugo – Uzvišeni Allah ne dozvoljava muslimanima da budu pod vlašću kjafira na čemu je idžamu učenjaka ovog Ummeta. Ovaj idžama, da kjafiru nije dozvoljeno da bude vladar muslimanima, prenose Kadi El-‘Ijad, Ibnul Munzir, Ibn Hazm, Ibn Hadžer i mnogi drugi.

Kaže Uzvišeni: “A Allah neće dati priliku nevjernicima nad vjernicima” (En-Nisa’ 141), kaže Kadi El-‘Ijad: “Zaista Allah sa šerijatske strane ne da (ne dozvoljava) da se da prilika kjafirima nad muslimanima, a ako ona postoji (u stvarnosti) to je suprotno Šerijatu” (“Ahlamul-Kur’an, Ibnul Arebi, 1/641).

Poznato je i općeprihvaćeno fikhsko prvilo: “Nema namjesništva (vlasti) kjafiru nad muslimanom” (La vilajete likafirin ala muslim).

Kaže Ibnul Munzir: “Idžamu od svih učenjaka od kojih je preneseno je na tome da kjafiru nema vilajeta (vlasti) nad muslimanom niukom slučaju” (“Ahkamu Ehlizzimme”, Ibnul Kajjim, 2/787). Ako je to tako da u osnovi nije dozvoljeno kjafiru da vlada nad muslimanima, pa kako da bude dozvoljeno da muslimani sami učestvuju u izabiranju kjafirske vlasti koja će nad njima vladati, ako naravno na to nisu prinuđeni?

Sve gore spomenuto se odnosi na glasanje za kjafira.

A što se tiče glasanja za muslimana koji bi u slučaju izabiranja radio unutar i kroz institucije kjafirske vlasti, poznato je razilaženje učenjaka oko dozvole rada u institucijama kjafirske vlasti. U ovom slučaju oni su na stavu onih učenjaka koji to zabranjuju.

Treće – sami izbori i glasanje su zasnovani na mnogim mahanama, nedostacima i spornim radnjama, neke od njih su:

– što određivanje kandidata počiva na čisto materijalnoj snazi i osnovi;

– u stvarnosti narod nema pravo izbora predsjednika (ili nekog kandidata) nego izbor jednog od dvojice (ili više njih) kandidata koje nije izabrao narod,

– izbor kandidata je zasnovan na čistoj medijskoj propagandi i zavisi od nje, pa čija bude jača on je pobjednik,

– što je glasanje uglavnom zasnovano na lažnim obećanjima, programima i rješenjima kriza, zloupotrebom i manipulisanjem osjećanjima narodnih masa, a čiji je cilj pridobijanje većeg broja pristalica a ne davanje i iznalaženje stvarnih društveno-političkih rješenja,

– izbore i glasanje određuje mnoštvo glasova koji dolaze od različitih nivoa ljudi gdje se izjednačuje glas između pametnih i glupih, učenih i neznalica, obrazovanih i neukih, sposobnih (i društveno-korisnih) i beskorisnih i slično,

– prebrojavanje glasova uglavnom biva falsifikovano, podložno mitu i obećanjima, što je jedna od najvećih mahana izbora i glasanja,

– nakon glasanja stranke različitih programa i ideologija se udružuju u zajedničku vlast čime se poništava razlika u programu koja je bila prije glasanja.

Sve ovo spomenuto se dešava u “naprednim visoko-demokratskim” zapadnim državama, kako oni sami priznaju i prenose.

Četvrto – kandidovanje muslimana (ili muslimanske stranke) a poslije njegovo izabiranje neminovno vodi u mnoge šerijatsko-sporne momente, a neki od njih su:

– onaj musliman (muslimanska stranka) koji bi bio izabran radio bi za interese kjafirske vlasti a često na uštrb Islama i muslimana i često zaodjeveno u “ruho Islama”, dok je to sve do tada radio kjafir, (ovo je bez sumnje jedna od najopasnijih posljedica ovog čina),

– zapostavljanje rada (od strane kandidata ili islamske stranke) na popravljanju akidetskih devijacija među muslimanima,

– prešućivanje raširenih novotarija,

– ostavljanje, minimaliziranje i nepraktikovanje sunneta,

– činjenje bidata pod izgovorom mudrog rada u davi, ili čak ne smatranje istih uopće novotarijama,

– izricanje izjava u kojima ima kufra i širka kako bi se udovoljilo javno mnijenje,

– davanje šerijatsko neosnovanih olakšica običnim masama,

– odricanje od mnogih islamskih principa i propisa radi pridobijanja što većeg broja pristalica i radi politike sa kojom je zadovoljno mnoštvo ljudi i mnoge druge stvari.

Komentar: sva spomenuta argumentacija je jako snažna i teško joj je suštinski prigovoriti osim na način kako ovo pitanje tumače zagovorači trećeg mišljenja.

Radžih (odabrano) mišljenje je ono na čemu je velika većina savremenih učenjaka, tj. prvi stav učenjaka – dozvola učestvovanja muslimana u glasanju u kjafirskim zemljama. Jer argumenti ovog stava su jači i ubjedljiviji od argumenata onih koji zabranjuju, a Allah zna najbolje.

Sa gore izloženim je dat odgovor na većinu podpitanja. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

vidi manje