Priredio: Adnan Maglić
Onaj ko proučava šerijatske tekstove, razmišlja o propisima islama vezanim za sve pore čovjekovog života, primijetit će da je ova vjera došla da olakša ljudima, da ih učini sretnim, te od njih odagna svaku teškoću i tjeskobu vezanu za njihovo pridržavanje vjere ili za svakodnevni život muslimana.
O povodu slanja poslanika Allah, dž.š., kaže: ”O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.” (En-Nisa, 165.)
U drugom ajetu Uzvišeni kaže: ”A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Enbija, 107.)
Govoreći o razlogu stvaranja čovjeka, Gospodar svih svjetova kaže: ”Da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati.” (Hud, 7.)

Svi propisi praktične primjene u raznim okolnostima života povezani su sa razlozima propisivanja koji ukazuju i upućuju da su u ljudskom interesu. Za namaz Uzvišeni kaže: ”Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.” (El-‘Ankebut, 45).
Za post Allah, dž.š., kaže: ”O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (El-Bekare, 183.) O hadždžu Uzvišeni veli: ”Da bi koristi imali i da bi u odreðene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njega spominjali.” (El-Hadždž, 28.)
Spominjući džihad, Allah, dž.š., kaže: ”Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini” (El-Hadždž, 39.), a u drugom ajetu kaže: ”I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas.” (El-Bekare, 190.) Allah, dž.š., o odmazdi kaže: ”U odmazdi vam je – opstanak, o razumom obdareni.” (El-Bekare, 179.) U vezi sa otklanjanjem štete i poteškoće Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Ne smije se šteta nanositi drugome, niti se smije na štetu uzvratiti drugom štetom.” Kaže Allah, dž.š.: ”Mi smo je za tebe udali kako vjernici ne bi više osjećali tjeskobu da se žene ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu.” (El-Ahzab, 37.)
Mnogo kur’ansko-hadiskih tekstova upućuje na to da nas je Allah, dž.š., obavezao sa propisima islama u kojima je svako dobro za nas, sreća i prosperitet čovječanstva, a istovremeno je od nas otklonio svaki vid tjeskobe na dunjaluku i na ahiretu.
Na osnovu ove činjenice islamska ulema dozvolila je činjenje manje štete ili grijeha kako bi izbjegli veću. Odnosno, kada je čovjek primoran učiniti jednu od dvije stvari, a ne može ih nikako izbjeći, dozvoljeno mu je uraditi onu koja sa sobom nosi manju štetu. Sve to s ciljem da izbjegne veću štetu i olakša samome sebi koliko god je u mogućnosti.
Puno je primjera koji potvrðuju spomenuti princip. Sve ih je teško navesti, ali ćemo, zbog kvalitetnijeg pojašnjenja, spomenuti jedan primjer. Svi znamo da je muslimanu zabranjeno jesti meso umrle životinje. Meðutim, ako će ustezanje od ovog mesa dovesti u pitanje čovjekov život (zbog gladi ili slično) biva mu dozvoljeno jesti, shodno potrebi da svoj organizam održi u životu. U konzumiranju ovakvog mesa nesumnjivo je manja šteta od smrti koja je neizbježna njegovim ostavljanjem.
Ovo šerijatsko pravilo odiše lahkoćom i tolerancijom, što je dovoljno da okarakteriziramo vjeru islam kao tolerantnu, blagu i uzvišenu vjeru koja svojim propisima rješava sva životna pitanja, ma kako ona kompleksna bila.

JASNOĆA ŠERIJATSKIH TEKSTOVA I LAHKOĆA RAZUMIJEVANJA

Posmatrajući kur’ansko-hadiske tekstove primjećujemo da ih krase rječitost, savršena preciznost u odabiru riječi, jasnoća cilja i lahkoća razumijevanja. Šerijatska terminologija nije komplikovana, njihovo značenje nije zamršeno, a o principima se govori nedvosmisleno.
Glavni razlog toga je to što je ova vjera u prirodi svakog čovjeka. Svaka neiskvarena priroda čovjeka je prihvata. Njena učenja ulijevaju se u čovjekovu dušu kao što se voda ulijeva u strme potoke. Kaže Allah, dž.š.: ”Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba da se mijenja Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna.” (Er-Rum, 30.)
Postoji još jedan razlog zbog kojeg su kur’ansko-hadiski tekstovi po svojoj prirodi jasni i lagani za shvatanje. Oni su objavljeni ummetu koji se nije puno bavio sporednim naukama poput filozofije, astronomije, matematike itd. Da su se Kur’an i hadis obraćali ummetu jezikom ovih nauka, najvjerovatnije ne bi dokučili njihovu pouku i smisao. Takvi tekstovi ne bi mogli biti dokaz protiv njih ako ih ne prihvate, jer ih ne razumiju, niti bi kao takvi mogli biti m’udžiza – nadnaravno čudo.
Na mnogo mjesta Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za ovu vjeru kažu da je lagana za razumijevanje i prihvatanje. Uzvišeni kaže: ”A Mi smo Kur’an učinili dostupnim za pouku – pa ima li ikoga ko bi pouku primio?” (El-Kamer, 17.)
Bilježi imam Tirmizi sa svojim lancem prenosilaca od Ubejja ibn Ka’ba, r.a., da je rekao: ”Sreo je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Džibrila, pa mu reče: ‘O Džibrile, ja sam poslan nepismenom ummetu. Meðu njima ima starih i iznemogli, robova i ropkinja. Meðu njima ima ljudi koji nikada nisu čitali knjigu.’ Džibril, a.s., mu odgovori: ‘O Muhammede, Kur’an je objavljen na sedam narječja.”’
Voðe i poglavari Kurejšija su nakon pojave Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, shvatili ovu istinu te osjetili slast i ljepotu Allahovih, dž.š., riječi. Kur’an je oživljavao njihove uspavane duše, njegova lahkoća i pitkost budila ljudska srca i osjećanja. Kurejšije ove činjenice nisu tajili. Za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, govorili su: ”Njegove riječi su poput sihra, razdvajaju čovjeka od oca i roðenog brata, zbog njih čovjek napušta svoju ženu.”
često su ljude, na sve moguće načine, odvraćali od slušanja Kur’ana i sastajanja sa Poslanikom islama, sallallahu alejhi ve sellem. Upozoravali su sve pridošlice u Mekki da ni po koju cijenu ne dolaze u kontakt sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i ne slušaju ono čemu poziva. Na putu izvršenja svojih nakana nisu ništa žalili. Meðutim, njihov plan propade, a veliki broj uglednika ipak odluči poslušati riječi Istine iako su na samom početku bili kategorični da to neće nikada učiniti. Srca se napojiše imanskom ljubavlju, a nekad su tu vodu smatrali gorkom i mučnom. Priključiše se vojsci islama braneći ovu vjeru i boreći se protiv njenih neprijatelja. Oni sada druge pozivaju u islam, pozivaju ih u hlad njegove zastave, a prije su bili pobornici vojske kufra i zablude. Zaricali su se da će islamu nauditi, uništiti temelje i državu, pobiti njegove pripadnike.
Historijske činjenice su najbolji dokaz istinitosti rečenog. Spomenut ćemo nekoliko probranih primjera koji idu u prilog tome, te slikovito prikazuju uloženi trud savezništva svakog zla u borbi protiv islama. Tu dolazi do izražaja čvrstina i nepokolebljivost ove vjere. Islam poput visoke planine odolijeva svim napadima i sumnjama koje mu se poturaju. Odolijeva jer je njegov put, put tolerancije i olakšavanja s jasnim dokazima i zadacima.
Kaže Ibn Ishak: ”Pričao je Et-Tufejl ibn Amr ed-Dewsi da je došao u Mekku dok je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, još uvijek bio u njoj. Skupina Kurejšija mu je prišla, s obzirom da je bio ugledan i pametan pjesnik, i rekla: ”Tufejle, došao si u naš grad u kojem se pojavio čovjek koji nas toliko napati. Podijelio je našu zajednicu, a i same nas razjedinio. Njegove riječi su poput sihra, rastavljaju sina od oca, brata od brata, muža od žene. Iskreno se plašimo da tebe i tvoj narod ne zadesi ovo čime smo mi iskušani. Zato, nemoj s njim razgovarati niti ga slušati.” Kaže Tufejl: ”Ubjeðivali su me sve dok nisam odlučio da mu se ne obraćam niti slušam o čemu govori. čak sam prilikom odlaska u mesdžid u uši stavio pamuka bojeći se da, protiv svoje volje, čujem njegove riječi. Otišavši u mesdžid zatekao sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kod Kabe klanja. Zastadoh u njegovoj blizini tako da sam, Allahovom voljom, ipak čuo nešto od onoga što je učio. To su bile prelijepe riječi. Rekao sam sebi: ”Jadna mi majka, ti si, tako mi Allaha, pametan pjesnik. Znam razlikovati dobro od zla. Zašto da se ustručavam poslušati ovog čovjeka?!!! Ako je to čemu poziva dobro, ja ću ga prihvatiti, a ako je loše, onda ću ga ostaviti. Sačekao sam sve dok Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije krenuo kući. Pratio sam ga, pa kada uðe u svoju kuću, uðoh i ja za njim. Rekoh mu: ”O Muhammede, tvoj narod mi je rekao to i to (ono šta su mu rekli po dolasku u Mekku). Tako mi Allaha, nisu me prestali zastrašivati sve dok u uši nisam stavio pamuka iz straha da ne čujem od tebe to u šta pozivaš. Meðutim, Allah, dž.š., htio je da ipak doðe do mene nešto od onoga što si učio. To su bile divne riječi, pa mi reci čemu ti pozivaš.” Dalje Tufejl nastavlja i kaže: ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mi predoči islam i prouči nešto iz Kur’ana. Tako mi Allaha, nikada nisam čuo ljepši govor niti vidio pravedniju vjeru. Primio sam islam i posvjedočio riječi istine.”
Ova jasnoća islama, lahkoća u razumijevanju i podudarnost sa čistom čovjekovom prirodom jedino je oružje pomoću kojeg se velikom brzinom širio, brzinom koja nije svojstvena nijednoj prije objavljenoj vjeri. Za kratko vrijeme islam je prešao i na druge kontinente. Prihvatili su ga ljudi različitog porijekla, boja, jezika i običaja. U veliki broj tih predjela nikada nije kročila čizma muslimanskih boraca, niti se nad njima zavihorila zastava islama.

I mi smo, u današnjem vremenu, svjedoci ove istine. Svijet je danas skup različitih vjera i ideja. Svaka od njih nastoji ovladati srcima ljudi. Meðutim, nepravedne vlade i kolonizatori svojim imetkom i ljudstvom, te lažnim zavoðenjima mogu se na jednostavan način obračunati i u zaborav poslati sve ove ideje. Na drugoj strani imamo islam koji se svakim danom sve više širi. On ozbiljno potresa prijesto iskrivljenih vjera i ideologija. Islam briše svaki trag zabluda iz ljudskih srca, a pri tome, u ovoj žestokoj bici, pobjedu izvojeva oslanjajući se samo na svoje principe pravednosti i tolerancije. Ovako pravedno i tolerantno ophoðenje sa drugima je plod pristupačnog i za svakog razumljivog islamskog učenja.

Prvi put objavljeno: srijeda, 05 Prosinac 2007 02:23

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/