Piše: Semir Imamović

Prenosi Ibn Omer, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, rekao: ”Dozvoljene su nam dvije vrste strvi i dvije vrste krvi, strv ribe i skakavca, i slezena i jetra.”

Ocjena hadisa
Hadis su zabilježili: Ahmed (2/97.), Ibn Madže, Knjiga o hrani, poglavlje ”slezena i jetra”, br. 3314, Šafija u svom Musnedu (2/173.), Abd ibn Humejd u ”Muntehabu”, 820., Darekutni (4/271.), Bejheki (1/9., 254., 257.). Rekao je Ibn el-Kajjim: ”Ovaj hadis je dobar (hasen). Iako u mevkuf formi (kao govor ashaba), gledano sa normativno-šerijatskog aspekta on ima snagu merfua (poslanikov govor), jer riječi poslanikovih ashaba ”dozvoljeno nam je / zabranjeno nam je”, u stvarnosti, tumače Poslanikovu zabranu i dozvolu.” Nakon što je iznio mišljenja hadiskih stručnjaka o ovom hadisu, dr. Selman ibn Fehd el-Avde, na kraju zaključuje: ”Ispravno je mišljenje da je ova predaja vjerodostojna samo u mevkuf, a ne i u merfu’ formi, ali u praktičnom i u smislu pravnih posljedica, ima snagu merfu’ hadisa (poslanikove izjave), kao što je to pojasnio Ibnul Kajjim. U tom svjetlu treba posmatrati i riječi Bejhekija: ”Ova vrsta mevkuf predanja na stepenu je musned hadisa . Sličan govor zabilježen je i od San’anija i El-Albanija .

Opća pravna pitanja
Riječi ”Dozvoljene su nam…” (u nekim drugim situacijama: ”Zabranjeno nam je”) jasan su dokaz da Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije imao ingerencije da, neovisno o Božijem izunu (dopuštenju) i dozvoli, nešto naredi ili zabrani. Njegova uloga, kako se to naglašava u mnogim kur’anskim ajetima, ali i u hadisima (poput ovog), kao Božijeg izaslanika na zemlji, ogledala se, isključivo, u jasnom obznanjivanju i dostavljanju Božije poslanice (uputu, volje) ljudima, bez i najmanje mogućnosti da utiče na njenu konačnu formu. Štaviše, Kur’an je, u tom pogledu, kategoričan i ne ostavlja ni najmanje prostora špekulacijama o navodnoj ljudskoj umješanosti u formulaciji kur’anskog teksta i ustanovljavanju šerijatskih propisa i normi, o čemu, na najilustrativniji način, govori završnica sure El-Hakka, u kojoj se kaže: ”Kur’an je, doista, govor objavljen plemenitom Poslaniku, a nije govor nikakva pjesnika – kako vi nikako ne vjerujete! i nisu riječi nikakva proroka – kako vi malo razmišljate! Objava je on od Gospodara svjetova! A da je on o Nama kojekakve riječi iznosio, Mi bismo ga za desnu ruku uhvatili, a onda mu žilu kucavicu presjekli, i niko ga između vas ne bi mogao od toga odbraniti. Pouka je Kur’an onima koju budu Allahova naređenja izvršavali, a zabrana se klonili – A Mi sigurno znamo da neki od vas neće u nj vjerovati – i on će biti uzrok jadu nevjernika, a on je, doista, sama istina zato ti hvali ime Gospodara tvoga, Veličanstvenoga!” Kada je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zabranio pristup mesdžidu osobama koje su, prije toga, konzumirale bijeli ili crveni luk, neki ashabi su počeli javno govoriti o općoj zabrani konzumiranja bijelog i crvenog luka, na šta je Poslanik, sallallhu ‘aljehi ve sellem, rekao: ”Nije moje pravo da zabranim ono što je Allah, dželle šenuhu, učinio dozvoljenim.” Ako ustanovljvanje propisa (zabrana i dozvola) nije bilo u Poslanikovoj ingerenciji, onda ono zasigurno nije u ingerenciji raznih samoproglašenih autoriteta, koji navodno nastupaju u ime vjere, i koji su, u ime vjere, a bez prethodne konsultacije klasičnih islamskih izvora i literature i bez nekih posebnih pravila, uspostavili jedan novi sistem vrjednovanja stvari u kojem Božija objava sadržana u Kur’anu i Poslanikovoj tradiciji više nemaju presudan uticaj, nego su to razna racionalno-modernistička obrazloženja i teoretiziranje. A o kakvom se sistemu vrijednosti radi, najbolje govori činjenica da njegovu provjeru nisu prošli čak ni oni kur’anski propisi, koji su, u svakom vremenu, bili predmetom jednoglasnog mišljenja islamskih učenjaka, kao što su, između ostalog, zabrana kamate, propisano odjevanje (hidžab), ponašanje u skladu sa načelima islamske etike i moralnosti i sl.

Propisi
1. Dozvola konzumiranja mesa morskih životinja, bilo da su ulovljene ili uginule u moru. Potvrdu toga nalazimo i u kur’anskim riječima: ”Vama se dopušta da u moru lovite i da ulov jedete, da se njime vi i putnici koristite.” Vjerodostojnim predanjem je prenešeno da su Ebu-Bekr, Ebu-Ejjub el-Ensari, Ibn ‘Abbas i brojni drugi ashabi, u komenatoru ovoga ajeta kazali: ”Prvim dijelom ajeta (vama se dopušta da u moru lovite) dozvoljava se ono što je ulovljeno u moru, a drugim dijelom (da ulov jedete) ono što je uginulo u moru. Također, općenitost ovog propisa može se razumijeti i iz dvočlanih izraza ”sajdu-l-bahri” (morski ulov) i ”ta’amuhu” (morska hrana), jer se u oba slučaja radi o genetivnoj vezi u kojoj je prvi član te veze u jednini, a pravilo je u usuli fikhu da se tako strukturirana genitivna veza smatra općim izrazom, odnosno ima karakter općeg izraza koji, ukoliko se spominje u konktesktu nekog propisa, implicira općenitost tog propisa. Ako bi smo ovo pravilo, primijenili na citirani ajet, on bi dobio sljedeće značenje: ”Dozvoljeno vam je sve što ulovite u moru, i sve što ugine u moru, bez obzira na njegov izgled ili formu.” Ovakvih primjera u Kur’anu je na pretek. U usulskoj literaturi se, pored ovog, često navodi i ajet: ”Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih nabrojati, – Allah, uistinu, prašta i samilostan je.” U Ajetu je riječ blagodat (ni’me) spomenuta u jedinini (ni’metallahi), ali kako ona, zajedno sa imenicom Allah, čini genitivnu vezu (Allahova blagodat), njeno značenje je opće (zbirno), i obuhvata sve blagodati, bez izuzetka.
2. Dozvola konzumiranja strvi skakavca, ukoliko je uzrok njegove smrti poznat, tj. ukoliko je smrt nastupila kao posljedica ljudskog djelovanja (pečenje na vatri, kuhanje u vodi i sl.), ali i u situaciji kada se ne raspolaže pouzdanim informacijama o uzroku smrti, jer je hadis opće naravi i ne pravi razliku između različitih situacija. Pravni razlog (mudrost) ove dozvole (šerijatske dopustivosti, izuzeća iz opće zabrane strvi), iako je riječ o kopnenoj životinji, treba tražiti u činjenici da skakavc u sebi nema krvi, koja bi se, nakon uginuća, nakupila (nataložila) u njegovom tijelu i time ga izložila negativnim prirodnim procesima, kao što su kvarenje, zaraza i sl., što je, u stvari, osnova, na kojoj je bazirana šerijatska zabrana konzumiranja strvi. Na ovu osnovu aludiraju riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Ono čemu je puštena krv i pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime, jedite, osim onoga što je preklano zubima ili noktima.” Nepostojanje krvi u organizmu razlog je zbog kojeg je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dozvolio jedenje i pijenje iz posude u koju je upala muha, štaviše, preporučio je da se muha, koja upadne u posudu sa hranom i pićem, dobro zagnjuri u hranu i piće, a zatim izvuče, obrazlošivši to time da se u jednom njenom krilu nalazi otrov a u drugom lijek. Sasvim je izvjesno da će, tokom zagnjurivanja muhe u vruću hranu ili vodu, doći do njenog uginuća.
3. Dozvola konzumiranja krvi koja ostane u organizmu životinje nakon klanja i puštanja krvi . Zašto smo uopćili propis, kada se u hadisu spominju samo dvije vrste ”krvi”, slezena i jetra? Odgovor leži u činjenici da ovaj hadis, iako problematizira samo dvije vrste krvi, ima širu (opću) poruku, do koje je moguće doći, ukoliko spomenuti hadis posmatramo uporedo sa drugim zakonskim tekstovima koji generalno govore o propisima krvi, bilo da se radi o ističućoj krvi iz organizma ili krvi koja ostane u organizmu nakon klanja. Po jasnoći indikacije, u ovom kontekstu, posebno se izdvajaju riječi Uzvišenog Allaha, dželle šenuhu, u prijevodu značenja kaže: ”Reci: “Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjskog mesa, – to je doista pogano -, ili što je kao grijeh zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime.” A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da glad utoli, Gospodar tvoj će doista oprostiti i milostiv biti.” , kao i hadis Aiše, radijallahu ‘anha, u kojem se kaže: ”U Poslanikovo vrijeme, jeli smo kuhano meso iza kojeg su ostajali krvavi tragovi na posudi.”
4. Pored ističuće krvi (iz životinjskog organizma) nečistom i zabranjenom smatra se još i: menstrualna krv, krv koja iziđe na dva prirodna otvora, krv životinja koje je zabranjeno koristiti u ishrani i krv uginulih životinja . Što se tiče ljudske krvi, mimo one koja izlazi na dva prirodna otvora, ona se, prema mišljenju većine klasičnih autoriteta, također smatra nečistom. Jedan dio hadiskih i pravnih stručnjaka, u vezi s ovim pitanjem, prenio je jednoglasan stav prvih generacija učenjaka, prije svih imam Nevevi u El-Medžmuu, Kurtubi u Tefsiru i Ibn Hadžer u El-Fethu . Najuvjerljiviji, u tom smislu, bio je Nevevi, koji je kazao: ”Postoji mnoštvo dokaza da je krv nečista, i ne znam da je iko od učenjaka ikada, u pogledu toga, izrazio drugačiji stav, osim što je autor El-Havija prenio od nekih apologeta da su smatrali krv čistom, ali se njihovo mišljenje ne uzima u obzir, i njime se, apsolutno, ne može proturiječiti jednoglasnom mišljenju.” Šejh Muhammed ibn Salih el-‘Usejmin, Allah mu se smilovao, smatra da se ovaj Nevevijev govor, kao i govor drugih učenjaka koji su prenijeli jednoglasno mišljenje, odnosio na ističuću krv (demun mesfuh), što su neki od njih u svojim izjavama nedvosmileno naglasili . S druge strane, kaže ovaj učenjak, ne postoji niti jedan validan tradicionalni dokazkojim bi se mogla opravdati tvrdnja o nečistoći ljudske krvi, i što je još važnije, ne postoji niti jedan hadis u kojem je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, izričito naredio pranje ljudske krvi sa tijela i odjeće, sa izuzetkom menstrualne krve, iako je u njegovo vrijeme posebno bila raširena praksa hidžame (posebnog postupaka odstranjivanja štetne krvi iz organizma).

Bilješke:

1- Zadu-l-me’ad, 3/392.
2- Musned hadis je hadis kod kojeg je spojen lanac prenosilaca do Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
3- Subulu-s-selam, Ebu-‘Ali es-San’ani, 1/58.
4- Es-Silsiletu-s-sahiha, Nasirudin el-Albani, 3/111.
5- Prijevod značenja, El-Hakka, 40. – 52.
6- Muslim, Knjiga o džamijama i mjestima obavljanja namaza, poglavlje ”zabrana približavanja džamiji onome ko je konzumirao bijeli ili crveni luk”, br. 565.
7- Prijevod značenja, El-Maide, 96.
8- Tefsir Taberi, 7/63. – 69., El-Bejheki, 9/253. – 255.
9- Prijevod značenja, En-Nahl, 18.
10- Buharija, Knjiga o klanju i lovu, poglavlje ”kada muslimanska vojska zaplijeni ratni plijen’, br. 5543., Muslim, Knjiga o kurbanima, poglavlje ”dozvola klanja životinje svime što pušta krv”, br. 20/1968. U nekim verzijama ovog hadisa, zabilježenim u drugim hadiskim zbirkama, pojašnjeno je da se razlog zabrane klanja zubima krije u tome što je to ljudska kost, a noktima što je to način klanja kojeg praktikuju vatropoklonici. (Pogledaj: El-Umm, Es-Sunenu-l-kubra, Musned Humjedi i dr.)
11- Buharija, Knjiga o početku stvaranja, poglavlje ”Kako postupiti kada muha upadne u posudu…”, br. 3320.
12- Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/126. Medžmuu fetava, Ibn ‘Usejmin, 11/267.
13- El-En’am, 145.
14- Ibn Džerir u Tefsiru, 8/71. Prema mišljenju Ibn Kesira ovaj hadis je vjerodostojan. (Tefsiru-l-kur’ani-l-‘azim, 2/185.).
15- Eš-Šerhul-mumti’, 1/439.
16- El-Džami’, 2/222, El-Fethul-Bari, 1/420.
17- El-Medžmu, 6/576. Neki kasniji učenjaci, među kojima se posebno ističu Eš-Ševkani, Siddik Hasan Han, Nasiruddin el-Albani, Muhammed ibn Salih el-Usejmin, Allah im se smilovao, su bili mišljenja da ovaj koncenzus nije potvrđen, obzirom da su zabilježene predaje od ashaba, radijallahu ‘anhum, koje nedvosmisleno ukazuju da su oni, ljudsku krv, smatrali čistom, kao što je predaja u kojoj se kaže ”da je, u njihovo vrijeme, bila ustaljena praksa da ranjenici klanjaju sa otvorenim ranama na tijelu iz kojih je tekla krv”. Da se kojim slučajem radilo o nečistoći, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi ih, sigurno, obavijestio o tome i ukazao im na neispravnost takve prakse, posebno kada se uzme u obzir činjenica da se radilo o velikoj količini krvi. (Eš-Šerhul-mumti’, 1/441. – 443., Er-Revdatu-n-nedijje, 1/81., Nejlul-Evtar, 1/53., http://www.ahlalhdeeth.com/vb/showthread.php?t=26591)
18- El-Begavi u svom Tefsiru bilježi od Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhu, da je rekao: ”To je krv koja ističe iz životinje dok je živa, i krv koja šiklja iz vratnih žila prilikom klanja.” (Medžmu’u fetava, Ibn Usejmin, 11/261.).
19- Kao što je Ibn ‘Abdulber el-Kurtubi, koji je rekao: ”Nema razilaženja u tome da je ističuća krv (demun mesfuh) nečista i pogana.” (El-Istizkar, 2/36.)
20- Eš-Šerhul-mumti’, 1/441.

SAFF, br. 307

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/