Zahvala pripada Allahu, dž.š. Iskrenost (sidk) možemo definisati kao iskaz istine gdje je jezik saglasan sa srcem. Druga definicija kaže da je iskrenost govor koji se podudara sa stvarnošću i koji je vjerodostojan u pogledu jezika. S obzirom na to da je iskrenost jedna od neophodnih nužnosti čovječijeg društva i jedna od veoma korisnih vrlina ljudskog ponašanja, a na drugoj strani laž je osnova velikog slabljenja ljudskih društava, uzrok rušenja njihovih struktura i kidanja njihovih veza, kao i jedna od mahana u ponašanju sa nesagledivim štetnim posljedicama, islam je zbog svega ovoga naredio iskrenost, a zabranio je upotrebu laži. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Et-Tevba, 119.)

Ibn Kesir, rahimehullah, u komentaru ovog ajeta kaže: “Govorite istinu i nje se držite, bit ćete od njenih sljedbenika, spasit ćete se od propasti i dat će vam se olakšanje i izlaz u vašim poslovima.” (Tefsir Ibn Kesira, 2/414.)

Allah, dž.š., kaže: “Bolje bi im bilo da su prema Allahu iskreni.” (Muhammed, 21.)

Od Abdullaha ibn Mesuda, r.a., se prenosi da je rekao: “Allahov Poslanik, ﷺ. je kazao: ‘Govorite samo istinu! Zaista iskrenost vodi dobročinstvu, a dobročinstvo vodi u Džennet, i čovjek se trudi da govori samo istinu, sve dok se kod Allaha ne upiše istinoljubivim (siddikom). Čuvajte se laži! Zaista laž vodi u razvrat, a razvrat vodi u Džehennem, i čovjek laže i pretjeruje u njoj, sve dok kod Allaha ne bude upisan teškim lažljivcem.'” (Muslim u Sahihu, hadis br. 4721.)

Ovaj hadis upućuje da dobričinstvo vodi u Džennet. Dobričinstvo je sveobuhvatna riječ koja ukazuje na sve oblike dobra i različita dobra djela. Razvrat je u osnovi odstupanje i odudaranje od istine, a razvratnik je osoba koja je skrenula i udaljila se od Pravog puta. Iskrenost i razvrat su dva antagonizma koji stoje jedan nasuprot drugome.

Od Hasana ibn Alija ibn Ebi Taliba, r.a., se prenosi da je rekao: “Zapamtio sam od Allahovog Poslanika, ﷺ. sljedeće: ‘Napusti i ostavi ono što izaziva sumnju i nepovjerenje kod tebe u korist onoga što to ne izaziva. Zaista iskrenost rađa smirenost, a laž sumnju.'” (Tirmizi u Sunenu, hadis br. 2520, Nesa’i u Sunenu, 8/327, i Ahmed u Musnedu, 1/200.)

U dugom hadisu koji prenosi Ebu Sufjan, r.a., a koji govori o njegovom susretu sa Heraklom, između ostalog stoji: “… Šta vam naređuje Allahov Poslanik, ﷺ.?” Ebu Sufjan, r.a., reče: “On kaže: ‘Robujte samo Allahu, dž.š., i ne pripisujte Mu ništa za druga! Ostavite ono što govore vaši očevi! Naređuje nam namaz, iskrenost, čednost i čuvanje rodbinskih veza.'” (Buhari u Sahihu, 1/30, i Muslim u Sahihu, hadis br.1773.)

Od Hakima ibn Hazama, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Prodavač i kupac imaju pravo na vraćanje robe sve dok se ne raziđu. Ako su iskreni u odnosu i pojasne stanje robe, imati će berićeta u kupoprodajnoj transakciji. Međutim, ako slažu ili prikriju neku mahanu, bit će im uništen i izbrisan berićet njihove kupoprodaje.” (Buhari u Sahihu, 4/275, i Muslim u Sahihu, hadis br.1532.)

Pojam iskrenost obuhvata iskren odnos prema Allahu, dž.š., putem iskrenog činjenja ibadeta, zatim iskren odnos prema svom nefsu, na taj način što će se njegove želje uskladiti sa onim što je Allah, dž.š., propisao, odnosno sa Njegovim Šerijatom, zatim iskren odnos prema ljudima u govoru, obećanjima i međusobnim odnosima kao što je kupoprodaja i sklapanje braka, tako da nema obmane, varanja, falsificiranja i prikrivanja neophodnih informacija. I sve tako dok čovjekova vanjština ne bude istovjetna njegovoj nutrini i dok njegovi tajni postupci ne budu identični javnim.

Što se tiče laži, ona spada u veliki haram koji se po pitanju prezrenosti i intenzitetu grijeha međusobno razlikuje. Najodurniji i najgori njen oblik je laž na Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, ﷺ. jer je to izmišljanje u vjeri i iskazivanje velike “hrabrosti” i drskosti u odnosu na Allaha, dž.š. Zbog toga je jedno od svojstava Allahovog Poslanika, ﷺ. sidk (iskrenost) u dostavljanju onoga što mu je Uzvišeni Allah, dž.š., naredio da dostavi. Zbog ovoga Allah, dž.š., u  Kur’anu kaže: “Ima li onda nepravednijeg od onoga koji, ne znajući istinu, izmišlja laži o Allahu da bi ljude u zabludu doveo. Allah sigurno neće ukazati na Pravi put ljudima koji su nepravedni.” (El-En’am, 144.)

“Ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu izmišlja laži? Oni će pred Gospodara svoga biti dovedeni, a svjedoci će reći: ‘Ovi su izmišljali laži o Gospodaru svome!’ Neka Allahovo prokletstvo stigne mnogobožce.” (Hud, 18.)

Jednako tome je i laž na Allahovog Poslanika, ﷺ. kao što je to došlo u mutevatir hadisu (hadis sa najvećim stepenom vjerodostojnosti) da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Ko na mene namjerno slaže, neka sebi pripremi mjesto u Džehennemu!”  (Muttefekun alejhi.)

Osnova kod laži je zabrana. Međutim, postoje određene situacije kada Šerijat dozvoljava laž kako bi se ostvarila velika korist ili odagnala šteta. Jedna od tih situacija je u slučaju da čovjek posreduje i intervenira između dvije zavađene skupine kako bi ih izmirio, a nije u stanju da uspješno obavi svoju posredničku ulogu bez upotrebe određene doze neistine i laži. U tom smislu je došao i hadis Allahovog Poslanika, ﷺ. kojeg prenosi Ummu Kulsum, r.a., gdje on kaže: “U kategoriju lažova ne spada osoba koja izmiruje među ljudima, dostavljajući ili govoreći dobro.”  (Buhari u Sahihu, hadis br. 2495.)

Od situacija kada je laž dozvoljena su i riječi muža upućene supruzi, i riječi supruge upućene mužu u stvarima koje osnažuju međusobno slaganje i učvršćuju veze ljubavi među njima. U ovo spada i preuveličavanje koje može biti popratnim dijelom njihovog razgovora. U hadisu koji prenosi Esma bint Jezid, r.a., stoji da je ona rekla: “Allahov Poslanik, ﷺ. je kazao: ‘Laž nije dozvoljena izuzev u tri slučaja: laž u priči muža svojoj supruzi kako bi je zadovoljio, laž u ratu i laž koja se koristi kako bi se izmirilo među ljudima.'” (Muslim u Sahihu, hadis br. 4717, i Tirmizi u Sunenu, hadis br. 1862, i ocjenjuje ga kao hasen – dobar.)

Najvažniji vidovi iskrenosti i laži se očituju kod zavjeta i obećanja. Iskrenost kod obećanja i zavjeta se ubraja u moralne vrline i odlike koje krase vjernike. Obećanju i zavjetu je zajedničko to što je svako od njih dvoje obavijest od strane izvjestioca da je odlučio uraditi određenu stvar, a posebno ako su obećanje i zavjet vezani za Allahovo, dž.š., pravo, kao što Uzvišeni Allah, dž.š., kaže, hvaleći neke Svoje robove:

“I koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu.” (El-Mu’minun, 8.)

“… i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju.” (El-Bekara, 177.)

“Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju- nisu ništa izmijenili.” (El-Ahzab, 23.)

Molimo Allaha, dž.š., da nam podari iskrenost u riječima i djelima! Allah, dž.š., najbolje zna.

Muhammed Salih el-Munedždžid

vidi manje