Piše: Mr. Safet Kuduzović

Za muslimana ne postoji veća blagodat od dosljednog slijeđenja Poslanikovog, sallallahu alejhu ve sellem, sunneta. To je, ustvari, obligatna dužnost svakog vjernika. Enes b. Malik kaže: “Suprugama Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, došla su trojica ljudi da pitaju o njegovom ibadetu, ali im se, kada im je odgovoreno, to učinilo nedovoljnim, te su rekli: ‘Gdje smo mi u odnosu na Poslanika, sallallahu alejhu ve sellem? Njemu su oprošteni svi prošli i budući grijesi!‘ Tako jedan od njih reče: ‘Ja ću stalno noći provoditi u namazu!‘ ‘A ja ću stalno postiti, i nikako neću prekidati!‘, reče drugi. ‘A ja ću se potpuno ustegnuti od žena, i nikako se neću ženiti!‘, reče treći. Nakon toga došao je Poslanik, s.a.v.s., i rekao: ‘Vi ste oni koji su rekli tako i tako? Tako mi Allaha, ja sam bogobojazniji i pobožniji od vas, ali i ja postim i jedem, klanjam noću i spavam, i ja se ženim. A ko napusti moj sunnet, ne pripada meni!‘“ (Buhari, br. 5063, i Muslim, br. 1401)

Ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Bit će ponižen i obezvrijeđen svako ko se suprotstavi mojoj naredbi.” (Ahmed, 2/92, i Ibn Ebi Šejbe, 4/216, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Irvaul-galil, 5/109)

Međutim, u iznimnim situacijama, u hadisima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nazire se spoljašnja oprečnost koja zbog nedovoljnog poznavanja šerijatskih postavki biva pogrešno shvaćena od velikog broja ljudi. Nemoguće je da Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovori dva kontradiktorna hadisa. Kontradiktornost nastaje u ljudskom razumu zbog nepotpunog shvatanja dotičnih hadisa, a nikako zbog istinske oprečnosti među njima.

Pitanje oko čijeg propisa postoje prividno oprečni argumenti je pitanje dobrovoljnog namaza nakon ikindije. Imam Buhari i Muslim prenose od Ebu Seida el-Hudrija da je rekao: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Nema namaza poslije sabaha pa sve dok se sunce ne popne (dok na horizontu ne odskoči za dužinu koplja), niti namaza poslije ikindije dok sunce ne zađe.”

Citirani hadis aludira na zabranu obavljanja dobrovoljnih namaza nakon sabahskog i ikindijskog farza. Međutim, postoje druga, autentična predanja koja ukazuju na to da je, ipak, dozvoljeno klanjati nakon ikindije.

Imam Buhari, br. 590, bilježi da je Aiša kazala: “Tako mi Onoga koji je (Muhammeda) uzeo, (Muhammed) nije izostavljao klanjanje dva rekata (nakon ikindije) sve dok se nije susreo sa Allahom, a on se sa Uzvišenim Allahom nije susreo dok mu ovaj namaz nije otežao. On je u bolesti mnoge svoje namaze klanjao sjedeći” – (Aiša) je mislila na dva rekata poslije ikindije.
“Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je te namaze, ali ih on nije klanjao u džamiji, bojeći se opterećenja za svoje sljedbenike. On je volio ono što je za njih lagano.”

U drugom predanju kod Buharije, br. 591, i Muslima, br. 835/299, stoji da je Aiša rekla svome sestriću Urvi: “Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, nije nikada kod mene propustio dvije sedžde (dva rekata) poslije ikindija-namaza.”
U trećoj verziji kod imama Buharije, br. 592, i Muslima, br. 835/300, od Aiše stoji: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ni tajno ni javno napuštao klanjanje dva rekata namaza, i to: dva rekata prije sabaha i dva rekata poslije obavljenog ikindija-namaza.”
U jednoj verziji kod imama Buharije, br. 593, i Muslima, br. 835/301, od Aiše, stoji: “Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, nije mi nikada došao poslije ikindije a da (po dolasku) nije klanjao dva rekata.”
Postoje i druga predanja od majke vjernika Aiše koja ukazuju na isti smisao.

Neki učenjaci smatraju da je spomenuta zabrana ograničena isključivo na izlazak i zalazak sunca. Ovu činjenicu potkrepljuju narednim hadisima:

Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne klanjajte pri izlasku i zalasku sunca. Ono izlazi i zalazi između šejtanskih rogova, a klanjajte između toga šta želite.” (Ebu Ja’la, 7/220, Dija u El-Muhtare, 5/255. Imam Ibn Hadžer i šejh Albani ovo predanje smatraju dobrim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 1/624)
Bilježe imami Buhari, br. 583, i Muslim, br. 828, da je Ibn Omer rekao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ne stremite (ne ciljajte) sa svojim namazom izlazak sunca niti njegovo zalaženje!”
(‘Urve) je kazao: ”Pričao mi je Ibn Omer i rekao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izjavio: ‘Kada se pojavi obrva (rub) sunca, odgodite klanjanje namaza dok se ono ne uzdigne, a kada zađe (donja) obrva sunca, odgodite namaz dok ono potpuno ne zađe!”

Po mišljenju ovih učenjaka, hadisi koji govore o zabrani namaza pri zalasku sunca su, ustvari, pojašnjenje hadisa u kojem se navodi općenita zabrana obavljanja namaza nakon ikindije.

U sunnetu postoji treći hadis koji pomiruje prividno neusklađena značenja prethodno citiranih predanja.

Naime, Alija prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio namaz nakon ikindije, osim ako je sunce visoko (iznad horizonta). (Ebu Davud, 1274, Ebu Ja’la, 1/329/411. Imam Ibn Hazm, hafiz Iraki i Ibn Hadžer ovo predanje smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: El-Muhalla, 2/271, Tarhut-tesrib, 2/172, Fethul-bari, 2/76)

Ibnul-Munzir kaže: “Vjerodostojnost ovog hadisa je potvrđena kod islamskih učenjaka, on ima dobar lanac prenosilaca.” (Vidjeti: El-Evsat, 2/388)

Citirano predanje aludira na to da se zabrana klanjanja poslije ikindija-namaza odnosi samo u slučaju kada sunce počne mijenjati svoju boju i padati prema horizontu, a ne dok je još visoko iznad njega. Spomenuti hadis je najjasniji argument po ovom pitanju. Nedvosmisleno je precizirao vrijeme u kojem je dozvoljeno i vrijeme u kojem je zabranjeno klanjati namaze. Postupanje po ovom predanju neminovno uzrokuje prihvatanje svih hadisa koji se prenose u vezi s ovim pravnim pitanjem, dok postupanje po hadisima opće zabrane obavljanja namaza nakon ikindije ili postupanje po predanjima koja zabranjuju namaz izričito pri zalasku sunca, rezultira odbacivanjem vjerodostojnog hadisa koji prenosi Alija od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Od velikog broja ashaba prenosi se da su nakon ikindija-namaza klanjali dva rekata, a tako su činili :

Alija b. Ebu Talib (Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/136, Ibn Hazm u El-Muhalla, 3/3, i Bejheki u Marifetus-sunnen, 2/280, sa ispravnim lancem prenosilaca);
Aiša i Ummu Seleme (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/430);
Zubejr b. El-Avvam i Abdullah b. Zubejr (Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/134);
Ebu Ejjub el-Ensari (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/430 i Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/135-136. Šejh Albani je ovu predaju ocijenio ispravnom. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 7/1/528);
Ebu Derda’ (Taberani u El-Kebiru, 17/53, i Ibn Hazm u El-Muhalla, 3/4, sa ispravnim lancem prenosilaca);
Enes b. Malik (Ibn Hazm u El-Muhalla, 3/3);
Zejd b. Halid el-Džuheni (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/431);
El-Munkedir (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/429);
Ibn Abbas je upitan o namazu poslije ikindije, pa je odgovorio: “Ko može, neka nakon svakog propisanog namaza klanja dva rekata.” (Fakihi u Ahbaru Mekke, 1/257, sa dobrim lancem prenosilaca)

Ibn Omer je izjavio: “Ja klanjam kao što sam vidio svoje drugove da klanjaju. Ja nikome ne bih zabranjivao da klanja što god bude ko htio, bilo noću bilo danju, samo da time ne namjerava izlazak sunca, a ni njegov zalazak.” (Buhari, 589)

Ebu Ishak je upitao Ebu Džuhajfu, ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o klanjanju dva rekata nakon ikindije, a on je odgovorio: “Ako ti ne budu koristili, neće ti naštetiti.” (Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/136, sa dobrim lancem prenosilaca)

Šurejh je upitao Aišu o namazu poslije ikindije, pa je ona odgovorila: “Klanjaj! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je tvome narodu namaz pri izlasku sunca.” (Ahmed, 6/145. Šejh Albani je ovo predanje ocijenio ispravnim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 7/3/1426 )

Od brojnih tabiina također se prenosi da su klanjali poslije ikindije. Od njih su: Ebul-Šasa’, Esved b. El-Jezid, Šekik b. Seleme, Hišam b. ‘Urve, Amr b. Mejmun, Tavus b. Kejsan, Ebu Burde b. Ebi Musa, Ebu Bekr b. Ebi Musa, Mesruk, Šurejh, Ibnul-Musejjib. Ova predanja su uglavnom zabilježena u Musannefu Ibn Ebi Šejbe i Abdurrezzaka.

Mnogi islamski učenjaci su pod različitim izgovorima zabranili namaz poslije ikindije. Jedni kažu da je to vrijedilo eksplicitno za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, drugi smatraju ovaj propis dokinutim, treći kažu da, shodno pravilima islamske jurisprudencije, zabrana biva preferirana nad dozvolom, četvrti smatraju da se radi o naklanjavanju podnevskih sunneta, peti spominju konsenzus o zabrani namaza nakon ikindije. Međutim, nijedno od spomenutih mišljenja ne može osporiti autentične hadise i praksu prvih generacija. Što se tiče konsenzusa o zabrani, on je, uistinu, neprihvatljiv, jer prethodno citirana predanja od ashaba i tabiina ukazuju na to da nema ni govora o jednoglasnom mišljenju učenjaka po ovom pitanju. Ibn Hadžer el-Askalani odbacio je izjavu imama En-Nevevija koji navodi konsenzus pravnika po ovom pitanju, rekavši: “Konsenzusu koji je spomenuo (imam En-Nevevi) ne ide u prilog činjenica da je skupina učenjaka iz odabranih generacija dozvolila namaz poslije ikindije. To je, također, stav Davuda i Ibn Hazma od sljedbenika bukvalističke pravne škole.” (Vidjeti: Fethul-bari, 2/71).

Što se tiče namaza poslije sabaha, najpreče je postupati po općoj zabrani koja se navodi u prethodno spomenutom hadisu u kojem stoji: “Nema namaza poslije sabaha sve dok se sunce ne popne.” Dakle, nakon sabaha ne treba klanjati opće nafile sve dok sunce ne odskoči za jedno koplje (oko 15-tak minuta nakon njegovog izlaska), a Allah najbolje zna.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

vidi manje