Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Definicija plesa

Kaže hanefijski učenjak Ibn Abidin: „Ples su ritmični pokreti naginjanja, spuštanja i dizanja (tijela)“. (Hašijetu Ibn Abidin, 3/307)

Dok je šafijski učenjak Eš-Šerbini definisao ples riječima: „Ples su pravilni i nepravilni ritmični pokreti tijela“. (Mugnil-muhtadž, 4/430)

Vrste plesova

Ples se može podijeliti na tri vrste: (Hukmu mumaresetil-fenni Salih El-Gazali, 205-244)

Prva vrsta – mnogobožačko plesanje, odnosno ples nekih mnogobožačkih vjerskih skupina koje se uz određene obrede sa plesom približavaju svojim božanstvima.

Poput plesa nekih primitivnih zajednica koje obožavaju svoje pretke ili Sunce i Mjesec, faraonsko mnogobožačko plesanje, mnogobožačko plesanje (pjevanje i sviranje) kod starih Grka, mnogobožačko plesanje (Zar) koje se čini džinima radi napuštanja tijela bolesnih i ozdravljenja i tome slično.

Nema razilaženja među učenjacima da je ova vrsta plesa zabranjena i da predstavlja djelo velikog širka koji izvodi iz islama.

Druga vrsta – sufijsko plesanje koje sufije ubrajaju u djelo pokornosti Allahu i u djelo ibadeta sa kojim se približava Uzvišenom Allahu.

Nema razilaženja među učenjacima, mimo sufijskih šejhova koji to dozvoljavaju, da je zabranjeno od plesa načiniti ibadet i dobro djelo sa kojim se rob približava Allahu.

Skupina učenjaka prenosi idžma (konsenzus) uleme ovog Ummeta da je sufijsko plesanje novotarija i zabranjen način ibadeta i približavanja Allahu. Od tih učenjaka su:

Ibn Tejmije, Ebu Bekr Et-Tartusi, Tekijuddin Es-Subki, Ibn Hadžer El-Hejtemi, Kurtubi, Ibn Kesir i hanefijski učenjak Ibrahim El-Halebi.

Treća vrsta – obično nevjersko plesanje koje je i predmet ovih pitanja.

Propis običnog plesanja

Na ovu vrstu plesa se odnosi definicija plesa kod islamskih pravnika, tj. da su ples ritmični pokreti naginjanja, spuštanja i dizanja tijela ili pravilni i nepravilni ritmični pokreti tijela. Znači, to nije ples koji je vezan za neko vjersko ubjeđenje niti je ibadet sa kojim se približava Allahu (ili nekom drugom božanstvu koje ljudi obožavaju).

Nema razilaženja među učenjacima da je obični dunjalučki ples, ako se spoji sa nekim haramom, poput pijenja alkohola, slušanja muzike (mimo upotrebe defa), miješanja muškaraca i žena, otkrivanja stidnih mjesta i slično, zabranjen.

A oko propisa običnog dunjalučkog plesa kada je čist od drugih harama islamski pravnici imaju tri opštepoznata mišljenja: (El-Fetava el-hindijje 5/352, Hašijetu Ibn Abidin 3/307, Bulgatus-salik 2/138, Mugnil-muhtadž 4/430, Nihajetul-muhtadž 8/282, Keššaful-kinna’a 5/184, El-Furu’u 4/458)

Prvo mišljenje – da je plesanje pokuđeno.

Ovo je stav većine učenjaka: to je mezheb hanefija, malikija, hanabila i nekih učenjaka šafijskog mezheba, poput učenjaka El-Kaffala.

Drugo mišljenje – da je plesanje zabranjeno.

Ovo zastupaju neki od učenjaka hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba.

Treće mišljenje – da je plesanje dozvoljeno.

Ovo je stav šafijskog mezheba i Ibn Hazma.

S tim da se zagovarači ovog stava međusobno razilaze oko nekih detalja dozvole:

– neki plesanje uopšteno dozvoljavaju, poput šafijskog učenjaka El-Edfevija,

– drugi ga dozvoljavaju u svakom povodu za veselje i radost,

– treći uslovljavaju da se ne upražnjava mnogo i često sa čime plesanje postaje haram i narušava lijepo ponašanje, na čemu su El-Belkini i Ibn ebul-Demm od šafija,

– četvrti da je dozvoljeno plesanje običnim ljudima, a pokuđeno onima koji obnašaju neke funkcije i visoke položaje u društvu, na čemu je Ebu Hamid El-Gazali,

– peti da je dozvoljeno samo za bajramske praznike, na čemu je Ibn Hazm.

Argumenti stavova

Dokazi prvog (da je pokuđeno) i drugog mišljenja (da je haram)

Učenjaci i jednog i drugog mišljenja dokazuju svoj stav skoro sa istim argumentima, a rezime njihovih najbitnijih argumenta se sastoji u sljedećem:

Prvo – dokazivanje sa ajetima:

1- Kaže Uzvišeni: „Ne hodi po zemlji nadmeno“ (El-Isra’, 37.).

Kaže Kurtubi (Tefsir el-Kurtubi, 10/263): „Učenjaci dokazuju sa ovim ajetom pokuđenost plesanja i njegovog upražnjavanja. Kaže imam Ebu el-Vefa’ ibn ‘Akil: Kur’an ukazuje na zabranu plesanja, kaže Uzvišeni: „Ne hodi po zemlji nadmeno“ i kori oholost, a plesanje je najviši vid zabave i gordosti“.

2- Kaže Uzvišeni: „U hodu budi odmjeren“ (Lukman, 19.). 
Kažu da ovaj ajet ukazuje da je odmjereno hodanje oprečno plesanju. (El-Istikame, 1/379).

3- Kaže Uzvišeni: „A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju“ (El-Furkan, 63.).Kažu da onaj ko pleše ne može se opisati svojstvom da po Zemlji hoda mirno.

Odgovor na dokaz:

Dokazivanje sa ovim ajetima zabranu ili pokuđenost plesanja je upitno jer se u ajetima govori o zabrani oholosti, a ne plesanja. Plesanja ima više vrsta i  ne mogu se svi svesti na oholost.

Dokazivanje sa hadisom:

Hadis od ‘Ukbe ibn Amira, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Sve sa čime se zabavlja sin Ademov je batil (ništavno), osim vježbanja sa strijelom, odgajanja konja i poigravanje sa suprugom“. 
Bilježe ga Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed i Hakim. Vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi, Hakim, Zehebi i Ibn Hadžer.

Kažu da plesanje nije izuzeto u ovom hadisu, pa je samim time ništavna (batil) zabava.

Odgovor na dokaz: Riječ „batil“ u hadisu ne ukazuje na zabranu nego da u njoj nema koristi. Jer ispravno značenje hadisa je: sve sa čime se zabavlja sin Ademov nema koristi ili je ona jako mala, osim vježbanja sa strijelom, odgajanja konja i poigravanje sa suprugom.

Razumski dokazi:

Prvi – Plesanje je jedna vrsta ružnih i ogavnih djela koja narušavaju lijepo ponašanje. Nije prenešeno da su dobri ljudi od selefa i imama Ummeta plesali, nego su to činili obične narodne mase ili maloumnici.

Odgovor na dokaz: Ako neko djelo nije radio selef to ne znači da je ono haram, jer su oni ostavljali mnoga dozvoljena djela.

Drugi – Plesanje nije propisano niti su ga radili vjerovjesnici i njihovi sljedbenici.

Odgovor na dokaz: Plesanje samo po sebi nije ibadet da bi trebali imati dokaz da je dozvoljeno. Plesanje je adet (običaj) za koji ne treba dokaz njegove dozvole.

Treći – Plesanje je karakteristično za žene, a muškarcima je zabranjeno da ih oponašaju.

Odgovor na dokaz: U ovom dokazu je dozvola ženama da plešu. Plesanja ima raznih vrsta, a nisu sva karakteristična samo ženama.

Četvrti – Sa plesanjem se oponašaju griješnici i razvratni ljudi.

Odgovor na dokaz: Plesanja ima raznih vrsta i nisu sva karakteristična samo za griješnike i razvratne ljude.

Dokazi trećeg mišljenja, tj. da je plesanje dozvoljeno

Najjači argumenti sa kojima dokazuju dozvolu su sljedeći:

Hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da su Abesinci na dan Bajrama igrali sa kopljima u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžidu. A njoj je dozvolio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ih gleda preko njegovog ramena.

U rijavetu kod Muslima je došlo da Abesinci „jezfinun“, a što znači „plešu“.

U rijavetu kod Muslima je došlo da je Omer, radijallahu anhu, ušao u mesdžid i kada je vidio Abesince kako se igraju htio je da im to zabrani, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Pusti ih, Omere“.

A u rivajetu kod Ahmeda je došlo da je dodao: „Neka znaju Židovi da u našoj vjeri ima vrijeme za odmor i da sam poslan sa vjerom koja je lahka“.

Kažu: hadis ukazuje na dozvolu plesanja jer su Abesinci plesali sa kopljima u prisustvu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Čak je pozvao Aišu, radijallahu anha, da ih gleda, a Omera, radijallahu anhu, sprečio da ih zaustavi u igri te pojasnio da je na tom mjestu i u to vrijeme strogost nepotrebna jer je vjera islam došla sa lahkoćom.

Ovom dokazivanju najviše što se može prigovoriti je da Abesinci nisu plesali nego se igrali sa kopljima kao vid treniranja za borbu. Međutim, u mnogim rivajetima je došlo da je to bila zabava i igra, a ne vrsta ratnog vježbanja.

Od razumskih dokaza:

Prvo – Plesanje je običaj (adet), a u Šerijatu nije došla zabrana istog, pa tako ostaje osnova da je dozvoljeno poput ostalih adeta.

Drugo – Plesanje je vrsta zabave i igre koju dozvoljava Šerijat i ne odbacuje zdrava ljudska pamet, osim ako se spoji sa nečim drugim što je haram. S tim da ta zabrana ne dolazi zbog samog plesa nego zbog onoga što se sa njim pomiješa.

 

Zagovarači pokuđenosti i zabrane plesanja smatraju da je došlo u šerijatskim tekstovima ono što ukazuje na zabranu plesa i da je plesanje vid ružnog ponašanja.

Odabrano (radžih) mišljenje

Odabrano mišljenje je dozvola plesanja ženama, a pokuđenost muškarcima, osim u vrijeme i na način kako su to radili Abesinci.

Ova dozvola se uslovljava ispunjenjem sljedećih šartova:

Prvi – da to bude za bajram, svadbu, sunećenje, dolazak odsutnog, radost i veselje zbog pobjede muslimanske vojske i slične posebne prilike u kojima se muslimani vesele, a ne stalna praksa prilikom druženja

Drugi – da plesanje ne bude spojeno sa drugim haramima, poput muzike, miješanja muškaraca i žena, otkrivanja stidnog mjesta i slično

Treći – da se sa plesanjem ne namjerava zabranjena stvar, poput novotarskih vjerskih ili ritualnih griješničkih plesanja

Četvrti – da ne bude na zabranjen način, poput iskazivanja oholosti, oponašanja kjafira, pjevačica i plesačica i pobuđivanja spolnih strasti (mimo supruge mužu).

Osnovni dokaz dozvole plesanja uz ispunjenje spomenutih uslova je hadis igranja i plesanja Abesinaca sa kopljima. Sa druge strane, argumenti onih koji u osnovi zabranjuju ili smatraju plesanje pokuđenim se ne mogu dignuti na stepen direktnih i konkretnih argumenta da bi se isto zabranilo. Takođe, adeti, od kojih je i plesanje, su u osnovi dozvoljeni osim ako na njihovu zabranu ukazuje valjan šerijatski argument, a takvog argumenta nema.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

vidi manje