Nema kontradiktornosti između ova dva hadisa, jer Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Neka ga otkloni rukom” znače da pribjegne ovoj metodi tek onda kada neko zlo ne može otkloniti na neki drugi način. Tako naprimjer, najbolje je da pokuša otkloniti zlo rukama onoga ko to zlo čini, tj. da ga pokuša nagovoriti da sam otkloni dotično zlo. Primjer toga je da onaj koji poziva Allahu vidi čovjeka kako se zabavlja uz muzički instrument, pa mu kaže: “To je zabranjeno i obaveza je da ga slomiš”, pa on (taj koji svira) to slomi svojom rukom, onda je u tome dobro, zato što ga je slomio iz svoje uvjerenosti i zadovoljstva, a može ga slomiti i iz straha. Važno je reći da je njegovo direktno učešće u otklanjanju zla rukom bolje nego da ti priđes i slomiš ga. Ukoliko ne postoji mogućnost da on to uradi, onda to uradi ti, ako možes, a ukoliko ne, onda to negiraj svojim jezikom odnosno riječima, a ukoliko ni to ne možeš, onda svojim srcem.Zato su tragaoci za znanjem obavezni da, ukoliko neko progovori
neistinu ili napiše neispravnu knjigu, razgovaraju sa onim koji je to rekao ili napisao, prije nego što mu na rečeno ili napisano kritički repliciraju, ne bi li autor ili onaj ko je to rekao, sam povukao svoje mišljenje. Takav je
dužan, nakon što shvati da je pogriješio, pojasniti svoju grešku ljudima.
Kada obični ljudi vide da tragaoci za znanjem pišu jedni protiv drugih i repliciraju jedni drugima, ugled učenjaka će kod njih oslabiti, svejedno dolazila reagiranja od onoga koji daje repliku ili od onog kome je ona upućena. Time će se izazvati nesigumost i zbunjenost među ljudima, jer oni ne znaju na čijoj je strani prava istina. Međutim, ukoliko se čovjek obrati onome koji je rekao nešto za što ovaj smatra da nije ispravno, niti da je u skladu sa šerijatom, pa sa njim uspije uspostaviti komunikaciju, ukazati mu na grešku, te za nju traziti pojašnjenje, možda kod autora kome se želi kritički replicirati pronade činjenice za koje on ne zna. Zasigurno je da će se čovjek koji želi da Allahov šerijat bude na vrhu, vratiti istini, ili će u najmanju ruku reći:” Tako mi Allaha, ovo ja zastupam. Ako ti znaš nešto drugo, nema smetnje da to pojasniš. Zapravo, tebi je to i obaveza,
ako smatraš da je to suprotno onome što ja govorim.” Pored navedenog, također smatram da je neispravno direktno iznositi tuđe greške u širu javnost i na njih se kritički osvrtati, već je bolji način pojasniti istinu i ispravan stav po tom pitanju, tako što će se reći: “Ukoliko bi neki čovjek zastupao takvo i takvo mišljenje, mi bismo mu odgovorili na njega tako i tako.” Slušaoci će ovom metodom
indirektno shvatiti ispravan stav i saznati istinu po tom pitanju, a neće doći do međusobne mržnje i neprijateljstva među ljudima. Allahu moj, osim ako se radi o promotoru novotarije, onda nam je obaveza pojasniti njihovu grešku, jasno naglasiti o kojoj se osobi radi, kako ljudi ne bi bili
njime obmanjeni. U pitanjima idžtihada, na koja šerijat gleda širokim pogledom, najvažnije je zauzeti pravac mudrosti i ujedinjavanja srca koliko god je to moguće.
Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf