Četiri priznata mezheba su priznati.Podvlačim “priznati mezhebi”.Zbog čega je onda poigravanje i slijeđenje strasti ako se uzima mišljenje od određenog mezheba bez obzira bilo ono jače ili slabije ...
Šta su rekla četvorica imama o slijeđenju mezheba Kaže Imam Ebu Hanife: "Nikom nije dozvoljeno da uzme naše mišljenje ako ne zna odakle smo ga mi uzeli", takođe kaze: "Haram je onome ko ne zna moj dokaz da daje fetvu po mom mišljenju" . Kaže Imam Malik: "Svačije mišljenje se uzima i ostavlja osim gočitaj više
Šta su rekla četvorica imama o slijeđenju mezheba
Kaže Imam Ebu Hanife: “Nikom nije dozvoljeno da uzme naše mišljenje ako ne zna odakle smo ga mi uzeli”, takođe kaze: “Haram je onome ko ne zna moj dokaz da daje fetvu po mom mišljenju” .
Kaže Imam Malik: “Svačije mišljenje se uzima i ostavlja osim govora onog koji je u ovom kaburu” (misli na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), i kaze: “Svako mišljenje koje se slaze sa Kur’anom i Sunnetom uzmite ga, a ako se ne slaze sa Kur’anom i Sunnetom ostavite ga” .
Kaze Imam Šafija: “Jednoglasni su muslimani da nije dozvoljeno onome kome je sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jasan da ga ostavi zbog bilo čijeg mišljenja”, a drugom prilikom kaže: “Onaj koji traži znanje bez dokaza je poput onog koji sakuplja granje noću, nosi naramak a u njemu je zmija koja će ga ujesti a da on i ne zna”, takođe je prenešeno od njega: “Ako je hadis vjerodostojan to je moj mezheb” .
Kaže Imam Ahmed: “Nemoj mene slijediti, niti Malika, Šafiju ili Evzaija, nego uzmi odakle su oni uzeli” (misli na Kur’an i Sunnet), takođe kaže: “Onaj ko odbije hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je na rubu propasti” .
Iz govora četvorice imama se razumije da su Kur’an i Sunnet ono što treba slijediti i po čemu treba raditi, te da su zabranjivali slijepo slijeđenje njihovih stavova ili nekog drugog alima bez poznavanja dokaza na kojima su zasnovani.
Uvod u tematiku
Često se postavlja pitanje da li je musliman obavezan da slijedi jedan od četiri poznata fikhska mezheba i da li je dozvoljeno promijeniti mezheb?! Daija koji djeluje u jednom mjestu u kojem je rasprostranjen određen mezheb, je li griješan ako poziva ljude na pridrzavanje Kur’ana i Sunneta a ne na mezheb, ili je to samo nedostatak mudrosti u davi, ili je nešto treće? Je su li daije iz arapskih zemalja, u toku i poslije rata u Bosni, napavile kobnu grešku i sijale nered nepozivajući na drzanje hanefijskog mezheba, kako se to često prigovara? Da li studenti šerijatskih znanosti koji uče na univerzitetima u islamskim zamljama treba da se posvete izučavaju hanefijskog mezheba, jer je on u Bosni zvanični mezheb ili to nije bitno, jer svi sunitski mezhebi su ispravni i priznati, oko čega su sami studenti u velikoj nedoumici?
Na ova i slična pitanja odgovor će biti jasan ako odgovorimo samo na jedno pitanje, a to je: da li je musliman duzan slijediti jedan određen fikhski mezheb, svejedno bio on jedan od četiri poznata mezheba ili neki drugi poput zahirijskog.
Bitno je da ovde napomenem da ovo pitanje slijeđenje mezheba treba razdvojiti od toga da onaj koji trazi znanje (talibu ilm) u fikhskim znanostima nema smetnje da izučava fikhske mes’ele preko knjiga bilo kojeg mezheba, jer je tu cilj poimanje mes’ela i osposobljavanja za njihovo izučavanje a ne mezhebska gorljivost i pristrasnost.
Historijska pozadina slijeđenja mezheba
Istorijska je činjenica, koju ne može niko negirati, da najbolje generacije ovog Ummeta (tri prve generacje: ashabi, tabi’ini i tabi-tabi’ini) nisu poznavale nešto što se zove slijeđenje mezheba (stavova) nekog imama (učenjaka) u svakom šerijatskom pitanju. Naime, ashabi su za izvor šerijatskih propisa uzimali Kur’an i Sunnet, a ako bi se pojavila nova pitanja koja nisu bila poznata u vrijeme Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, niti su direktno pojašnjena u Kitabu i Sunnetu vršili bi idztihad. Tim putem su išli tabi’ini i oni poslije njih sve do kraja drugog stoljeća po Hidzri, s tim da su im izvori fikha bili Kitab, Sunnet, idzma’, kijas (analogija) i idztihadi (stavovi) ashaba i ostalih učenjaka. U ovo vrijeme niko nije pozivao
Resmul-mufti, Ibn ‘Abidin (1/4).
Bejne muttebi’in ve mukallidin e’ama, Ez-Zibari, str. 5.
El-Medžmu’, En-Nevevi (1/63).
El- kaulu el-mufidu, Ševkani, str. 60-61.
muslimane da slijede mezheb nekog određenog učenjaka, bio on ashab ili neko drugi, nego su se svi vraćali na isto izvorište: Kur’an i Sunnet. A obični muslimani – mukallidi pitali bi o onome što ih interesuje od šerijatskih propisa bilo kojeg alima. Niko ih nije obavezivao na slijeđenje mezheba Omera, Alije, Ibn Abbasa, Ibn Omera, Ibn Mesuda ili nekog drugog ashaba, radijallahu anhum, čiji su stavovi bili poznati. A nema sumnje da su ovi ashabi bili učeniji i preči da se slijede njihovi mezhebi u odnosu na četvoricu imama koji će doći poslije. Ovo je bio menhedž selefu saliha, među koje uleze i četvorica imama: da obični musliman (mukallid) pita i slijedi bilo kojeg alima, odbacivanje taklida (slijepog slijeđenja), nepristrasnost u slijeđenju mezheba učenjaka te uzimanje i držanje za dokaze iz Kur’ana i Sunneta.
Zatim poslije drugog i trećeg stoljeća pojavili su se oni koji su tvrdili da su vrata idžtihada (idžtihad je ulaganje truda u iznalaženju šerijatskih propisa direktno iz izvora Šerijata – Kur’ana, Sunneta, idžma’a i kijasa) zatvorena te da treba slijediti jednog od četvorice imama neizlazeći van njihovih mezheba. Tako da se rad tih učenjaka sveo na pisanje, pojašnjavanje, komentarisanje ili rezimiranje stavova imama. A ako bi neko od njih i napisao nešto originalno to ne bi izlazilo van osnova mezheba njegovog imama.
A nakon pada abasijskog hilafeta ostavljanje idžtihada i slijepo slijeđenje mezheba je dozivjelo svoju kulminaciju, tako da je onaj koji se vraćao u nekoj mes’eli na Kur’an i Sunnet a ne na mišljenje mezheba smatran fasikom, kvazimudžtehidom i bezumnikom.
Naravno, ovo je bilo globalno stanje, s tim da je bilo učenjaka koji su se borili protiv mezhebske zaslijepljenosti poput El-‘Izza Abdusselama, Ibn Hazma, Ibn Tejmije, Ibn Abdulberra i ostalih. Mnogi od njih ovu borbu su vodili pod zastavom pripadnosti nekom od mezheba iz bojazni od uleme vladara koji su huškali vlast i mase na one koji vrše idžtihad ili poziva na otvaranje vrata idztihada .
Šerijatski status slijeđenja određenog fikhskog mezheba
Učenjaci usulu fikha imaju četiri stava po ovom pitanju:
1. Vadžib je mukallidu da slijedi jedan određen mezheb u svemu . Na ovom stavu su Ibnus-Salah, Ibnus-Subki i ostali.
2. Nije vadzib slijediti jedan određen mezheb niti je mustehab nego je samo dozvoljeno. Na ovome su Ibn Burhan, Nevevi, Zerkeši, prenosi se od imama Malika i imama Ahmeda, takođe ovo su izabrali Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim, a Sane’ani i Ibn Muflih kažu da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta .
3. Da je slijeđenje mezheba haram . Ovo je stav zahirija a odabrao ga je takođe i Ševkani.
4. Vadzib je slijediti jedan određen mezheb nakon pojave četvorice imama a ne prije toga, ovo zatupa Ibnul-Munejjir .
Četvrto mišljenje se u suštini ne razlikuje od prvog, a treće je daleko od istine kad su u pitanju obični muslimani – mukallidi koji nemaju izbora nego da pitaju i slijede ulemu, tako na kraju imamo dva mišljenja: prvo – da je slijeđenje jednog određenog mezheba vadzib i drugo – da nije vadzib nego samo da je dozvoljeno.
Savremeni istrazivači ovog pitanja razilazenje učenjaka po ovom pitanju svode na dva stava učenjaka:
Prvi stav: da je svakom muslimanu koji nije dostigao stepen mudztehida, a mudztehida danas nema jer vrata idztihada su zatvorena nakon četvrtog stoljeća po Hidzri, vadzib slijediti jedan određen mezheb u svim stvarima vjere, tj. mora biti ili hanefija, ili malikija, ili šafija, ili hanbelija, itd. Od najistaknutijih savremenih predstavnika ovog stava su: Muhammed el-Hamid, Habiburrahman el-E’azami i Muhammed Seid Ramadan el-Buti čija je knjiga “Negiranje mezhebizma je najopasnija novotarija koja prijeti Šerijatu” prevedena i na bosanski jezik pod naslovom “Potiranje mezheba”.
Bejne muttebi’in ve mukallidin e’ama, Ez-Zibari str. 8-9.
Tešniful-mesami’i, Ez-Zerkeši (4/619).
El-Bahru el-muhit, Ez-Zerkeši (6/319), Iršadul-fuhul, Ševkani str. 452, Šerhul-kevekbil-munir, Ibnul-Nedždžar 4/574), I’alamul-muvekki’in, Ibnul-Kajjim (4/262) i Uslulu-fikh, Ibn Muflih (4/1562).
Šerhul-kevekbil-munir (4/576).
El-Bahru el-muhit, Ez-Zerkeši (6/319).
Drugi stav: da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadzib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb jer nema drugog načina da sazna propis pod šartom da ne trazi olakšice učanjaka. A obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima je novotarija u vjeri za koju nema dokaza ni Kur’anu ni u Sunnetu, niti idzma’u.
Najistaknutiji savremeni zastupnici ovog stava su: Ahmed Šakir, Muhammed Emin Šenkiti, Bin Baz, Selim Hilali, Muhammed el-Mukaddim, Ebu Ishak el-Huvejni, Albani i njegovi učenici: Muhammed ‘Idul-‘abbasi, Abdurrahman Abdulhalik i Mukbil el-Vadi’i .
Vrste muslimana s obzirom na sposobnost idžtihada
Po učenjacima drugog stava:
S obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur’anskih i hadiskih tekstova, učenjaci koji zastupaju drugi stav, a prethodili su im Šatibi i Ibnul-Kajjim, dijele muslimane na tri skupine:
prva – oni koji nemaju znanja niti sposobnosti razumijevanja i uzimanja šerijatskih propisa direktno iz kur’anskih i hadiskih tekstova, a to su obični muslimani i zovu se mukallidi (mukallid je osoba koja slijedi stav učenog bez poznavanja dokaza na koje je zasnovan stav),
druga – mudztehidi koji su dostigli stepen idžtihada, tj. učenjaci koji su dostigli stepen učenosti i sposobnosti da uzimaju šerijatske propise direktno iz kur’anskih i hadiskih tekstova,
treća – skupina učenih koji su između prve i druge skupine, tj. između mukallida i mudžtehida, oni imaju dovoljno znanja i sposobnosti da sakupe i analiziraju mišljenja i dokaze učenjaka u nekoj mes’eli te da odaberu onaj stav koji ima najjače argumente, i zovu se mutebi’e .
Prema tome, vadzib je prvoj skupini – mukallidima da slijede bilo kojeg alima koji je bogobojazan i čije je znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, s tim da se ne obavezuje da slijedi jednog određenog alima kako ne bi isti poprimio osobinu bezgriješnosti.
Obaveza je na drugoj skupini – mudžtehidima da ulazu truda u trazenju dokaza, a nije im dozvoljen taklid niti da budu mutebi’e.
A na trećoj skupini – mutebi’ama je da uzimaju mišljenje ili mezheb koji ima jači dokaz.
Po učenjacima prvog stava:
Muslimani se dijele u ovom kontekstu na samo dvije skupine: mukallide i mudžtehide, pri čemu treću skupinu (tj. mutebi’e) svrstavaju u mukallide.
S tim da mudztehida u našem Ummetu, po njihovom mišljenju, nema od kraja četvrtog stoljeća po Hidžri pa sve do danas. Ovaj stav podupiru riječima mnogih mezhebskih učenjaka, poput hanefijskog učenjaka Ibn ‘Abidina koji kaže u svojoj Hašiji (1/55): “Stav na kojem smo i po kojem se radi je ono na čemu su naši fakihi, rahimehumullah: da je apsolutni idžtihad u fikhu zabranjen nakon što je prošlo četiri stotine godina od Hidžre …”. A kaže
Muhammed el-Hamid u knjizi “Obaveza slijeđenja četiri mezheba” (str. 12): “Niko ne tvrdi da je na stepenu apsolutnog idžtihada osim onaj koji je krnjave pameti, malog znanja i slabe vjere”. Iz zabrane idžtihada savremenim alimima izuzimaju suvremena pitanja o kojima mezhebi nisu govorili.
Tako po mišljenju učenjaka ovog stava svi dnašnji muslimani su dužni da slijede neki fikhski mezheb jer svi spadaju u mukallide.
Dokazi onih koji slijeđenje mezheba smatraju vadžibom
Da bi nešto bilo vadžib u vjeri za to se mora imati dokaz iz Kurana ili Sunneta da je to naređeno, a nosioci ovog stava u suštini nemaju dokaza kojima podupiru svoj stav. Ali radi naučnog emaneta navesću ono što iole vrijedi spomenuti čime dokazuju svoj stav:
1. Kaze Uzvišeni: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43). Kažu onaj koji ne zna je mukallid a učeni su mudžtehidi, prema tome naređeno je mukallidu da slijedi mudžtehida, a naredba je dokaz da je slijeđenje alima vadžib.
El-Mevsu’atu el-mujessere fil-edjani vel-mezahib vel-ahzabil-mu’asire, En-Nedvetu el-‘alemijje liš-šebab el-islami (1/143-162).
I’lamul-muvekki’in, Ibnul-Kajjim (2/186).
Komentar: ovaj ajet je dokaz protiv ovog stava a ujedno i dokaz za drugo mišljenje, jer se u njemu naređuje da mukallid pita i slijedi mudžtehide, ko god ulazio u tu skupinu, a ne neki određeni mudžtehid, a to je ono što kažu zastupnici drugog stava. Sa druge strane, ajetom je naređeno da onaj koji ne zna pita one koji znaju Kur’an i Sunnet da ga obavijeste šta je u njima došlo o nekom određenom pitanju, a ne da kazu šta oni misle o tome, prema tome ajetom mu je naređeno da slijedi ono što je došlo u Kur’anu i Sunnetu preko onih koji to znaju.
Da bi ajet bio dokaz za njih trebala je doći u njemu naredba da se slijedi jedan od četvorica imama, ili jedan određen imam, ili da dođe u Sunnetu zabrana uzimanja fetve nekog mimo četvorice imama ili jednog određenog alima, a toga nema ni u Kitabu niti u Sunnetu.
2. Kažu ako bi bilo dozvoljeno mukallidu da slijedi bilo koji mezheb to bi odvelo do otvaranja vrata traženja mezhebskih olakšica čime bi se slijedile strasti i izbjegavale naredbe a radile zabrane.
Komentar: slažemo se da treba spriječiti traženje olakšica za koje nema dokaza u Šerijatu. Zato su protagonisti drugog stava uslovili za dozvolu slijeđenja bilo kojeg mezheba šart da se mukallid ne ide od mezheba do mezheba trazeći olakšice, tako se sa ovim šartom otklanja ova opasnost.
3. Stavovi imama mezheba su zasnovani na Kur’anu i Sunnetu, te kada mukallidi slijede te stavove oni u stvari slijede Kur’an i Sunnet.
Komentar: slažemo se da su imami nastojali da zasnuju svoje stavove na Kur’anu i Sunnetu, međutim, problem nastaje onda kada se oni raziđu oko neke mas’ele, a u oko osamdeset posto fikhskih mes’ela oni su se razišli, a istina je jedna. Po ovom pitanju je presudio Uzvišeni rekavši uprijevodu značenja: “A ako se u nečemu raziđete obratite se Allahu (Kur’anu) i Poslaniku (Sunnetu)”. (En-Nisa 59) Prema ovom ajetu onaj mezhebski stav koji se slaže sa Kur’anom i Sunnetom se slijedi a ostali se ostavljaju.
4. Ako bi se otvorila vrata idžtihada pred svim muslimanima to bi odvelo u haos i nered u vjeri kojima nema kraja, jer bi se slijedili kvazimudžtehidi koji nisu dostigli stepen idžtihada, zato je vadžib slijediti jedan od mezheba kako bi se to spriječilo.
Komentar: oni koji pozivaju na idžtihad i vraćanje na Kur’an i Sunnet kažu da idžtihad i direktno uzimanje propisa iz Kur’ana i Sunneta imaju šartove koje treba ispuniti te onaj koji ih upotpuni postaje kompetentan da vrši idžtihad što je u praksi moguće. Sa druge strane, da otvaranje vrata idžtihada vodi u haos i nered u vjeri o tome nas nije obavijestio Posalnik, sallahu alejhi ve sellem, kao i da to treba spriječiti zatvaranjem tih vrata. Dok nas je obavijesto i upozorio u mnoštvu hadisa na Dedždžala čiji je boravak i opasnost po Ummet daleko manji u odnosu na dug period otvaranja vrata idžtihada do Sudnjeg dana sa kojim bi nastao nered u vjeri. Čudno je da baš nijedan hadis nije rečen na tu temu a o Dedždžalu su hadisi došli u mutevatir predaji.
Dokazi onih po kojima slijeđenje mezheba nije vadžib niti mustehab nego je samo dozvoljeno običnim muslimanima – mukallidima
U osnovi učenjaci ovog stava ne moraju imati dokaze za svoj stav, jer samo oni koji tvrde da je nešto u vjeri vadžib, mustehab, haram ili mekruh trebaju donijeti dokaze za svoje tvrdnje. A ovi tvrde da mezhebizam nije ni vadžib ni mustehab jer nema dokaza za to, niti je haram niti mekruh jer nema dokaza, nego su na osnovu: da je nešto dozvoljeno sve dok ne dođe dokaz koji ga izvodi iz te osnove.
Dokazi na kojima temelje svoj stav su sljedeći:
Prvo: nema razilaženja među muslimanima da je vadžib slijediti ono što je došlo u Kur’anu i Sunnetu na što upućuju mnogi ajeti i hadisi. Dok sa druge strane, nisu nas Uzvišeni Allah niti Njegov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, obavezali da slijedimo mezhebe određenih imama, niti su to sami imami mezheba zahtijevali od muslimana, nego su podsticali na vraćanje i uzimanje iz onoga odakle su i oni uzimali.
Drugo: od dokaza da je običnim muslimanima – mukallidima, koji do propisa ne mogu drugačije doći, vadžib da pitaju s tim da im je dozvoljeno da pitaju i slijede bilo kojeg učanjaka u čije znanje i takvaluk imaju povjerenje su:
1. Riječi Uzvišenog: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43).
2. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zašto nisu pitali ako nisu znali, zaista je lijek za neznanje pitanje” .
Treće: da je obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima novotarija u vjeri upućuje sljedeće:
1. Hadis: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija” . A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.
2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.
3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur’ana i Sunneta.
4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Odabrano mišljenje
Vjera Islam je jedna vjera, u njoj nema mezheba niti tarikata koje je musliman dužan slijediti osim mezheba, tarikata i upute Muhammeda Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Nema sumnje da drugi stav učenjaka, tj. da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb, te da se muslimani s obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur’anskih i hadiskih tekstova dijele na tri skupine: mukallide, mudžtehide i mutebi’e, da je istina i hak koji treba slijediti.
Govori učenjaka o slijeđenju mezheba
Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on .
Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…” .
Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…” .
Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur’ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31) .
Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se
Ebu Davud (336), Ibn Madže (572), Ahmed (3057), Darekutni (730), Hakim (630), u senedu hadisa je prekid između Evza’ia i ‘Ata’a, takođe Ez-Zubejr je slab, ali hadis ima više rivajeta te su ga vjerodostojnim ocijenili Hakim, Zehebi, Ibnul-Mulekkin, Ibn Seken, a slabim Bejheki i ostali, a hadis je hasen uzimajući u obzir sve rivajete.
Buharija (2697) i Muslim (1718).
Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.83.
Et-Takrir vet-tahrir fi ‘ilmil-usul, Ibn Emir el-Hadždž (3/468).
Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.77.
El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli”, Šihabuddin Ebu Šame (1/10).
uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…” .
Kaže Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo da imaju dva mišljenja o obavezi običnog muslimana da slijedi neki od poznatih mezheba: “Prvo mišljenje: da nije obavezan, a to je ispravan stav u koji nema sumnje, jer nije vadžib osim ono što Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učine vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi iz ovog Ummeta da slijedi mezheb nekog čovjeka mimo drugih ljudi. Najbolje generacije ovog Ummeta su čiste od slijeđenja mezheba. U stvari, nije ispravno da se običnom muslimanu pripisuje pripadnost nekom mezhebu, jer on nema mezheba. Na mezhebu može biti onaj ko ima sposobnost razmišljanja, argumentiranja i ima znanja o tom mezhebu, ili koje pročitao neku fikhsku knjigu iz mezheba, zna fetve imama i njegove stavove. A onaj ko se nije osposobio za sve ovo i kaže ja sam šafija ili hanbelija i slično, samom tvrdnjom ne biva tog mezheba … Ne može se pojmiti da običan musliman ima mezheb, a ako i pretpostavimo on nije dužan kao ni bilo ko drugi da slijedi nečiji mezheb, u smislu da slijedi sve njegove stavove a ostavlje mišljenja drugih učanjaka. Niko od imama ne zastupa ovaj ružni bidat koji se desio u Ummetu…” .
Kaže el-M’asumi: “Znaj da je uzimanje mišljenja i stavova učenjaka poput tejemmuma koji se ne uzima osim kada nema vode. Pa tako, ako imamo tekst Kur’ana, Sunneta i stavove ashaba vadžib je da se toga držimo a ne da uzimamo mišljenja učenjaka. Međutim, pristrasni sljedbenici mezheba uzimaju tejemmum a voda je pred njima…” .
Negativne posljedice slijepog slijeđenja mezheba i mezhebske zastranjenosti
Od negativnih stvari do kojih je odveo mezhebizam su:
1. Uzrokovanje fitni, razilaženja i ratova među muslimanima zasnovanih na mezhebskoj gorljivosti. Opisao je Jakut el-Hamevi neprestane ratove koje su vodili hanefije protiv šafija u gradovima Asfehan, Merva i Rej, gdje su jedni druge pljačkali, pustošili i sela palili. Čak ni Allahove kuće – mesdžidi nisu bili pošteđeni tih mezhebskih razilaženja . Takođe, spominje Ibn Kesir fitnu u emeviskoj džamiji kada je hanabilama srušen i opljačkan mihrab zbog mezhebskih nesuglasica .
2. Nove fikhske mesele kao posljedica mezhebizma, poput toga:
– da nije šafijama ispravan namaz ako klanjaju iza hanefijskog imama i obrnuto, ovo je stav nekih njihovih mezhebskih učenjaka, jer ono što kvari namaz kod jednih ne kvari kod drugih i što je šart kod jednih nije kod drugih .
– prenosi Zehebi da je hanefijski kadija Dimeška Muhammed ibn Musa el-Blasaguni rekao: “Kada bih imao moć uzimao bih džizju od šafija” .
– došlo je u knjizi “Šerhu muhtesril-vikajeti” da hanefiji nije dozvoljeno da oženi šafijku, jer je ona kafir zbog mes’ele Istisna’, dok je drugi muftija dozvolio taj brak analogno tome što je dozvoljeno oženiti kitabijku.
3. U mekanskom Haremu su bila učena četiri ezana i klanjana četiri džemata, svaki mezheb je imao svoj džemaz te nisu jedni sa drugima klanjali.
4. Mezhebi su dignuti na nivo Kur’ana i Sunneta, mezheb je postao osnov a Kur’an i Sunnet ga slijede, pa ono što se slaže sa mezhebom od Kur’ana i Sunneta prihvata se a što se ne slaže tumači se drugačije. Poznate su riječi jednog od hanefijskih učenjaka: “Svaki ajet koji je suprotan onome na čemu je naš mezheb je muevvel (treba ga tefsiriti drugačije) ili je mensuh (derogiran), a tako isto svaki hadis ili je muevvel ili mensuh” . A kaže jedan od poznatih učenjaka šafijskog mezheba: “Mi tvrdimo da je obaveza svakom razumnom čovjeku
Medžmu’ul-fetava (20/208-209).
I’lamul-muvekki’in (4/261).
Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.99.
Mua’džemul-buldan (1/274, 4/355).
El-Bidaje ven-nihaje (13/19-21).
El-Medžmu’u, Nevevi (1/258).
Mizanul-i’atidal, Ez-Zehebi (4/51).
Hašijetu Ibn ‘Abidin (1/45).
i običnom muslimanu sa Istoka, Zapada, onom koji je daleko ili blizu da prihvati šafijski mezheb ne zeleći da ga nečim drugim zamijeni”.
5. Čak su i izmišljni i hadisi u korist imama mezheba, poput lažnih riječi pripisanih Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Doći će poslije mene čovjek po imenu en-Nu’man ibn Sabit, biće mu nadimak Ebu Hanife na njegovim rukama će Allahova vjera i moj sunnet biti oživljeni” . A u dugom stoji: “Biće u mom Ummetu čovjek po imenu Muhammed ibn Idris koji će biti štetniji po moj Ummet od Iblisa, a biće u mom Ummetu čovjek po imenu Ebu Hanife on je siradž (svjetiljka) mog Ummeta” .
6. Zatvaranje vrata idžtihada i davanje prednosti mišljenjima učenjaka nad Kur’anom i Sunnetom.
7. Ljubav i mržnja na osnovu pripadnosti mezhebu.
I na kraju prepustiću samom čitaocu da odgovori na postavljena pitanja u samom uvodu članka.
Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com
vidi manje
(Časopis El-Asr, broj 69. - novembar/decembar) Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom, , a salavati i selami našem miljeniku i poslaniku Muhammedu, njegovoj časnoj porodici i svim plemenitim ashabima. Zaista se Uzvišeni Allah smilovao ovom ummetu pa ih je počastio najboljičitaj više
(Časopis El-Asr, broj 69. – novembar/decembar)
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom, , a salavati i selami našem miljeniku i poslaniku Muhammedu, njegovoj časnoj porodici i svim plemenitim ashabima.
Zaista se Uzvišeni Allah smilovao ovom ummetu pa ih je počastio najboljim Poslanikom, sallahu alejhi ve sellem, kojeg je poslao sa uputom, i najboljom Knjigom koju je spustio sa znanjem, i najboljim vjerozakonom kojeg je propisao sa pravdom. Usavršio im je Svoju plemenitu vjeru, upotpunio blagodati prema vjernicima i zadovoljan je da samo islam bude njihova vjera. U tom smislu, On se obavezao da će sačuvati Kur’an od bilo kakvih izmijena i devijacija: “Mi smo, uistinu, objavili Kur’an i zasta ga Mi čuvamo.” (El-Hidžr, 9) Ta božanstvena zaštita Kur’ana, kao što obuhvata čuvanje kur’anskog teksta u izvornom obliku, isto tako obuhvata i čuvanje izvornog značenja tog teksta i ispravnog tumačenja, a to, na koncu, podrazumijeva i čuvanje cjelokupne vjere od iskrivljenja.
Taj emanet čuvanja i zaštite vjere, Allahovim htijenjem i dozvolom, na svojim plećima ponjeli su islamski učenjaci. Radi toga, učenjacima koji slijede istinu pripada poseban stepen u islamu. Oni su predvodnici u ummetu i prvaci među narodom. Putem njih Uzvišeni Allah obnavlja zaboravljeno, oživljava umrle i budi nemarne. Kada god jednih nestane pojave se drugi, u svakom vremenu i generaciji. Oni potonji prenose od ranijih i tako međusobno dijele miras / nasljedstvo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Imam ehlis-Sunneta vel-Džema’ata bez premca, imam Ahmed b. Hanbel, Allah mu se smilovao i podario mu Džennet, je rekao: “Hvaljen neka je Allah koji je u svakom vremenu dalekom od poslanstva ostavio učene ljude koji pozivaju one što skrenuše s pravog puta na uputu, saburaju na njihovom ezijetu, ozivljavaju Allahovom knjigom one čija su srca mrtva i usmjeravaju Allahovim nurom one čije su oči slijepe. Koliko je samo onih što ih Iblis ubi pa ga oživiše, i onih izgubljenih što ih na pravi put izvedoše; ali, kako je samo lijep njihov uticaj po ljude, a kako je samo ružn uticaj ljudi po njih!” (Er-Reddu alez-zenadika vel-džehmijje, str. 170)
Međutim, iako Allah čuva Svoju vjeru, brani istinu i pomaže iskrene, ipak je odredio da pored istine i Pravog puta postoje zabluda i stranputica. Mudrost u tome je očigledna. Uzajamne suprotnosti u prirodi pojašnjavaju jedne druge, pa tako, npr. da nema hladnoće ljudi ne bi znali šta je toplota, da nema tuge ne bi znali šta je radost itd. Pa u tom smislu, da nema zablude i stranputice ljudi ne bi znali šta je istina i Pravi put, a Uzvišeni Allah želi da “… dobre od nevaljalih odvoji” (El-Enfal, 37)
Uzvišeni Allah ne voli razilaženja i podjele, ali je kaderom odredio da će se ljudi razilaziti: “… oni će se uvjek razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje.” (Hud, 118-119) Ali, kada se desi razilaženje, naredio im je da se vrate i za sud obrate Njemu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.” (En-Nisa, 59) Dužni su da se vrate Allahovoj Plemenitoj knjizi, i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dok je živ, a njegovom sunnetu nakon smrti. Ovo je tumačenje ajeta po konsenzusu islamskih učenjaka. (Vidjeti: Ibnul-Kajjim, I’alamul-muvekk’in, 1/39)
Njegove, dželle šanuh, riječi: “… ako se u nečemu ne slažete” obuhvataju svaki vid neslaganja i razilaženja u pitanjima vjere, svejedno radilo se o krupnim pitanjima ili manje bitnim. Da u Allahovoj knjizi i sunnetu Poslanika nema rješenja za sve parnice i razmimoilaženja među vjernicima, onda nam to ne bi Uzvišeni naredio. Nemoguće je i nezamisljivo da nas obaveže vraćanjem na sud Njemu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i to u svim sporovima, a da tog suda nema ili je nepotpun.
Prema tome, u Allahovoj knjizi i sunnetu Poslanika imamo riješenja za sve nedoumice – znao to onaj ko znao a ne znao onaj ko ne znao. Odgovori na neka pitanja su jasni, vidljivi i dostupni svima, a neka druga pitanja poznaju samo onim koji su više upućeni u nauku i u stanju su izvlačiti propise iz kur’ansko-hadiskih neiscrpnih riznica znanja. Uzvišeni je u tom kontekstu objavio: “A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predvodnicima svojim, saznali bi šta je prava istina oni koji su sposobni za zaključe (izvlače propise, ispituju) među njima.” (En-Nisa, 83) Pod “predvodnicima” spomenutim u ajetu misli se na učenjake. (Vdijeti: Tefsir-Taberi, 8/572; Tefsir-Bagavi, 2/255, Sujûti, Ed-Durrul-mensur, 2/601) U tom smislu je i predaja Zejda b. Sabita, radijallahu anhu, koji prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah prosvijetlio lice čovjeku koji čuje od nâs neki hadis pa ga zapamti sve dok ga drugom ne prenese, jer možda onaj ko nosi znanje prenese ga drugom ko će ga bolje razumjeti, a možda i neko među onim koji nose znanje ne razumije ga.” (Ebu Davud, br. 3660; Tirmizi, br. 2656; Ibn Madže, br. 230 idr.) Znači, ljudi se razlikuju u razumjevanju ajeta i hadisa. Neki razumiju više a neki manje, dok neki, pak, razumiju ispravno, a drugi pogrešno.
Pogrešno razumjevanje i tumačenje kur’ansko-hadiskih tekstova je jedan od glavnih razloga skretanja sa Pravog puta mnogih muslimana. Nekada je to pogrešno razumjevanje i tumačenje rezultat neznanja, uz ispravne namjere, a nekada je, uz neznanje, rezultat slijeđenja strasti i loših namjera. Ipak, nekada uopće nije riječ o neznanju, nego samo o lošim namjerama. Radi toga, Uzvišeni Allah nam je zabranio slijeđenje strasti u vjeri, jer nas to odvodi s Pravog puta: “… i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta.” (Sâd, 26)
Osobina pravih, iskrenih i odabranih vjernika je potpuna pokornost i predanost svim tekstovima objave, bez izuzetka, “Kada se vjernici Allahu i Poslaniku pozovu, da im on presudi, samo reknu: ‘Slušamo i pokoravamo se!’ – Oni će uspjeti.” (En-Nûr, 51) A oni neiskreni, koji se povode za strastima i čija srca su bolesna, njihova osobina je slijeđenje manje jasnih tekstova kako bi opravdali svoje loše nakane. Uzvišeni nam o tome kazuje: “On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni.” (Alu Imran, 7) Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednog dana proučio ovaj ajet potom joj se obratio rekavši: “Kada budeš vidjela one koji slijede manje jasne ajete, znaj da su to oni koje je Allah spomenuo, pa ih se pripazite!” (Buhari, br. 4547; i Muslim, br. 2665)
Iz navedenog vidimo da jedna skupina ljudi zaluta radi pogrešnog razumjevanja vjere, a druga radi pogrešnog tumačenja i interpretacije; ili bolje rečeno: jedni skrenu radi neznanja a drugi radi slijeđenja strasti, a neki, pak, objedine oba zla, što je tama nad tamom – da nas Allah sačuva!
Kao što imamo ljude koji pogrešno razumjevaju i tumače kur’ansko-hadiske tekstove, isto tako imamo i ljude koji pogrešno razumjevaju i tumače govore učenjaka. Svima je poznato da se islamski učenjaci razilaze po mnogim pitanjima u vjeri. Razlozi tih razilaženja su mnogi a povodi raznoliki. U osnovi, pravi učenjak svoja mišljenja zasniva na dokazima, ali svaki čovjek sklon je pogrešci. Nekada učenjak iznese stav koji je pogrešan i u suprotnosti sa Kur’anom i Sunetom, ali mu nije bio cilj svjesno kontrirati istini. Zna se desiti da zasnuje mišljenje na ajetu koji je derogiran, a on ne zna da je derogiran, ili na hadisu koji je nevjerodostojan, a on misli da je prihvatljiv, ili kaže mišljenje koje je suprotno konsenzusu učenjaka, ali do njega taj konsenzus nije došao isl. Često imamo situaciju da dva ili više učenjaka prihvataju isti dokaz, iako su im mišljenja različita, tj. jedan ga razumijeva suprotno razumjevanju drugog. Prema tome, nekada nije riječ o raznolikosti dokaza, nego o različitom shvaćanju i tumačenju jednoteistog teksta. (Vidjeti detaljnije: Ibn-Tejmijje, Ref’ul-melâm anil-eimmetil-e’alâm)
Međutim, bitno je napomenuti da sva razilaženja nisu na istom stepenu. Postoje dozvoljena (utemeljena) razilaženja i zabranjena (neutemeljena) razilaženja.
Kada je riječ o dozvoljenim (utemeljenim) razilaženjima, to je svako razilaženje zasnovano na validnim dokazima, tj. kada svaka skupina dokazuje sa dokazima koji se mogu uzeti u obzir i razmatranje. Primjer toga je razilaženje učenjaka po mnogim pitanjima fikske prirode, kao npr. da li dodirivanje žene kvari abdest muškarcu, da li jacijsko vrijeme traje do sabaha ili do polovine noći, da li hidžama kvari post ili ne, i slično tome Ispravan odnos prema ovakvom vidu razilaženja je uvažavanje svih mišljenja te učenjaka koji ih zastupaju, ali to ne znači da imamo pravo slobodnog i proizvoljnog izbora, nego smo dužni, iskreno, ulagati trud da dođemo do stava koji je ispravniji i bliži istini – svako shodno stanju i mogućnosti. Takvo razilaženje je, na jedan način, vid milosti, i bilo je prisutno još od vremena ashaba, radijallahu anhum, te treba biti popraćeno sa mnogo širokogrudnosti i razumjevanja. Dozvoljeno je da oni koji se razilaze u ovakvim pitanjima vode naučne rasprave sa edebom, znanjem i uvažavanjem, te da jedni drugima oporučuju slijeđenje preferirajućeg mišljenja.
Druga vrsta razilaženja je zabranjeno (neutemeljeno) razilaženje. To je kada neki učenjak iznese mišljenje koje nije zasnovano na prihvatljivim i validnim dokazima, a ujedno se suprostavlja jasnim i nedvosmislenim dokazima, ili, pak, radi određenih okolnosti zasnuje mišljenje bez dokaza. Takvi stavovi su odbačeni, neprihvatljivi, iznimni i zabranjeno ih je uzimati u obzir, nego je obaveza slijediti istinu, ne gledajući ko je zastupa a ko joj se suprostavlja. Učenjacima koji su pogriješili u određenim pitanjima čuvamo njihovo mjesto i stepen koji im pripada, ali njihova pogrešna mišljenja kategorički odbacujemo.
U tom pogledu, ovdje se želimo dotaći jedne skupine sljedbenika strasti koja je zalutala i skrenula sa puta istine. Riječ je onima koji koriste razilaženja islamskih učenjaka kako bi opravdali svoje strasti i loše namjere. Takvi, želeći da sebi olakšaju propise u kojima Allah nije dao olakšice, iskorištavaju razilaženja učenjaka kao opravdanja i izgovore za svoju pogrešnu interpretaciju islama. Oni slijede mišljenja koja su za njih olakšavajuća, bez obzira da li su ispravna ili pogrešna. Njima nije cilj slijediti dokaze i istinu, nego kopaju po mišljenjima učenjaka nebil’ našli stavove koji odgovoraju njihovim strastima. Znači, nije riječ o slijeđenju i uvažavanju učenjaka, nego o zaklanjanju i skrivanju iza učenjaka, a sve to kako njihovi bolesni ciljevi ne bi jasno došli do izražaja i bili osramoćeni pred narodom.
Prema onima koji se povode za greškama i olakšavajućim mišljenjima pojedinih učenjaka nećemo imati tolerancije niti razumjevanja, nego ćemo ih kritikovati i savjetovati da se okane tih grešaka. Musliman je dužan slijediti istinu i dokaz kada mu se predoči, a ne povoditi se za neutemeljenim mišljenjima i olakšicama. Imam Šafija, rhm, ističe: “Svi muslimani su složni da onom kome se predoči (tj. spozna) sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije dozvoljeno da ga ostavi radi nečijeg govora.” (Ibnul-Kajjim, I’alamul-muvekki’in, 2/361)
Postignut je konsenzus islamskih učenjaka da je zabranjeno povoditi se za greškama i mišljenjima učenjaka tragajući za olakšicama i popustljivim stavovima. (Vidjeti: Ibn Hazm, Merâtibul-idžmâ’a, str. 175; Ibn Abdul-Berr, Džâmi’u bejanil-‘ilmi ve fadlih, 2/927; Ibnus-Salâh, Edebul-mufti vel-mustefti, str. 125; Ibn Hamdân, Sifetul-fetva, str. 41, Ibnul-Kajjim, I’alâmul-muvekki’in, 4/162). Njihovih citata o tome je mnogo.
Od Zejda b. Hudejra, rhm, prenosi se da je rekao: “Upitao me je Omer b. el-Hattab, radijallahu anhu: ‘Da li znaš kako se ruši islam?’, rekao sam: ‘Ne znam!’, a on reče: ‘Ruši ga pogreška učenjaka, licemjer koji raspravlja dokazujući Kur’anom i vladavina vladara koji druge odvode u zabludu!'” (Darimi, br. 220)
Sulejman et-Tejmi, rhm, u tom smislu kaže: “Ako bi radio po olakšicama i greškama svih učenjaka tako bi sakupio svo zlo pri sebi.” (Ebu Nu’ajm, Hiljetul-evlija, 3/32)
Imam Ebu ‘Amr el-Evzâ’i, rhm, ističe: “Onaj ko prihvati iznimna mišljenja učenjaka napustiće islam.” (Bejheki, Es-Sunenul-kubra, 10/356)
Ibrahim b. Edhem, rhm, kazao je: “Ako budeš učio iznimna (odbačena) mišljenja uleme, naučit ćeš puno zla.” (Hatib el-Bagdâdi, El-Džâmi’u li ahlâkir-râvi, 2/159)
Abdur-Rahman b. Mehdi, rhm, je rekao: “Ne može biti imam (predvodnik drugima u vjeri) onaj ko prihvata netačno znanje.” (Ibn Abul-Berr, Et-Temhid, 1/64)
Imam Jahja b. Se’id el-Kattân, rhm, tvrdi: “Kad bi čovjek radio po svim olakšicama: po mišljenju (nekih) učenjaka Kûfe o alkoholu, po mišljenju (nekih) učenjaka Medine o muzici, po mišljenju (nekih) učenjaka Mekke o mut’a braku – bio bi fasik (veliki grješnik)” (Abdullah b. Ahmed, El-Mesâil, str. 449)
Imam ‘Usman b. Se’id ed-Dârimi, rhm, kaže: “Onaj ko želi napustiti istinu on traga za napuštenim mišljenjima učenjaka i hvata se za njihove greške.” (Er-Reddu ‘alel-džehmijje, str. 124)
Imam Ebu-Dža’fer et-Tahâvi, rhm, navodeći prepoznatljive osobine sljedbenika ehlis-Sunneta vel-Džemâ’ata ističe: “… i klonimo se iznimnih i pogrešnih mišljenja” (El-Akidetu-tahâvijje, str. 70)
Od Isma’ila b. Ishaka el-Kâdija, rhm, navodi se da je rekao: “Jednom prilikom ušao sam kod El-Mu’tedida (halife) pa mi je dodao neku knjigu. Prelistao sam je, kad u njoj sakupljene olakšice na osnovu grešaka učenjaka i dokazi sa kojima su dokazivali. Rekao sam mu: ‘O vođo pravovjernih, pisac ove knjige je zindik (heretik)!’, a on upita; ‘Pa zar ti hadisi nisu vjerodostojni?’ Rekao sam: ‘Hadisi su onakvi kao što su prenešeni, ali onaj ko je dozvolio vino nije dozvolio mut’a-brak, a onaj ko je dozvolio mut’a-brak nije dozvolio muziku i vino. Ne postoji ni jedan učenjak a da nema grešaka. Onaj ko sakupi greške učenjaka i radi po njima izgubiće vjeru.’ Nakon toga je El-Mu’tedid naredio da se knjiga spali.” (Bejheki, Es-Sunenul-kubra, 10/356)
Imam Ibn Hazm el-Endelusi, rhm, tvrdi: “Učenjaci su jednoglasni da je povođenje za olakšavajućim tumačenjima – bez vraćanja Kur’anu i Sunnetu – veliki grijeh i zabranjeno.” (Merâtibul-idžmâ’a, str. 175)
Hafiz Ibnus-Salâh, rhm, kaže: “Onaj ko bude tragao za razilaženjima učenjaka, pa birao mišljenja koja su mu lakša, on je postao – ili samo što nije postao – zindik (heretik).” (Fetâva Ibnus-Salâh, 2/500)
Imam Ibnul-Kajjim, rhm, tvrdi: “Nije dozvoljeno raditi djela i izdavati fetve o Allahovoj vjeri po nahođenju i proizvoljnom izboru radi ostvarenja ličnih interesa. Traga za mišljenjem koje se podudara s njegovim interesima ili interesima onih kojima se želi dodvoriti pa radi po njemu i sudi po njemu. A, ako bi se radilo o njegovom neprijatelju, presudio bi suprotno tome. To je jedan od najžešćih prijestupa i jedan od najvećih grijeha.” (I’alâmul-muvekki’in, 4/162)
Hafiz Šemsuddin ez-Zehebi, rhm, je rekao: “Onaj ko bude tragao za olakšicama u mezhebima i greškama mudžtehida njegova vjera biće tanka.” (Sijeru e’alâmin-nubela, 8/90)
Dragi brate i sestro, znajte da lakšice imaju svoje mjesto u vjeri. Uzvišeni Allah je rekao: “Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.” (El-Bekare, 185) Od Ibn-Omera, radijallahu anhu, prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doista Allah voli da se slijede Njegove olakšice isto kao što prezire da Mu se čine grijesi.” (Ahmed, br. 5866)
Ovom ummetu propisane su razne vrste olakšica. Onaj ko razmisli o cjelokupnom Šerijatu, kako je propisan, sagrađen i zasnovan, lahko može uočiti principe olakšavanja. Uzmimo nekoliko primjera. Umjesto pedeset namaza koji su nam prvenstveno bili propisani, olakšano nam je i propisano samo pet namaza. Onaj ko nije u stanju klanjati stajeći, može klanjati sjedeći, a onaj ko nije u stanju sjedeći, može klanjati ležeći. Osoba koja ne posjeduje vodu za abdest, propisano joj je uzimanje tejemmuma zemljom. Putniku je propisano spajanje i kraćenje namaza. Post je naređen samo mjesec dana u godini, i to osobama koje nisu na putovanju i nisu bolesne, a onaj ko ima opravdanje, napostit će isti broj dana kada mogne. Hadždž je propisan jednom u životu onome ko ima materijalnu i fizičku sposobnost. Zekat su dužni izdvajati samo bogati, a opet je riječ o veoma malom iznosu. Onaj ko je prinuđen, nije mu zabranjeno da jede svinjsko meso i pije alkohol, kako bi preživio itd. Prema tome, olakšica u vjeri – hvala Allahu – ima puno, i sve su zasnovane na potpunoj pravdi i mudrosti. Ali, oni o kojima ovdje govorimo nisu se zadovoljili propisanim olakšicama. Takvi traže olakšice koje više nalikuju dokidanju vjerskih propisa i napuštanju vjere. Znajte da taj način i takav prstup greškama učenjaka vodi muslimane u pogrešnom smijeru. Takvo nešto suprotno je osnovama i temeljima Šerijata koji zabranjuje slijeđenje strasti u vjeri. Prihvatanje neutemeljenih stavova, kao izgovor da u primjeni mnogih propisia ima širine, dovest će muslimane do toga da uopšte ne poštuju šerijstske propise, a na koncu, nedajbože, vodi i do napuštanja vjere u potpunosti. Navedeni pristup greškama učenjaka otvara vrata raznim din-dušmanima da se poigravaju sa svetim izvorima i ciljevima Šerijata, te da ga prikazuju kontradiktornim, nedefinisanim i nesavršenim.
Obaveza je stati na put takvim poigravanjima s vjerom. U današnje vrijeme se susrećemo sa takvim primjerima mnogo. Sjetimo se onih koji dozvoljavaju slušanje muzike, činjenje novotarija, miješanje muškaraca i žena, da žena predvodi muškarce u namazu, da žena bude vladar ili sudija, da je dozvoljen mut’a-brak, da su dozvljene neke vrste kamate, da je dozvoljena svaki vid osiguranja, davanje prednosti općoj koristi nad kur’ansko-hadiskim tekstovima, da je dozvoljeno praviti i klesati kipove, da nema razlike u nasljednom pravu između muškaraca i žena, itd. Za sve te stavove oni su sebi našli greške nekih učenjaka iza kojih se skrivaju, iako na drugoj strani imamo jasne dokaze koji to zabranjuju. (Vidjeti: dr. Ahmed Sejr el-Mubâreki, El-Kavluš-šazz ve eseruhu fil-fetva, str. 103-129; Abdul-Latif et-Tuvejdžeri, Tetebbu’ur-ruhasi bejneš-šer’i vel-vâki’i, str. 45-68; dr. Salih eš-Šemrâni, Isrâluš-šuvâz ‘ala men tetebbe’aš-ševâz, str. 151-209)
Pored ove zablude, na suprotnoj strani imamo jednu drugu krajnost. To su oni koji uzimaju otežavajuće stavove, iako su neutemeljni i suprotni dokazima, pa na osnovu njih opravdavaju svoja pretjerivanja i zastranjivanja. Takav pristup nije ništa manje koban, pogrešan i štetan po vjeru od prvog. Dužni smo u svemu tome slijediti istinu, dokaze i utemeljena mišljenja, bez obzira da li to bilo otežavajuće po nas ili olakšavajuće, i bez obzira ko ih zastupao i slijedio.
I za kraj, navest ćemo poučan događaj kojeg nam pripovjeda imam El-Maziri, rhm, koji kaže: “Sjećam se dok sam bio mladić, pred dane punoljetstva, sjedio sam pred svojim učiteljem i imamom. Bio je to prvi dan ramazana, ali ljudi ga (greškom) nisu zapostili. Ja sam mu tada rekao: ‘Neću napostiti ovaj dan radeći po mišljenju nekih sljedbenika imama Malika – po odbačenoj predaji!’ Učitelj me tada uhvati za uho i reče: ‘Ako ćeš tako učiti znanje, nemoj ga učiti! Budeš li išao putićima, pored glavnog puta, doći ćeš do cilja poput zindika (heretika)!'” (dr. Ahmed Sejr el-Mubâreki, El-Kavluš-šazz ve eseruhu fil-fetva, str. 85-86)
Molim Allaha da poduči muslimane njihovoj vjeri, da iz izvede iz tmina na svjetlo, da ojača vjeru u njihovim srcima i da pomogne našu potlačenu braću u Siriji, Palestini, Iraku, Afganistanu, Čečeniji, Burmi i svim drugim mjestima. Amin!
Amir I. Smajić
vidi manjeMedina, 10. muharrem, 1437 god.
https://amir-smajic.blogspot.com/2015/11/slijeenje-neutemeljnih-olaksica-i.html?fbclid=IwAR3rjDzqjQsjSOzmQtGoo6cYzTg_yGKxwvRzHR7wQrOWAzOHfWAm1ZO8628