Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim.

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se ukratko spomene nekoliko mes’ela.

Uopćeno o šerijatskim kaznama (haddovima)

Potvrđeno je u šerijatskim tekstovima Kur’ana i Sunneta da su zločini i prekršaji koji se u Islamu kažnjavaju sa šerijatski strogo određenom kaznom: zinaluk, potvora zinalukom, pijenje alkohola, krađa, razbojništvo i riddet (otpadništvo od vjere). Svi drugi prekršaji i zločini mimo spomenutih se kažnjavaju shodno procjeni kadije, tzv. kaznom T’AZIR (kaznom koja nije strogo određena šerijatskim tekstom), a one kazne ovise od slučaja (osobe) do slučaja, kao i od sredine i vremena u kojima se živi.

Šerijatska kazna za zinaluk oženjene osobe (ili koja je bila oženjena) je kamenovanje do smrti, a neoženjene osobe bičevanje sa 100 bičeva i progonstvo godinu dana. Oko ovoga nema razulaženja među učenjacima (izuzev oko progonstva godinu dana) i na to ukazuju tekstovi Kur’ana i Sunneta.

Kazna za potvoru zinalukom je 80 bičeva bez razilaženja.

Kazna za pijenje alkohola je 80 bičeva (po stavu tri mezheba) ili 40 bičeva (po imamu Šafiji).

Kazna za krađu je odsijecanje ruke (tj. šake u predjelu zgloba šake) po kur’anskom ajetu.

Kazna razbojništva shodno težini zločina je da razbojnici budu ili ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju po kur’anskom ajetu.

Kazna za riddet (otpadništvo od vjere) je ubistvo o idžmau učenjaka.

Da bi se ovi zločini i prekršaji potvrdili i izvršili nad određenim osobama moraju se ispuniti šartovi za iste a koji zavise od vrste zločina i prekršaja.

Svi ovi zločini u osnovi se utvrđuju na jedan od dva način: ili priznanjem samog počinioca ili svjedočenjem pravednih svjedoka (da su vidjeli počinioca zlodjela da je učinio to djelo). Zinaluk je potrebno da posvjedoče četiri svjedoka, dok su za ostale zločine dovoljna dva svjedoka.

Za sve spomenuto jasno i nedvosmisleno ukazuju šerijatski argumenti Kur’ana i vjerodostojnog Sunneta a čije iznošenje nije cilj ovog odgovora.

Takođe, vrlo bitno je napomenuti da nema razilaženja među učenjacima da šerijatske kazne kamenovanja, bičevanja, odsijecanja ruke, ubistva i slično nad počiniocima zločina zinaluka, potvore zinalukom, pijenja alkohola, krađe, razbojništva i riddeta (otpadništvo od vjere) nije dozvoljeno sprovoditi osim od strane muslimanskog vladara ili namjesnika koju u svojim rukama ima stvarnu vlast, tj. ima policijsku, vojnu, sudsku i izvršnu vlast. Nije dozvoljeno islamskim džematima, udruženjima, vjerskim institucijama (mimo onih na vlasti), skupinama i slično da sprovode šerijatske kazne. Ponavljam da oko ovoga nema razilaženja među učenjacima.

Specifičnost šerijatske kazne za zinaluk

Ono što specifiše zinaluk i kaznu za zinaluk su sljedeće stvari:

Prva – Šerijat je zabranio mnoge radnje zato što vode u zinaluk, i naredio mnoge radnje da ne odvedu u zinaluk, između ostalog:

– naređeno je obaranje pogleda i ženama i muškarcima (En-Nur 31. i 32. ajet),

– zabranjeno je ženi da se osami sa muškarcom koji joj nije mahrem (po idžamu),

– zabranjeno je ženi da putuje bez mahrema,

– zabranjeno je ženi da izlazi van kuće namirisana,

– zabranjeno je ženi da opisuje neku drugu ženu svome mužu,

– zabranjeno je miješanje žena sa muškarcima u džamijama, školama, radnom mjestu i slično (izuzetak su javna mjesta),

– zabranjeno je muškarcu da gleda u lice žene.

Sve ovo ukazuje na težinu grijeha zinaluka i obaveze čuvanja od istog.

Druga – zinaluk zbog kojeg se kažnjava počinioc tog grijeha je: polno općenje sa ženom sa kojom nije u braku niti u šerijatski spornom bračnom odnosu, učenjaci to preciziraju pa kažu: zinaluk je stavljenje muškog polnog organa u ženski polni organ (kod nekih učenjaka i u duburu), svejedno došlo do ejakulacije (izbacivanja sjemena) ili ne, žene sa kojom nije u braku niti u šerijatski spornom bračnom odnosu.

Treće – svako drugo naslađivanje u tijelu (muška ili ženska) mimo stavljenje muškog polnog organa u ženski polni organ nije čin zinaluka koji se kažnjava kaznom kamenovanja ili bičevanja sa 100 bičeva. Nema sumnje da je i ovo djelo haram i veliki grijeh i da, kada se potvrdi kod kadije, kadija može odrediti neku kaznu bičevanja (koja mora biti ispod 100 bičeva) nad počiniocima shodno težini grijeha, s tim da ovo nije zinaluk u šerijatskom smislu te riječi.

Četvrto – zinaluk se kod kadije potvrđuje sljedećim stvarima:

1- priznanjem zinalučara (priznanje jednog od njih dvoje nije dokaz nad drugim da je počinio zinaluk ako ga drugi poriče),

2- svjedočenjem četiri svjedoka da su vidjeli čin zinaluka, i to tako da opis čina zinaluka ukazuje da je njegov polni organ ušao u njen (ako posvjedoče manje od četiri osobe one se kažnjavaju kaznom potvore za zinaluk po stavu svečetiri mezheba),

3- trudnoća žene koja nema muža (kod malikija dok kod ostala tri mezheba ovo nije dokaz zinaluka zbog kojeg se kažnjava).
Peto – šerijatska kazna za zinaluk oženjene osobe ili one koja je bila oženjena je kamenovanje do smrti, a kazna neoženjene osobe je bičevanje sa 100 bičeva po idžmau i progonstvo godinu dana po većini učenjaka.

Je su li šerijatske kazne otkup (kefaret) za počinjene grijehe?

Džumhur učenjaka (mimo hanefija) je na stavu da su šerijatske kazne za određene zločine i prekršaje, a koje su strogo određene u šerijatskim tekstovima (zinaluk, potvora zinalukom, pijenje alkohola, krađa, razbojništvo i riddet), da su te kazne kefaret (otkup) za te zločine i prekršaje. Dokazuju to sa hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od ‘Ubadete ibn Samita, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je između ostalog Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, rekao: „… A ko učini nešto od toga (misli se na krađu, zinaluk i slično koji su spomenuti na početku hadisa) i bude kažnjen, to mu je kefaret (otkup) za njega, a ko učini nešto od toga, pa mu to Allah sakrije (od ljudi), taj grijeh se prepušta Allahu, ako hoće oprostit će mu a ako hoće kazniće ga“. Hadis jasno ukazuje da su dunjalučke kazne za krađu, zinaluk i slično otkup za te grijehe.

Dok hanefije smatraju da šerijatska kazna za spomenute zločine i prekršaje ne čisti počinioca od tog grijeha sve dok se ne pokaje, kažu: ako se nad njim sprovede šerijatska kazna (hadd) a on ne učini tevbu, ostaje mu taj grijeh. Uzimaju za to dokaz kur’anski ajet koji govori o kazni za razbojništvo: „To im je poniženje na ovome svijetu, a na onome svijetu čeka ih patnja velika“ (El-Maide, 33). Međutim, hadis po ovom pitanju je nedvosmislen i jasan, dok spomenti ajet u nastavku u ajetu nakon njega dobija drugačije značenje: „Ali ne i za one koji se pokaju prije nego što ih se domognete!“ (El-Maide, 33).

Preporučenost skrivanja grijeha
Onaj ko vidi nekog muslimana kako čini zločin, prekršaj ili grijeh koji se u Šerijatu kažnjava određenim poznatim kaznama, on ima izbora između dvoga: da posvjedoči kod kadije taj čin ili da sakrije i prešuti taj grijeh tog muslimana. Ovo drugo je bolje i preče, pogotovo ako ta osoba nije poznata po javnom činjenju velikih grijeha niti je taj grijeh radila na javnom mjestu među ljudima. Dokaz da je ovo drugo bolje je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je došlo: „Ko sakrije (sramotu ili grijeh) muslimana, Allah će sakriti njegov i na dunjaluku i na ahiretu“ (bilježe ga Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže).

Takođe, mustehab je muslimanu da svoje grijehe koje počini sakrije od ljudi i ne govori o njima, a vadžib mu je naravno da učini iskrenu tevbu za te grijehe. Na ovo ukazuje hadis mutefekun alejhi: „Svima iz mog Ummeta će biti oprošteno osim onima koji javno (na očigled ljudi) čine grijehe.

Od javnog griješenja je to da čovjek noću uradi neko djelo (grijeh), a zatim osvane, a već mu je Allah sakrio to djelo, i kaže: O fulan (spomenuvši osobu po imenu), sinoć sam radio to i to, a zanoćio je tako da mu je Allah sakrio to djelo (grijeh) da bi osvanuo obznanjujući ono što je Allah o njemu sakrio“.

A konkretan odgovor na postavljeno pitanje shodno gore spomenutim mes’elama je sljedeći:

Kazna kamenovanja se izvršava nad onim ko polno opći, tj. uđe polnim organom u polni organ osobe sa kojom čini zinaluk, a za sve haram radnje od ljubljenja, diranja, naslađivanja u tijelu i slično, sve što je mimo polnog odnosa, kazna nije kamenovanje nego bičevanje shodno koliko procijeni kadija. Takođe, da bi se to krivično djelo potvrdilo kod kadije mora ga priznati sam počinilac ili da ga prijave kadiji dva svjedoka (za ono što je mimo zinaluka).

U tvom slučaju, nema sumnje da je to što ste uradili oboje veliki grijeh i da se trebate iskreno pokajati Allahu. Međutim, na vama je obaveza da to ružno i sramotno djelo sakrijete od ljudi, da o tome nikome ne govorite, i opet podvlačim da se iskreno pokajete Allahu.

Prema tome, za taj grijeh koji ste počinili nije kazna kamenovanje svjedno sami da se prijavite ili da vas neko ko vas je vidio prijavi kadiji. Niti je čiščenje od tog grijeha da budeš bičevan, nego treba da se iskreno pokaješ i sakriješ taj grijeh od ljudi.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

vidi manje