Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berektuhu. Prije samog odgovora bitno je da napomenem da iako se na mnogim webstranicama kao i u samom pitanju ove riječi na videozapisu pripisuju poznatom egipatskom selefijskom šejhu Muhammed Hassan zbog čega sam u prvom objavljenom odgovoru i pripisao njemu (a ono što dodatno zbunjuje je glas koji je potpuno isti kao glas šejha Hassana), ispravno je da se u stvari radi o manje poznatom egipatskom šejhu Muhammedu Es-Saviju (pogledaj link: http://www.youtube.com/watch?v=A4R_rokBHc8&playnext=1&list=PL9CAC81752197FE8F&feature=results_video). Ovo mi je sugerisao jedan brat, da ga Allah nagradi. Međutim, bitno je znati da ovaj podatak ne mijenja suštinu odgovora o ovom pitanju.

Naime, šejh na ovom videozapisu nekoliko puta ponavlja riječi: „Samihna, ja resulellah“, a koje znače „Oprosti nam, o Allahov Poslaniče“ (prijevod „Halali nam“ na videozapisu nije precizan), nabrajajući naše greške i nedostatke u slijeđenju Suneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ispunjavanju njegovog prava kod nas. Naravno, ono što pada u oči su riječi „Oprosti nam, o Allahov Poslaniče“, pa se postavlja pitanje: kakav je propis izgovaranja ovih riječi?

U osnovi izgovaranje ovih riječi je veliki širk koji izvodi iz vjere Islam. Razlog tome su to što ove riječi sadrže dvije stvari:

Prva – u njima je poziv i obraćanje umrlom, a Allah, subhanehu ve teala, kaže: „Ako im (mrtvima) dove uputite, ne čuju vaše dove, a i da čuju, ne bi vam se odazvali. Na Sudnjem danu će poreći vaš širk. I niko te neće obavijestiti kao Onaj koji zna“ (Fatir, 14).

U ajetu je Allah zanegirao da mrtvi čuju dovu kada im se uputi, a i da čuju da se ne mogu odazvati. Zatim, Uzvišeni Allah naziva upućivanje dove mrtvima širkom kojeg će umrli poricati na Sudnjem danu.

Drugo – u tim riječima se traži oprost od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a oprost se ne traži osim od Allaha. Znači, ako bi i prihvatili da je dozvoljeno dozivati i obraćati se umrlom neprihvatljivo je traženje oprosta od stvorenja makar bio i poslanik i makar bio živ a ne mrtav.

Upitan je šejh Salih Fewzan o propisu izgovaranja „Samihna, ja resulellah“, (Oprosti nam, o Allahov Poslaniče), pa je odgovorio: „Ovo je dova Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ova dova nije dozvoljena, ovo je širk, da Allah sačuva. Da traži oprost od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što se traži od Allaha, azze ve dželle!!!“.

Prema tome, ko izgovori ove riječi sa nijetom traženja oprosta, a što je doslovno i vanjsko značenje riječi „Samihna“, onda nema sumnje da je to veliki širk koji izvodi iz vjere a što znači da te riječi nije dozvoljeno izgovarati.

A ako bi ih neko izgovarao nemajući namjeru traženja oprosta, tj. tumačeći te riječi u nekom drugom značenju prenesenom i slično, onda je opet njihovo izgovaranje haram s tim da onoga koji ih izgovara ne izvodi iz vjere. A njihovo izgovaranje je haram jer je vanjsko jezičko doslovno značenje tih riječi i ono što prvo padne na pamet, traženje oprosta, a Islam zabranjuje ne samo širk nego i sve puteve koji vode u širk.

Ako bi ovo bilo dozvoljeno onda bi to odvelo u dozvolu upućivanja dove Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tražnju šefa’ata od njega dok je u kaburu i tome slično.

Međutim, postavlja se pitanje koje bi to moglo biti prenešeno značenje ili šta bi moglo biti opravdanje da se izgovaraju ove riječi koje u sebi sadrže širk a da to ne predstavlja veliki širk koji izvodi iz milleta? Navešću neke primjere:

Prvi: činjenica da traženje oprosta (magfireta) nije specifično i svojstveno samo za Allaha, tj. da se samo od Njega traži, nego je to moguće da se traži i od stvorenja. Jer traženje oprosta ima značenje prelaženja preko grešaka i grijeha ili prekrivanje greške ostavljanjem ukora, riječ „migfer“ koja znači šljem ili željezni štit za glavu (kojeg nosi ratnik) je nastala od riječi „gafere“, tj. u značenju prekriti. Pa tako ako bi nekome rekao: zar mi nećeš oprostiti moju grešku prema tebi, to bi bilo dozvoljeno bez ikakvog prigovora. Naravno, ovo se vraća na riječi Uzvišenog: „Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su naAllahovu putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je“ (En-Nur, 22).

Komentar: ovo je prihvatljivo kada se traži oprost od žive osobe za učinjene zulume u imetku, tjelesnoj povredi ili časti, što je općepoznato u islamskom pravu i našto ukazuju mnogi šerijatski tekstovi. Za razliku od traženja oprosta od mrtve osobe (poput Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) za gijehe vjerske prirode koji su isključivo Allahovo pravo, poput obaveze izvršavanja Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, naredbi i ostavljanja njegovih zabrana i slično.

Drugi: neki učenjaci smatraju da su poslanici živi i nakon smrti i da žive u svojim kaburovima, i čak kažu da su hadisi koji sadrže to značenje prenešeni u mutevatir predaji.

Od učenjaka koji su na tom stavu i koji su o tome pisali su između ostalih imam Kurtubi u knjizi „Et-Tezkire“, imam Ibnul-Kajjim u knjizi „Er-Ruh“, imam Sujuti u mnogim njegovim knjigama poput „Mirkatus-su’ud“, imam Bejheki u knjizi „El-I’atikad“ i imam Tekijjudin Es-Subki.

Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ima mnogo prava kod nas njegovih sljedbenika po tekstovima Kur’ana i Sunneta, a mnogi od nas ta njegova prava ne izvršavaju. Na primjer, kaže Uzvišeni: „Reci: “Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim ljubav prema (mojoj) rodbini”“ (Eš-Šura, 23), a neki muslimani nemaju u srcu ni ljubavi ni poštovanja prema njegovoj rodbini, pa zar ne uskraćuju prava Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prema njima. Takođe, hadis kojeg bilježi Muslim od Temimi Ed-Darija, radijallahu anhu, u kojem je došlo: „Vjera je savjet“, pitali smo: kome? On reče: „Allahu, Njegovoj knjizi, Njegovom Poslaniku, imamima muslimana i običnim ljudima“.

Najbolji komentar ovog hadisa je naveo Muhammed El-Mervezi u knjizi „T’azimu kadis-salati“. Da je vjera savjet Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ti znači da se za vrijeme njegovog života ulaže maksimalan trud u pokornosti njemu, njegovom pomaganju, ulaganju imetka kada zatraži, …, a poslije njegove smrti da se vodi računa o njegovom sunetu, veličaju njegove naredbe, iskazuje ljubomora i srdžba prema onima koji rade suprotno njegovom sunetu, …

Postavlja se pitanje gdje smo mi od njegovog suneta i kako da se negira onima koji traže oprost od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zbog naših propusta prema njemu?

Tako s obzirom da su poslanici živi poslije smrti i da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ima mnogo prava kod nas, pa kako da bude djelo kufra tražiti oprost od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?

Komentar: život poslanika u kaburovima poslije njihove smrti je mes’ela oko koje postoji razilaženje. A ako bi i prihvatili da je to tačno, kako može biti dozvoljeno da neko iz Egipta traži oprost od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je živ ali u kaburu u Medini, jer ga ne čuje? A ako kažu da čuje, onda je to još jedan dodatni problem.

Uglavnom, navedeni primjeri prenešenog tumačenja i opravdanja izgovaranja riječi „Samihna, ja resullellah“ mogu biti (nekome jak a nekome slab) razlog ne spuštanja tekfira na onoga ko ih izgovara.

Ono što posebno čini ovu pogrešnu praksu izgovaranja ovih riječi teškom i zbunjujućom je to što je to učinio neko od učenih, tj. šejh Muhammed Es-Savi, da mu Allah oprosti. Naravno, problem je što su ove riječi su veoma raširene na mnogim webstranicama.

Nema sumnje da je u ovome pogriješio i da ga nije dozvoljeno u tome slijediti, kao ni prevoditi i širiti taj isječak osim radi upozorenja na grešku. Naravno, ovo ne umanjuje vrijednost i fadl ovog alima.

Bitno je napomenuti da ovakve greške od učenih ne treba da zbunjuju, jer i učenjaci su ljudi i svaki od njih učini neku grešku.

Prenosi se od Omera, radijallahu anhu, da je rekao: „Tri stvari sigurno ruše vjeru: greška alima, rasprava munafika Kur’anom i imami dalaleta“.

A kaže Selman El-Farisi: „Kako ćete se ponašati kod tri stvari: greške alima, rasprave munafika Kur’anom i dunjaluka koji vam odsijeca vratove“.

Kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma: „Teško sljedbenicima od grešaka alima …“.

A kaže Muaz ibn Džebel, radijallahu anhu: „Čuvajte se skretanja mudrog čovjeka, jer ponekad šejtan izgovori na jeziku mudrog riječ dalaleta“.

Kaže Husejn ibn Fadl: „Svaki alim ima grešku“.

Ve billahi tevfik

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com