Koje su granice humora u islamu?
Piše: Muhamed Ikanović Nekada su ljudi u očima drugih primjećivali tragove ljudskosti i dobronamjernosti. Danas je to rijetka poruka koja bi se mogla vidjeti u tuðem pogledu. I ako bi išta mogli primijetiti, to bi najčešće bio znak eura ili dolara ili znak neke od vrijednih svjetskih valuta. Svakodnčitaj više
Piše: Muhamed Ikanović
Nekada su ljudi u očima drugih primjećivali tragove ljudskosti i dobronamjernosti. Danas je to rijetka poruka koja bi se mogla vidjeti u tuðem pogledu. I ako bi išta mogli primijetiti, to bi najčešće bio znak eura ili dolara ili znak neke od vrijednih svjetskih valuta. Svakodnevna «trka» za novcem podstakla je neke da naprave sebi dobar i unosan posao, bez ulaganja doći do dobre zarade. Ako bi htjeli da prikažemo šta su to igre na sreću, slobodno možemo reći da je to prikupljanje novca od ljudi, a potom nagraðivanje nekih od njih sa ostavljanjem udjela sebi. Nije čudno što tako rade oni koji na taj način zaraðuju, ali je čudno kako su tom prozirnom metodom uspjeli navesti tolike mase na «tanak led». To i jeste sposobnost, -prevesti žednog preko rijeke.
Zaštita imetka od ciljeva islama
Islamski pravnici imaju običaj na početku djela koja govore o islamskom pravu napomenuti i pojasniti ciljeve islama tj. zbog čega je objavljena ova vjera. Izmeðu ostalog napominju i očuvanje ljudskog imetka, odnosno zaštitu lične i društvene imovine. Ovo je naglasio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svojoj hutbi na Oprosnom hadžu govoreći da je zabranjeno da se skrnave ljudski imetci, životi i časti. (Muslim)
I ne samo to, nego islam onome ko pogine štiteći svoj imetak daje stepen šehida. Iz tog razloga je, kako kažu islamski učenjaci, zabranjena kraða, prevara, mito i sl. i propisane žestoke kazne za onoga koji prekorači granice koje je islam postavio. I to je sve s ciljem da bi imetak ostao zaštićen i da bi njegov vlasnik mogao slobodno njime da raspolaže, trošeći ga za lične potrebe. Imetak koji čovjek posjeduje je Allahov nimet prema njemu, s toga i njemu samom nije dozvoljeno da ga rasipa bez ikakve koristi ili da ga uništava, jer će biti odgovoran za taj imetak na Sudnjem danu. Mnogima je bilo uskraćeno na dunjaluku da okuse ljepotu bogatstva, dok se neko rasipao tim nimetom. I imetak je čovjeku dat na korištenje, a ne na uništavanje i beskorisno trošenje. Rasipanje imetka može biti znak oholosti, što se najčešće može i primijetiti a dobro znamo da je oholost zabranjena i da onaj ko bude kod sebe imao ovu pokuðenu osobinu neće ući u Džennet.
Život na račun drugih
Parazitski način života, život na račun drugih, u islamu nema mjesta. Kur’an i sunnet ne samo da nas uče ibadetima, kao što je namaz i post, uče nas još da i naš život mora biti čestit. Živjeti na račun drugih znači iskorištavati nekoga za svoju korist. Ili možda drugačije rečeno nije ga moguće zasnivati, a da nekome ne činimo zulum i štetu jer tako mi ništa niti ulažemo niti mi sami radimo da bi imali na osnovu čega da zaradimo sebi za život. « A kada se molitva obavi, onda se po zemlji raziðite i Allahovu blagodat tražite…» (el-Džumu’a 10). Lijepa i halal para je ona koju je insan čestito zaradio. Poslanicima je bilo nareðeno, a i ostalim vjernicima da se hrane halal i lijepim jelima, « O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite…» (el-Mu’minun 51). Želja ljudi da se brzo i na lahak način obogate učinila ih je da čine, zapravo, uslugu drugima i potpomognu ih da baš žive parazitskim životom, izmamljivajući novac iz ionako praznih džepova. Koliko god da se insan čudio kako su ljudi uspjeli da tako na jednostavan način naprave dobar biznis zasnovan na, kako bi to naš narod rekao, «prodavanju magle» ne bi se mogao načuditi. Kada neko želi da prikupi dobrovoljne priloge za neko hairli djelo, smatra da je uspio ako prikupi nekoliko stotina, što je znak da je malo onih koji misle na svoj ahiret. Tragičan je podatak da «sakupljači» igara na sreću i kladionica uspiju skupiti milione i da jedan jack pot iznosi i po dva miliona, a prikupljeni dobrovoljni prilozi da žrtve tsunamija pedesetak, šezdeset ili malo više hiljada.
Islam zabranjuje igre na sreću
Po pitanju igara ne sreću, kao što je bingo, loto, sportske kladionice i sl. propis islama je jasan. Islam strogo zabranjuje sve navedene vidove igara, «O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo, zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese meðu vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allah i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti» (el-Maide 90-91). Možda će neko zapitati zašto su te stvari zabranjene i šta ima loše u njima ? Jednim djelom je već odgovoreno u prijašnjem izlaganju gdje je napomenuto da trošenje imetka muslimana treba da bude u korisne stvari za koje znamo da će od njih biti rezultata. A isto tako ako neko želi da uzme imetak od nekoga treba da mu naznači zašto ga uzima i šta mu nudi. Oni koji uzimaju od ljudi za ove vrste igara šta imaju reći onome koji uzme listić ili onome koji je već utrošio možda nekoliko stotina ili hiljada kupujući listiće godinama. Ne sumnjam da bi mu se možda i zasmijali u lice ili mu rekli da oni nisu krivi što je on to radio i da je to bila njegova dobra volja. Drugi odgovor je onaj koji ajet spominje, da šejtan tim stvarima želi da unese mržnju meðu ljude i da ih odvoji od pokornosti Njemu. A treći odgovor bi bio da islam uči čovjeka da živi od rada svojih ruku a ne od varanja i «zamotavanja» drugih. I jedan opšti odgovor za sve zabranjene stvari u islamu je da Uzvišeni Allah zabranjuje ono u čemu je očita šteta za čovjeka kao jedinku ili društvo kao cjelinu. Vjera islam se temelji na jednoj osnovi koja glasi donošenje koristi a otklanjanje štete. I sve ono na što se odnosi prvi dio, odnošenje koristi, se nareðuje u obaveznom ili dobrovoljnom obliku gledajući dobro i korist koju sa sobom donosi. A sve ono na što se odnosi drugi dio pravila se zabranjuje u obavezno ili preporučenom obliku shodno šteti koju sa sobom nosi.
Kako došlo tako i otišlo
Učeći životnu školu koja se zasnivala na praktičnim primjerima narod je ostavio svojim nasljednicima mudre izreke koje su se prenosile s koljena na koljeno. Jedna od njih je «kako došlo tako i otišlo» što znači kako nešto zaradiš, na halal ili haram način, tako ćeš ga slično i potrošiti i iskoristiti. Mnogi kada raspravljaju ili razmišljaju o novcu gledaju cifre misleći da je sva mudrost u tome. Musliman prije nego pogleda u cifre utvrdi na koji način će do njega doći taj novac. A nakon toga moli Allah Uzvišenog da mu u onome što zaradi podari bereketa. Mudrost ne leži u količini nego koliko insan u tome ima bereketa. Iako se može desiti da neko zaradi mnogi na lahak način isto tako to može brzo da i ode na isti način. Musibeti dolaze shodno ljudskim zaslugama pa i imetak zaraðen na nedozvoljen način sa sobom može donijeti nevolju. Možda danas uzme taj novac a sutra ga možemo trošiti na liječenje sebe ili nekoga iz svoje bližnje porodice pa da i ne osjetio ljepotu tog novca ili nam ne bude ni na kraj pameti da se sjetimo koliko smo bogati od svega što nas može zadesiti. Zato i možemo čuti kako je neko novac zaraðen na kocki brzo i sam prokockao i samo ga predao drugima ma ruke za nekoliko noći. I ne samo to nego je zbog toga i imao velikih problema u porodici zbog izgubljene skorašnje dobiti. Sve su to jasne činjenice koje govore da u haramu nema hajra sigurno.
Loše posljedice haram zarade
Haram zarad ne samo da sa sobom nosi posljedicu odgovornosti za taj imetak na Sudnjem danu nego i biva razlogom uskraćivanja nekih blagodati. Jedna od bitnijih je dova, u vezi toga Poslanik sallallahu alejhi we sellem kaže:
Od Ebu Hurejre, radijellahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: «Zaista je Uzvišeni Allah dobar i ne prima ništa osim dobra; i zaista je Allah naredio vjernicima ono što je naredio poslanicima, te je rekao:
«O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite…»
(El-Mu’minun 51)
«O vjernici, jedite od dobra kojim smo vas opskrbili i budite Allahu zahvalni, ta vi samo Njemu robujete.» (El-Bekare 172).Pa je nakon toga Poslanik, alejhis-selam, spomenuo čovjeka koji je dugo putovao raščupane i prašnjave kose, ruku pruženih prema nebu:» Gospodaru, Gospodaru», a on se hrani haramom, piće mu je haram, njegova je odjeća haram, othranjen je haramom; pa kako da mu se dova usliša.» (Muslim)
Iako neko direktno ne jede i pije ono što je islamom zabranjeno ali ako to kupi od nedozvoljene zarade biva haramom. Takoðer se prenosi predaja koju je zabilježio imam Sujuti u kojoj kaže Allahov Poslanik sallallahu alejhi we sellem: « Mesu izniklom iz haram vatra je najpreča». Pa zar sve navedeno nije dovoljan razlog da se klonimo ovog zla i tražimo svoj rizk na onaj način koji priliči muslimanu jer tada možemo se i osloniti na našeg Gospodara i tražiti od njega olakšanje na tom putu. « A onaj ko se bude allah bojao On će mu izlaz naći i opskrbiti ga odakle se on i ne nada.» (et-Talak 2i3)
Prvi put objavljeno: srijeda, 13 Lipanj 2007 03:18
————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Poslanik, s.a.v.s., se ponekad smijao i šalio sa svojim ashabima, ali je odredio granicu tome kako se ne bi upalo u laž, izrugivanje i vrijeđanje drugih. Ebu Hurejre prenosi da su ashabi kazali: „O Allahov Poslaniče, ti se sa nama šališ?“, pa je on kazao: „Da, ali ja govorim samo istinu.“160 Kada ječitaj više
Poslanik, s.a.v.s., se ponekad smijao i šalio sa svojim ashabima, ali je odredio granicu tome kako se ne bi upalo u laž, izrugivanje i vrijeđanje drugih.
Ebu Hurejre prenosi da su ashabi kazali: „O Allahov Poslaniče, ti se sa nama šališ?“, pa je on kazao: „Da, ali ja govorim samo istinu.“160
Kada je Hanzala pomislio da je vid licemjerstva ukoliko se šali sa svojom ženom i djecom, otišao je kod Poslanika, s.a.v.s., i rekao: „Hanzala je licemjer!“ On reče: „Zašto?“ Hanzala mu reče: „Kada smo kod tebe, o Allahov Poslaniče, ti nas podsjetiš na Džehennem i Džennet, i mi kao da ih vidimo, a kad se vratimo svojim porodicama i svakodnevnom životu, mi to zaboravimo.“ Poslanik mu tada reče: „Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, kada biste bili onakvi kakvi ste kada ste sa mnom, zaista bi vas meleki pozdravljali u vašim posteljama i na putu, ali o Hanzala, čas ovako, čas onako.“161, ponovivši to tri puta.162
Jedan od načina kako se Poslanik šalio je i to kada mu je jedne prilike došao čovjek i kazao: „O Allahov Poslaniče, stavi me na devu da me nosi.“ Poslanik mu odgovori: „Neću te staviti osim na mladunče od deve.“ Čovjek mu tada reče: „O Poslaniče, ono to ne može podnijeti, a Poslanik mu odgovori: „Pa da li deva rađa nešto osim deve.“163
Poslanik, s.a.v.s., je mnogo volio Zahira ibn Harama, čovjeka iz pustinje koji nije bio lijepog izgleda. Jedne prilike mu je Poslanik došao, a on je prodavao neku robu na pijaci, te mu prišao iza njega, a on ga nije vidio, pa je Zahir upitao: „Ko je to?“ Nakon toga se okrenuo i vidio da je to Poslanik, s.a.v.s.. Tada je Poslanik govorio: „Ko želi da kupi roba?“ Pa je Zahir kazao: „Znači ti me smatraš ružnim.“ Pa je Poslanik, s.a.v.s., kazao: „Ti kod Allaha nisi ružan.“ U drugoj predaji stoji: „Ali ti si kod Allaha vrijedan.“164 151
Poslanik, s.a.v.s., bi se šalio sa Enesom i govorio bi mu: „O ti koji imaš dva uha.“165 152
Jedne prilike neka starija žena je došla kod Poslanika, s.a.v.s., i kazala: „O Allahov Poslaniče, moli Allaha da me uvede u Džennet.“, pa joj je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „U Džennet neće ući starci.“ Ona je tada zaplakala, a Poslanik, s.a.v.s., se nasmijao i upitao je: „Zar nisi čitala riječi Allaha Uzvišenog: ’Stvaranjem novim Mi ćemo hurije stvoriti, i djevicama ih učiniti milim muževima njihovim i godina istih.›“, tj. stanovnike Dženneta će Allah povratiti u godine mladosti i vitalnosti.
Ovo su neke od situacija u kojima je Poslanik, s.a.v.s., činio ljude sretnim i otklanjao od njih brige i tugu. Ove situacije potvrđuju da islam nije kruta religija koja zanemaruje duševne potrebe ljudi nego daje ljudskim dušama pravo na sreću i neiskvarenu zabavu. Zbog toga su Poslanikova, s.a.v.s., naučavanja bila sa ljudskim motivima, usmjerenjima i prirodom te njegovim duševnim i društvenim potrebama.
————
160 Buhari, br. 3328.
161 Tirmizi, br. 1913.
162 Rekao je šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin: „Znači čas (vrijeme) za (ibadet) Gospodaru, čas za porodicu, čas za dušu kako bi joj čovjek dao oduška, i kako bi dao pravo onima koji kod njega imaju svoje pravo. Ovo spada u pravednost i savršenstvo šerijata. Uzvišeni Allah ima Svoje pravo, i duša ima svoje pravo koje joj se treba dati, i porodica ima svoje pravo koje im se treba dati, i gosti imaju svoje pravo koje im se treba dati. Tako čovjek može svima dati njihovo pravo odmoran, i može obožavati Allaha odmoran, jer ako čovjek sebe optereti, umoriće se i malaksaće, zbog čega će uskratiti mnoga prava koja mora izvršiti.“ Vidjeti: Šerhu rijadis-salihin, 3/236.
163 Muslim, br. 4937., i Tirmizi, br. 2438.
164 Tirmizi, br. 1914., i Ahmed, br. 13315.
165 Ahmed, br. 12187.
———–
Iz knjige “Muhammed – Allahov Poslanik”
Naslov originala: ” محمد رسول الله ”
Autor: Abdu-l-Muhsin el-‘Abbad el-Bedr
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Muhammed-Allahov-Poslanik.pdf