Ono što oči gledaju ulazi u srca i tiho ih osvaja.
Dok ih ne slomi.
Kazna (ar. عَذاب ) je da čovjek ne može postići ono što želi. (Tako su je protumačili neki učenjaci.)
I onda gledaš kako ljudi sami sebe kažnjavaju:
Upale TV i internet, uzmu kataloge i stalno gladaju lijepe stvari koje sebi ne mogu da priušte.
Nerijetko i u lijepe osobe suprotnog spola koje nisu kao njihov bračni drug.
Ili gledaju kako je neko popularan (omiljen), a oni nemaju društva.
I onda se osjećaju “tužno” i nesrećno, i uz to, kada pogledaju ono što oni imaju, osjete se manje vrijednim, a svoj život ocjenjuju mizernim.
Još gore od toga je da onda pokušavaju sebe prikazati poput onih koje gledaju…
I zato ovo ima veze sa Kur’anom.
Biti zadovoljan na onom što već imaš je velika blagodat od Allah, a ova blagodat se gaji u srcu i čuva čuvanjem pogleda od onoga što nije tvoje.
I ovo je jedno značenje kur’anskog ajeta u kojem se Allah obraća Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kada mu kaže:
“I nikako ne gledaj ljepote ovoga svijeta koje Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo…” (Taha, 131)
Ako je trebalo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ne gleda u svakojake dunjalučke ukrase, kako li se onda mi toga trebamo čuvati!?
Dr. Rusmir Čoković