“Otac njihov je bio dobar (pobožan) čovjek.” (Kehf, 82)
Ovako počinje objašnjenje zašto je Allah njegovoj djeci sačuvao zid i dao im da ispod njega izvuku sebi blago.
– U biografijama ashaba nađemo: Kada je ušao kod njega u kuću, našao ga je kako klanja… A on je tog dana postio…
– Slušao sam kada šejh Šenkiti spominje svoga oca koji je bio alim, pa kaže: “Kada je bio u kući nikada ga nisam osim da je čitao ili klanjao. Samo ga se tako sjećam.”
A mi…?
Da li se desi da kada nam neko pokuca na vrata, a mi klanjamo nafilu? Došli nam gosti iznenada, a mi postimo dobrovoljno? Neko nas zove na telefon, a mi ne možemo odmah da se javimo jer smo zauzeti čitanjem Kur'ana? …
Da, u pravu ste. Sve nabrojano nije farz, nafila je, a nafila nije obavezna.
Ali vjernik se Allahu približava nafilama dok ga On ne zavoli, a kada Ga zavoli, On ga štiti, On ga uputi, i daje mu da osjeti Njegovu ljubav…
Nafile nisu teške niti su nam daleko, ali nam bježe, jer mi puštamo da besposličarenje uzme njihovo mjesto. A onda… Onda nećemo da priznamo da nam srce zbog toga postaje grubo i opterećeno mislima zbog kojih osjećamo da nam u životu nedostaje ljepote.
Zaboravljamo da “onaj se približi Allahu za pedalj, On se njemu približi za aršin” i dadne mu da to u životu itekako osjeti.
Eto, upravo tako se postaje dobar.
Hfz. Mr. Rusmir Čoković