Priredio: Mithad R. Ćeman
Ime i porijeklo: Porodica uvaženog šejha Mahmuda b. Muhammeda el-Hazendara (1952. – 19. 12. 2001.) vodi porijeklo iz Palestine koju su napustili poslije godine koja je u historiji palestinskog naroda zapamćena pod nazivom nesreća, katastrofa (nukbeh) koja se desila 1948. Novi život započeli su u gradu Džebla u Siriji gdje se šejh rodio i to u džamiji Sultan Ibrahim-paša, godine 1952. Pet godina kasnije umire mu otac. Iako je po starosti bio pretposljednji član svoje porodice, ipak je po obavezama rano zauzeo prvo mjesto, jer trebalo je prehraniti desetočlanu porodicu.
Školovanje i potraga za znanjem
Pohađao je edukativni program u džamiji “Zejd b. Sabit”, radijallahu anhu, u Damasku, tako da je Kur’an časni i šerijatske nauke naučio prije negoli je završio drugi razred osnovne škole. Studirao je na Univerzitetu u Damasku na Fakultetu za arapski jezik koji je završio 1979., a istovremeno je radio kao prodavač odjeće u blizini mesdžida El-Hajatin, na pijaci za prodaju odjeće (krojačko tržište) u gradu Damasku. Oženio se časnom djevojkom iz ugledne damaske porodice.
Sa željom da dovrši svoje znanstveno i stručno usavršavanje, šejh Mahmud okončao je magistarski studiji iz arapskog jezika na Pendžabskom univerzitetu 1984. godine, dok je doktorske studije prijavio na Sindskom univerzitetu u Pakistanu, ali ga zbog učešća u obrazovnom sistemu i misionarstvu nije uspio završiti.
Misionarska posvećenost i životni angažman
Rano se posvetio islamskom misionarstvu pa je postao primjer uspješnog misionara. Voljeli su ga svi oni sa kojima je sarađivao, tako da je imao utjecaj na mnoge ljude. Držao je hutbe u mnogim džamijama Damaska gdje su ga slušaoci upoznali kao iskrenog govornika koji se drži aktuelnih tema i na tom putu nije se bojao ničijeg prigovora. Također, hutbe je držao i u Peševaru u Pakistanu, ali i u Dohi. Ko bi ga čuo, zavolio bi ga i trudio se da ponovno prisustvuje njegovoj hutbi.
Nekoliko mjeseci proveo je nepravedno u zatvoru, u kojem su zatvorski čuvari primoravali ostale zatvorenike da obuveni hodaju po njemu, tako da je od toga imao modrice po cijelom tijelu. U tim trenucima kao svoj jedini izlaz vidio je upućivanje dove Allahu da se onesvijesti kada prvi čovjek pređe preko njega, tako da ne osjeti ostale.
Godine 1981. sa svojom je porodicom napustio Siriju i uputio se u države regiona gdje je radio kao profesor. Poslije određenog vremena bolji uvjeti za rad i život ukazali su se u Pakistanu, pa se 1984. godine preselio u Peševar. Prije preseljanja Allah mu je dao kušnju te mu je preselila kćerka, ali ga je Allah počastio drugom kćerkom. Volonterski je predavao na Univerzitetu da‘ve i džihada gdje je predavao više predmeta iz oblasti odgoja i da‘ve.
Bio je veoma aktivan i posvećen napredovanju islama i muslimana, tako da je dugi niz godina objavljivao članke u novinama, bio je zamjenik glavnog direktora za Komisiju islamskog dobročinstva. Postavljen je za direktora dvije službe pri spomenutoj Komisiji i to Službe za odgoj i Službe za edukaciju, ali je primao platu za jedno radno mjesto, očekujući nagradu od Allaha za dodatni angažman.
Životna i naučna metodologija
Ostao je upamćen kao umjeren i čovjek koji se držao središnjeg puta i po pitanju akide i po pitanju fikha i po pitanju morala, bez pretjerivanja ili popuštanja. Nije poznato da je nekoga proglašavao novotarom, nevjernikom ili pokvarenjakom, jednom riječju – bio je pravca ehlis-sunneta vel-džemata. Ovaj pravac je naučio i naslijedio od svojih profesora poput šejha dr. Muhammeda Avfa i šejha Alija Hameda el-Haššana. Bio je posvećen izgradnji međumuslimanskog jedinstva, sklada i harmonije i udaljenosti od razilaženja i podjela. Zbog dobrog poznavanja ove tematike i zbog želje da prenese iskustva prijašnjih generacija (selefa) napisao je knjigu Fikhul-itilaf… kava‘idut-te‘amuli me‘al-muhalifin bil-insaf – Razumijevanje harmonije i sklada… pravila ponašanja i pravičnost prema onima sa kojima se razilazimo.
Samim nazivom autor pokazuje svoje poznavanje i razumijevanje ove tematike jer knjigu nije nazvao Razumijevanje razilaženja, kako se često sreće kod govora o ovoj temi, već je nazvao Razumijevanje harmonije i sklada jer je upravo to ono što nam je naređeno šerijatom i što Allah kod nas voli. Knjiga se sastoji od jednog toma, od 425 stranica, i podijeljena je u osam cjelina.
Prvu cjelinu nazvao je Bejnel-hilaf vel-insaf – Između razilaženja i pravednosti, gdje obrađuje teme razilaženja i njenih vrsta, zatim pitanje pravde i pravičnosti, priželjkivanje pravičnosti od strane učenih, te navodi konkretne primjere kod učenjaka po ovom pitanju.
Drugu je cjelinu nazvao El-Insaf fil-velai lil-hakk – Pravednost u povođenju za istinom, gdje obrađuje teme fanatizma i njegovog nestajanja u prisustvu pravednosti, pokazatelje ljubavi prema istini, osnove pravednosti kod potrage za istinom.
Treću je cjelinu nazvao El-Insaf fi tekvimil-muhalifi – Pravednost u postupanju sa neistomišljenikom, gdje obrađuje teme pravednosti u ostavljanju slijeđenja greške, pravednost sa aspekta dobra i ravnopravnosti…
Četvrtu cjelinu nazvao je El-Insaf fi tedžrihil-muhalif – Pravednost u govoru o neistomišljeniku, gdje je obradio primjere nepravednog odnosa prema suprotnoj strani, zatim pravila lijepog odnosa prema njoj, o neiznošenju stavova onih koji imaju nepravedan odnos prema njima…
Petu je cjelinu nazvao Insaf ‘ametil-muslimin ve hasetihim – Pravednost prema običnim muslimanima i učenim skupinama među njima, gdje obrađuje pojam širokog kruga onih koji pripadaju islamu od potpomognute skupine (et-taifetul-mensure) pa do bilo kojeg pripadnika Kible.
Šestu cjelinu nazvao je El-Insafu bitahkikil-mesalihiš-šer‘ijjeh – Pravednost u ostvarivanju šerijatski ispravnih javnih interesa i koristi, gdje obrađuje pitanje čuvanja bratstva, pitanje mudrosti, pitanje pametnog odnosa između koristi i štete, pitanje pravednog odnosa prilikom kritikovanja i suzbijanja nevaljalih radnji i u postepenosti prilikom toga.
Sedmu cjelinu je nazvao El-Insaf fi-l-i’izar – Prevednost u opravdavanju ljudi, gdje govori o idžtihadu i načinima tumačenja i razumijevanja, zatim iznalaženje opravdanja zbog neznanja ili slijeđenja drugog, iznalaženje opravdanja zbog nemogućnosti ili prisile…
Osmu je cjelinu nazvao El-Insaf fi ‘ademil-guluvi – Pravednost u nepretjerivanju, gdje govori o jednakosti i podjednakim kriterijima, o pojavama koje nas mogu sačuvati pretjerivanja kao što je ispravno razumijevanje i ispravna fetva.
Ova knjiga se puno svidjela dr. Jusufu el-Karadaviju, tako da ju je koristio prilikom pisanja svojih djela. O autorovoj učenosti svjedočio je i dr. Abdullah Azzam, rahimehullah, koji je tvrdio da je šejh Mahmud najučeniji čovjek u Pakistanu po pitanju arapskog jezika.
Pored ovog, iza sebe je ostavio još jedno pisano djelo. Riječ je o knjizi pod naslovom Hazihi ahlakuna hine nekun muminin hakkan – Ovo su naše norme ponašanja (moral) dok ne postanemo istinski vjernici.
Zadnje godine života
Zadnje godine života proveo je u Dohi radeći u školama Endelusa od njihovog osnivanja 1993. pa sve do 2000., gdje je učestovao u unapređenju nastavnog programa i u administrativnim poslovima za što je imao veliko i višegodišnje iskustvo stečeno tokom rada u Pakistanu.
U ramazanu 1422. godine po Hidžri zadesili su ga problemi koji su utjecali na njegovo zdravlje. U utorak 3. ševvala 1422. godine po Hidžri preselio je na ahiret oslobađajući se dunjalučkih bolova i problema.
Preuzeto iz knjige:
205 POUČNIH IZREKA ALIMA EHLIS-SUNNETA VEL-DŽEMATA NA TEMU
PRINCIPI OČUVANJA JEDINSTVA ISLAMSKOG SAFFA
Preuzeto sa minber.ba