Autor: Šejh Halid Es-Sebt
Preveo: Ersan Grahovac
Njegovo ime i porijeklo
On je Muhammed El-Emin ibn Muhammed El-Muhtar ibn Abdulqadir ibn Muhammed ibn Ahmed Nuh ibn Muhammed ibn Sejjidi Ahmed ibnu-l-Muhtar, od potomaka Eubeka koji je od potomaka Kerira ibnu-l-Muwafija ibn Ja’quba ibn Džakina El-Ebra, pradjeda plemena poznatog kao Džeknijjun, čija loza seže to plemena Himjer.[2]
Njegovo rođenje i odrastanje
Šejh, Allah mu se smilovao, je rođen godine 1425. po Hidžri, kod vode koja se zove Tenbeh, u jednom od područja Kife koje se nalazi u Mauritaniji. Šejh je odrastao kao siroče, pošto je njegov otac umro dok je on još bio malo dijete koje je još uvijek učilo Amme džuz u Kur’ani Kerimu. Dječak je tako odrastao u kući njegovih daidža koji su pripadali istom plemenu kao i njegovi amidže. Kuća u kojoj je odgojen Šejh je bila puna nauke, a sem toga, samo okruženje plemena Šenqit je uopšteno bilo prepuno znanja i učenjaka, kao i književnosti i velikih književnika, junaštva i velikih junaka. Njegov otac mu je u naslijeđe ostavio imetak i životinje i nije ostavio iza sebe nijedno drugo dijete osim njega. Kaže Šejh, govoreći o nekim danima svojeg djetinjstva: „Više sam bio sklon igri nego učenju, dok nisam naučio harfove, kojim su me počeli učiti sa hareketima (ba fetha ba, ba kesra bi, ba damma bu, itd.). Ja sam im rekao: ’Jesu li svi harfovi ovakvi?’ rekoše: ’Da’. Rekoh: ’Dosta je, ja mogu sve da ih čitam na ovaj način.’, kako bi me ostavili na miru. Rekli su mi: ’Čitaj ih.’ Pa sam pročitao tri ili četiri harfa i prebacio sam se na zadnji harf ovom metodom, pa su uvidjeli da sam razumio pravilo, zadovoljili se time od mene i pustili me, i od tada mi je čitanje postalo drago.“
Kada je navršio desetu godinu, upotpunio je učenje Kur’ana napamet pred svojim daidžom Abdullahom ibn Muhammed El-Muhtar ibn Ibrahim ibn Ahmed Nuh.
Njegovo traženje znanja
Pošto je naučio Kur’an napamet u desetoj godini, ispisao je cijeli mushaf Osmanovim pismom[3] pred daidžinim sinom, Sejjidi Muhammed ibn Ahmed ibn Muhammed El-Muhtar, i pred njim je prešao tedžwid po kira’etu Nafi’a, po rivajetu od Verša, tariku Ebu Ja’quba El-Ezreka, i po kira’etu Qaluna, rivajetu Ebu Nešita, i od njega je uzeo sened u tome do Poslanika, s.a.w.s., i tada je imao 16. godina. Također, u toku pamćenja tih kira’eta, učio je i skraćene verzije iz malikijskog fiqha, poput djela u stihovima redžza od Ibn ’Āšira, kao što je učio i književnost, u nešto opširnijoj formi, pred svojom dajnicom, od koje je, pored književnosti naučio i osnove gramatike, poput Ādžrumijje, neka vježbanja, i od nje je opširno naučio genealogiju Arapa i njihovu historiju, životopis Poslanika, s.a.w.s., i poemu El-Gazwāt, od autora Ahmeda El-Bedewija Eš-Šenqitija, koja ima 500 stihova, sa komentarom autorovog nećaka poznatog kao Hammad. Pred njom je učio i poemu ’Amūdu-n-neseb, od istog autora, koja je veoma duga i ima hiljade stihova, i uz to i komentar od autorovog nećaka El-Qadru-l-mute’alliq bi-l-’Adnānijjīn. Sve ovo je naučio u kući svojih daidža, a od drugih je naučnio malikijski fiqh iz djela Muhtesaru Halīl, zatim gramatiku iz djela Elfijja ibn Malika, i druge nauke, poput morfologije, usula, stilistike, nešto hadisa i tefsira. Logiku i naučno-istraživačku metodologiju je naučio samostalnim iščitavanjem.
Šejh nam govori o početku svog traženja znanja, pa kaže: „Pošto sam naučio Kur’an i Osmanovo pismo, i u tome se istakao nad svojim vršnjacima, moja majka i moji daidže su o meni poveli veliku brigu i čvrsto odlučili da me usmjere ka studiranju ostalih nauka. Tako me je moja majka opremila sa dvije kamile, jednu za jahanje i moje knjige, a drugu za moju opskrbu u hrani i imetku. Sa mnom je išao i sluga koji je imao nekoliko krava, a majka je pripremila moju jahalicu i odjeću na najbolji i najljepši način, sva srećna zbog mene i podstičući me na traženje znanja, i tako sam ja tražio put sticanja znanja.“
Njegova ambicija u traženju znanja
Šejh je imao veoma visoke ambicije u traženju znanja, pa ne bi propustio nijedno pitanje koje je učio a da ga nije istražio i obuhvatio, makar mu za to bilo potrebno puno napora i uzimalo mnogo vremena. Evo jednog događaja koji nam opisuje spomenuto, kaže Šejh: „Došao sam kod mog šejha da učim pred njim, pa mi je objašnjavao kako je objašnjavao, ali to nije zadovoljilo ono što je u mojoj duši onako kako sam ja to navikao, i nije utolilo moju žeđ, pa sam ustao od njega, a bio sam u velikoj potrebi za otklanjanjem nekih nejasnoća i pojašnjenjem nekih problema. To je bilo u podnevsko vrijeme, pa sam uzeo knjige i literaturu, iščitavao ih sve do ikindije, ali to nije zadovoljilo moju potrebu. Opet sam se tome povratio sve do akšama, i opet nisam završio. Potom mi je moj sluga upalio drvene svijeće da čitam pod njihovim svjetlom, kao što je običaj učenika, i nastavio sam iščitavanje, pijući zeleni čaj svaki put kada bih se umorio ili me obuzela lijenost, a sluga pored mene održava svjetlo, sve dok nije osvanulo za sabah, a ja sam sjedio i nisam ustajao osim za farz namaz ili da jedem. Dan je već bio osvanuo, i ja sam završio moje učenje i otklonio sam nejasnoće i shvatio sam ovu lekciju kao ostale lekcije koje sam razumio jasno.“
Ovako je radio Šejh kada bi naišao na problem, a pored toga je noćima bdio izučavajući govor komentatora određene knjige koju bi učio, sakupljajući sve što je rečeno o određenom problemu ili poglavlju.
Veličina njegovog znanja i širina njegovog obrazovanja
Allah je podario Šejhu nadprosječnu inteligenciju i bistrinu, pamćenje koje je rijetko ko imao, visoku ambiciju, pa je sve to upotrijebio na putu traženja znanja i njegovog sakupljanja iz raznih nauka i oblasti, iz akide, tefsira, hadisa, usula, arapskog jezika… Njegov govor u nauci bi obuhvatao sve što je čuo, tako da se onome koji to sluša pričini da je Šejh sav svoj život proveo u toj konkretnoj nauci i da ništa drugo ne zna. Ovo nije pretjerivanje ni u čemu, i ko pročita njegovu knjigu Put u Afriku, ili čuje nešto od njegovih predavanja i rasprava, bilo u Medini ili iz onoga što je snimljeno dok je bio u posjeti deset država u Africi kao član delegacije sa Islamskog Univerziteta u Medini, spoznaće istinitost onoga što sam spomenuo, a njegova snimljena predavanja iz tefsira su najveći dokaz za to.
Istinu je rekao Šejh, govoreći: „Ne postoji nijedan ajet u Kur’anu a da ga nisam posebno izučavao.“
I rekao je: „Svaki ajet o kojem su prethodnici nešto rekli, to imam kod sebe“.
Kada je jedna osoba rekla: „Sulejman El-Džemel, autor komenatara na djelo El-Džumel ’ale-l-dželalejn nije rekao to“, odgovorio je: „Kunem ti se Allahom da bolje poznajem Allahovu Knjigu od Sulejmana El-Džemela, jer sam uzeo mushaf od početka do kraja i nije ostao nijedan ajet a da nisam izučio govore učenjaka o njemu i spoznao ono što kažu.“
Također je pamtio poeziju Arapa i hiljade arapskih stihove koji služe kao dokaz u naukama, kao što je pamtio i hadise Buharije i Muslima, Elfiju ibn Malika, Meraqi-s-su’ud, Elfiju El-Iraqija, i druge poeme mimo njih iz Sire, bitaka, genealogije, manje jasnih riječi iz Kur’ana i nešto od metnova fiqha, prozu i stihove. Ko čuje nešto od njegovih dersova iz tefsira, nije u potrebi ni za čim više pored toga.
Njegovo vjerovanje
Od istaknutih stvari koje privlače pažnju onoga ko sluša dersove Šejha ili čita ono što je zapisano od njih, jeste veliko forsiranje vjerovanja Ehli Sunneta we-l-džema’ata u svim poglavljima vjerovanja, posebno ono što je vezano za Allahova imena i svojstva. Sve to je potvrđivao jasnim izrazom i čvrstim pravilima, uz navođenje dokaza iz predaja i razuma, tako da onaj koji sluša njegov govor ili ga čita, pomisli da Šejh zna samo ovo poglavlje i ništa drugo. Pored opšteg opširnog Šejhovog poznavanja i potvrđivanja ovih pitanja, i opsirnosti u dokazivanju ispravnog vjerovanja i tim pitanjima, nije se umarao od ponavljanja toga kada je za to pogodna prilika, pa ćemo ga naći kako govori o objašnjenju tri pravila na kojima je izgrađeno ispravno vjerovanje u Allahova svojstva na osam mjesta u dersovima koji su do nas došli, isto tako govori o temi propisivanja zakona i suđenja po Allahovom zakonu, isto tako objašnjava poglavlje o Allahovom jedinstvu u poznavanju gajba, kao što nalazimo da odgovara i kaderijama na sedam mjesta i tako je izložio raspravu između Isfara’inija i kadije Abdu-l-Džebbara o kaderu, pa je na šest mjesta dokazivao svojstvo Uzdignuća (Istiwa’), i tako je spominjao dijalog koji se dogodio između El-Ea’rabija i Amra ibn Ubejda o kaderu, i druge stvari mimo toga, koje se ponavljaju u ovim blagoslovljenim dersovima o poglavljima vjerovanja.
Zbog ovoga, potvrđivanje pitanja vezanih za vjerovanje se ne ograničava samo na dersove koje je održao iz tefsira u Poslanikovoj džamiji, već ćemo ih naći raširena u njegovim knjigama, posebno u Adwa’u-l-bejanu.[4]
Stručnost Šejha nije bila ograničena samo na vjerovanje Ehli Sunneta, već je imao čvrstu spoznaju pravaca mutekellima i aspekata njihove neispravnosti, i ovo se jasno vidi u onome što potvrđuje u ovim dersovima, i u onome što je spomenuo u svojim knjigama. Rekao je Šejh, Allah mu se smilovao, u tefsiru 54-og ajeta sure El-E’araf: „Vaš Gospodar je Onaj Koji je stvorio nebesa i Zemlju u šest dana, a zatim se uzdigao iznad ’Arša…“, poslije potvrđivanja ispravnog vjerovanja u poglavlju o sifatima i objašnjenja neispravnosti pravca mutekellima u tome: „Mi vam ovo kažemo i potvrđujemo pravac selefa u svjetlu Kur’ana Veličanstvenog, pošto smo tako puno studirali kur’anske nauke i logiku, i ono što svaka od skupina nekira od Allahovih svojstava, i znamo sve argumente i njihove konstrukcije kojima su negirali neka od svojstava, znamo kako je došlo do neispravnosti, sa kojeg aspekta je došla neispravnost, ime argumenta kojim se odgovara, a ovo puno sijelo nije mjesto za spominjanje toga, zato što to ne zna osim posebna vrsta ljudi. Poslije opšteg pregleda ’ilmu-l-kelama i onoga čime dokazuju skupine mutekellima i onoga čime svaka od skupina odgovara drugoj skupini, i logičkih analogija koje su složili i njima negirali neka svojstva, znamo iz Objave i iz samog ’ilmu-l-kelama, studija i rasprava kako se poništava taj argument, odakle je došla greška, i sve to pouzdano znamo, i poslije toga smo jasno utvrdili da je sva sigurnost i sav hajr u slijeđenju svjetlosti upute ovog Veličanstvenog Kur’ana, po uputi Plemenitog Vjerovjesnika…“ itd.
Poslije ovog izlaganja ostaje da znaš da Šejh nije postigao ovu upućenost u ovo poglavlje na kraju svog života, već ćeš to, također, naći u nekim njegovim starijim djelima prije njegovog dolaska u ove gradove[5], a u to spada i ono što je napisao u svojoj knjizi Put hadža ka Allahovoj svetoj kući, u kojoj je odgovorio na pitanje koje mu je upućeno po pitanju pravca Ehli Sunneta o Allahovim svojstvima, pa je odgovorio na isti način i na istom nivou na kojem je potvrđivao vjerovanje Ehli Sunneta u ovom poglavlju na kraju svog života, neka je Allahova neizmjerna milost na njega.
Funkcije i poslovi koje je obavljao u svojoj zemlji
Šejh se bavio podučavanjem i davanjem fetvi, kao što je bio poznat i kao kadija, a njegov metod u tome je bio da napismeno traži od onih koji se parniče njihovu želju da se pred njim sude i da će prihvatiti njegovu presudu, a zatim je tražio da tužitelj pismeno izloži svoju tužbu, a pisao bi odgovor optuženog ispod teksta optužbe, a zatim bi napisao presudu zajedno sa tužbom i odgovorom, a onda bi to proslijedio kome hoće od šejhova ili vladara da to potvrde i izvrše presudu. Sudio je u svim pitanjima osim krvnim deliktima i kaznama, pošto je za krvne delikte postojao poseban sud, i francuski sudija u tim gradovima je sudio odmazdom za ubistvo poslije suđenja i procedura, i poslije istraživanja tog problema i završetka procedure i izdavanja presude, to bi predočio učenima iz tih gradova radi ovjerenja, a ti učeni su bili poznati kao Komisija za krvne delikte, a Šejh, rahimehullah, je bio jedan od članova ove komisije.
Šejh nije napustio svoje mjesto sve dok nije postao poznat, i dok se nije raširila njegova reputacija, porastao njegov položaj kod uglednih i običnih ljudi, dalekih i bliskih, i dok nije postao veliki autoritet u toj zemlji, i predmet povjerenja svih ljudi.
Njegov put na hadždž i preseljenje u Medinu, i uticaj tog događaja na njega sa naučnog aspekta
Otputovao je Šejh iz svoje zemlje sedmog džumade-l-ahire, 1367. godine po hidžri, želeći obaviti hadždž kopnenim putem, sa namjerom da se vrati poslije toga u svoju zemlju. To putovanje je bilo ispunjeno raznovrsnim korisnim stvarima i vrijednim naučnim raspravama, koje svjedoče o Šejhovoj čvrstini u nauci i njegovoj velikoj upućenosti u nju, i to će potvrditi svako ko je čitao ono što je on napisao na tom putovanju pod naslovom Put ka Allahovoj Svetoj Kući.
Pošto je Šejh završio sa obredima hadždža, uputio se ka Poslanikovom gradu, Medini, a zatim je odlučio da tu ostane i nastani se u njoj. Govorio je: „Ne postoji veće djelo od tumačenja Allahove Knjige u džamiji Allahovog Poslanika, s.a.w.s.“
Njegov ostanak u ovim gradovima je imao jak uticaj na povećanje njegove naobrazbe, i širenje kruga njegovog znanja. To je zato što u njegovoj zemlji bila posvećenost samo malikijskom fikhu mimo drugih mezheba, uz nauke arapskog jezika, usula, sire, tefsira, logike, dok se studiranje hadisa nije puno tražilo koliko se tražilo drugo mimo njega, zbog ograničavanja na malikijski mezheb.
Zato, kada je Šejh počeo da podučava u Poslanikovoj džamiji i da se miješa sa učenima i običnima, zatekao je i ljude koji iz sva četiri mezheba i koji se raspravljaju zbog njih i traži dokaz, kao što je našao da studiranje u Poslanikovoj džamiji nije ograničeno na određeni mezheb, pa je bilo nužno da onaj ko počne da podučava u ovakvom okruženju dođe do uvida u ostale validne mezhebe, i da upozna govore učenjaka u određenom pitanju, uz dobro poznavanje nauka vezanih za Kur’an i Sunnet. Tako je Šejh marljivo radio na tom polju, i u ovom proširenju znanja mu je puno pomoglo njegovo dobro poznavanje pomoćnih nauka.
Ovaj spomenuti efekat je jasan u njegovoj knjizi Adwa’u-l-bejan, kada dođe do fiqhskog pitanja.
Poslovi koje je obavljao poslije nastanjivanja u gradovima Dvaju Harema
- – Tefsir Kur’ana Plemenitog u Poslanikovoj džamiji. Dovršio je tefsir cijelog Kur’ana, a zatim je počeo drugi put da ga tefsiri, kao što je to spomenuo u nekim od svojih dersova, ali ga je smrt pretekla, pa je umro i nije prešao suru Bera’e (Et-Tewba). Napisano je ono što se našlo od ovih dersova i štampano pod naslovom El-’Azbu-l-munir min medžalisi-š-šenqiti fi-t-tefsir u pet tomova.
- – Predavanje tefsira u Daru-l-’ulum, u Medini, od 1369. do 1371. h.g.
- – Predavanje tefsira i usula od 1371. h.g. kada je otvorila Generalna uprava za institute i fakultete u Rijadu Naučni institut kojeg su slijedili još mnogi drugi instituti, fakulteti šerijata i arapskog jezika, a Šejh je bio od onih koji su izabrani kao predavači tamo, pa se preselio u Rijad, i tamo ostao da podučava dok se nije (ponovo) nastanio u Medini, kao što ćemo spomenuti.
- – Predavanje nekih djela Šejhu-l-Islama, pošto je Šejh posebno izdvojio predavanje za profesore Instituta o nekim djelima Šejhu-l-Islama Ibn Tejmijje, i to je bilo u dvorištu Instituta između dvije jacije.
- – Predavanje usula u džamiji Šejha Muhammeda ibn Ibrahima, gdje je El-Emin predavao starijim studentima.
- – Predavanje usula svojim posebnim učenicima u njegovoj kući poslije ikindije, kao što je i izdiktirao jednom od svojih učenika komentar djela Meraqis-su’ud.
- – Predavanje na Islamskom Univerzitetu u Medini od godine 1381. kada je Islamski Univerzitet otvoren, pa se preselio Šejh da bi predavao na njemu, osim toga što je bio član njegovog Vijeća, i tako je nastavio predavati tefsir i usul dok mu nije došao edžel, kao što je predavao i metodologiju naučno-istraživačkog rada.
- – Put radi da’we na Allahovom putu godine 1385. kada je Šejh otputovao na čelu delegacije Islamskog Univerziteta u deset zemalja Afrike, počevši od Sudana, i završivši u Mauritaniji. Ovo njegovo putovanje je bilo ispunjeno dersovima i predavanjima, naučnim susretima i korisnim raspravama, i trajalo je više od dva mjeseca. Ova predavanja su snimljena u nekoliko kaseta, i prepisana su, zatim štampana unutar projekta Put u Afriku.
- – Predavanje na Visokom Institutu za sudstvo od njegovog otvaranja 1386. godine u Rijadu, a tada je studiranje tamo bilo zasnovano na sistemu slanja gostujućih profesora, pa je Šejh odlazio tamo radi držanja traženih predavanja iz tefsira i usula.
- – Šejh je bio jedan od članova Osnivajućeg Vijeća Svjetske Lige islamskog svijeta.
Njegov zuhd i pobožnost
Istinskog učenjaka njegovo znanje tjera na bogobojaznost i stalnu svijest o tome da ga Allah nadzire, klonjenje djela koja dolikuju niskim ljudima u koja spada pohlepa za dunjalukom, da se sa drugima svađa zbog dunjaluka ili da bude njime zauzet tako da ga odvrati od Allaha i Ahireta. Čovjek se doista čudi kada pogleda u stanje Šejha po ovom pitanju, da pomisli kako je onaj čija je ovo biografija jedan od Selefa, ispravnih prethodnika koji su uzor u znanju i djelima, zuhdu i pobožnosti.
Šejh je govorio: „Ono što nas raduje jeste činjenica da, kada bi dunjaluk bio lešina, Allah bi dozvolio da imamo udio u njemu.“ I upozoravao je svog sina da ne sakuplja dunjaluk i žudi za njim pod izgovorom da će da udjeljuje i gradi škole i veze, jer je on poput slane vode, a Allah Uzvišeni nije obavezao roba da sakuplja imetak da bi udjeljivao, s tim da je stvarnost takva da, u većini slučajeva, rob koji sakupi imetak ne daje ga ljudima.[6]
„Ja od svih ljudi najviše imam mogućnosti da budem najbogatiji čovjek, a ostavio sam dunjaluk jer znam da rob njime uprlja ne može se od njega spasiti osim koga je Allah sačuvao.“
I Šejh kod sebe nije ostavljao od imetka ništa osim onoliko koliko bi mu bilo dovoljno za mjesec dana, i udjeljivao bi ono što bi bilo preko toga siromašnim učenicima i starima i udovicama koje su u njegovom srodstvu, i govorio je: „Tako mi Allaha, da imam hranu za jedan dan – ne bih uzeo platu od Univerziteta, ali sam primoran, ne znam da privređujem svojim rukama, a ja sam sijed i slab.“ I Šejh nije prodavao knjige koje je pisao i govorio je: „Znanje radi kojeg smo se umorili da se prodaje a ja živ? Ne može to, ja ću da uložim znanje, a neko neka uloži novac, pa da se dijeli ljudima besplatno. Znam da će tako stići do onoga ko to ne zaslužuje, ali će, također, stići i do onoga koji nije u mogućnosti da do njega dođe novcem.“[7]
Šejh čak nije razlikovao između raznih vrsta papirnog novca, i govorio je: „Došao sam iz moje zemlje a sa sobom sam imao blago koje se rijetko može naći kod nekoga, a to je zadovoljstvo onim što imam, a da sam želio pozicije znao bih način kako da do njih dođem, ali ja ne dajem prednost dunjaluku nad ahiretom, i neću utrošiti znanje za sticanje dunjalučkih dobara.“
Šejh je manje od svih ljudi brinuo o svom pojavnom liku, možda mu se ponekad desilo da izađe u dvije različite nanule, jedna crvena a druga zelena. Kaže Šejh Muhammed El-Usejmin, rhm.: „Bili smo učenici na Naučnom Institutu u Rijadu, i sjedili smo u razredu, kada je neki šejh pojavio i ušao, kada sam ga vidio rekao sam: ’Ovo je jedan od beduina pustinje, ovaj nema nikakvog udijela u znanju.’ Otrcane odjeće, nema na sebi tragova ugleda, ne brine o svom pojavnom izgledu, pa je pao u našim očima, te sam se sjetio šejha Abdurrahmana Es-Sa’dija i rekao sam sebi: ’Ostavljam Šejha Abdurrahmana Es-Sa’dija i sjedim pred ovim beduinom?!’ A kada je počeo Eš-Šenqiti sa svojim predavanjem, na nas bi prosuo bisere naučnih koristi iz mora njegovog velikog znanja, pa smo znali da se nalazimo pred velikim autoritetom i eminentnim učenjakom, pa smo se okoristili njegovim znanjem, njegovom metodom, ahlakom, zuhdom i pobožnošću.“[8]
Došao je u Rijad u jednoj od njegovih posjeta Institutu za sudstvo, a na sebi je imao iznošenu odjeću, pa kada mu se obratio jedan od njegovih učenik u vezi sa tim, odgovorio mu je riječima: „O čovječe, problem nije u odjeći, već u onome što se nalazi ispod odjeće od znanja.“ Šafija je ilustrovao ovo značenje svojim riječima:
عَلَيَّ ثِيَابٌ لَوْ تُبَاعُ جَمِيعُهَا بِفَلْسٍ لَكَانَ الفَلْسُ مِنْهُنَّ أَكْثَرَا
وَفِيهِنَّ نَفْسٌ لَوْ تُقَاسُ بِبَعْضِهَا نُفُوسُ الوَرَى كَانَتْ أَجَلَّ وَ أَكْبَرَا
وَمَا ضَرَّ نَصْلَ السَّيْفِ إِخْلاَقُ غَمْدِهِ إِذَا كَانَ عَضْبًا حَيْثُ وَجَّهْتَهُ فَرَى
فَإِنْ تَكُنْ الأَيَّامُ أَزْرَتْ بِبَزَّتِي فَكَمْ مِنْ حُسَامٍ فِي غِلَافٍ تَكَسَّرَا
Na sebi imam odjeću, kad bi se sva prodala
Za jedan novčić, on bi skuplji od odjeće bio
Ali je ispod nje duša koja, kad bi se uporedile
Duše svih ljudi sa dijelom njenim, on bi ih nadmašio
Šta šteti sječivu mača pohabanost korica
Ako je on oštar – sjeći će kud god ga usmjerio
Pa ako je vrijeme odjeću moju istrošilo
Koliko se tek sablji u koricama svojim polomilo…
Kada je pokušao jedan od njegovih učenika, Ahmed ibn Muhammed El-Emin, kojem je prokomentarisao djelo Meraqi-s-su’ud, da ga odvrati od hadždža u godini u kojoj je umro, zbog slabosti njegovog zdravlja, odgovorio mu je riječima: „Ne pokušavaj, moj put u London kojim sam htio izlječenje moram nadomjestiti hadždžom.“
Umro je Šejh, a iza sebe nije ostavio ništa od dunjalučkih bogatstava, neka je na njega prostrana Allahova milost…
Njegova djela
Šejh nam je ostavio zbirku djela, i ona se mogu podijeliti, u pogledu vremena pisanja, na tri dijela:
- Ono što je napisao u svojoj zemlji, a to je:
- Poema o genealogiji Arapa koju je nazvao Hālisu-l-džemān fī zikri ensābi benī ’Adnān. To je napisao prije punoljetstva, a zatim ga je uništio, obrazlažući taj postupak time da je on to napisao želeći isticanje nad vršnjacima. Rekao je o tom djelu: „Nazvao sam ga Bistrina bisera u spomenu porijekla Beni Adnana;
- Stihovi o ograncima malikijskog fiqha, vezanim za kupoprodajne ugovore i zaloge, i broji hiljade stihova;
- Elfijja u logici (Hiljadu stihova);
- Poema iz nasljednog prava.
- Ono što je napisao ili izdiktirao na njegovom putu na hadždž kada je polazio iz svoje zemlje:
- Komentar na djelo Sullem od El-Ahdarija iz logike;
- Put ka Allahovoj Svetoj Kući. Štampana je deset godina poslije njegove smrti.
- Ono što je napisao poslije ostanka u ovoj zemlji (Dvaju Harema):
- Men’u džewāzi-l-medžāz fī-l-munezzeli li-t-teabbud we-l-i’džāz;
- Def’u īhāmi-l-idtirāb ’an ajāti-l-kitāb.
- Muzekkiretu usūli-l-fiqh ’alā rewdati-n-nāzir. Ovo je izdiktirao svojim učenicima na Fakultetu Šerijata koji je otvoren u Rijadu godine 1374. po hidžri, pa je to izdiktirao u prvim godinama svojeg predavanja u Rijadu, i štampana je tek 1391. godine.
- Ādābu-l-bahsi we-l-munāzareh. Prvi tom je završio datuma 28/3/1388. h.g., kao što je završio drugi tom 14/5/1388.
- Adwā’u-l-bejān fī īdāhi-l-qur’āni bi-l-qur’ān. Stigao je do sure Qad semi’a, štampano je, i ovo je njegova najveća i najvažnija knjiga.
- Bejānu-n-nāsihi we-l-mensūhi fī āji-z-zikri-l-hakīm. Štampano je na kraju djela Adwa’u-l-bejan. To je mala poslanica na četiri i po stranice u kojima je objasnio deset stihova koje je spomenuo Sujuti u El-Itqanu, o derogiranim ajetima.
- Komentar djela Merāqi-s-su’ūd. Izdiktirao ga je jednom od svojih učenika, Šejhu Ahmedu ibn Muhammedu El-Emin Eš-Šenqitiju, završivši ga datuma 22/7/1375., i prokomentarisao je cijeli Meraqi, ali komentar dijela koji obuhvata 164. stiha nije zapisan. Ova knjiga je štampana pod naslovom Nesru-l-wurud ’ala meraqi-s-su’ud, i ovaj naziv je stavio valorizator, jer autor mu nije dao naziv.
Šejh ima i veliki broj fetvi i odgovora na pitanja koja su mu upućivana, od čega se zna za:
- Fetwa fi-t-ta’lil bi-l-hikmeti, pitanje je postavio Šejh Abdullah ibn Muni’;
- Widžhetu nazrin fi hukmi-s-sa’ji fewqa seqfi-l-mes’a;
- Risaletun fi hukmi-s-salati fi-t-ta’ireti; to je mala poslanica na šest stranica, napisao ju je 1385. h.g.
- Poslanica u kojoj odgovara na pitanje koje mu je uputio jedan od vladara u zemlji Šenqit, u kojem ga je pitao o svijetu, da li je on stvoren i opskrbljen bereketom Poslanika, s.a.w.s., ili iz drugih razloga. Odgovor ima 16 stranica.
- Poslanica u kojoj odgovara na tri pitanja koja je postavio Šejh Muhammed El-Emin ibn Muhammed El-Hadir, a pitanja su: Gdje je mjesto razuma u čovjeku, da li izraz mušrici obuhvata i sljedbenike Knjige, da li je dozvoljeno nevjerniku da uđe u džamije mimo Svete Džamije, a odgovor na pitanja je ispisan na 11 stranica.
Šejh je imao puno predavanja, od kojih je nešto i štampano, poput:
- Menhedžu-t-tešri’i-l-islamijji we hikmetuhu; održao ga je 1384. h.g.;
- El-Musulu-l-’ulja;
- El-Mesalihu-l-mursele; koje je održao 1390. h.g.;
- El-Islamu dinun kamilun; predavanje u kojem je protumačio govor Uzvišenog: „Danas sam vam vjeru vašu usavršio“, u Poslanikovoj džamiji, 1378. h.g., uz prisustvo Muhammeda Petog, kralja Zapada.
- Menhedžun we dirasatun li ajati-l-esma’i we-s-sifati. Održao ga je na Islamskom Univerzitetu datuma 13/9/1382.
- Muhadaretun hawle šubheti-r-reqiqi; koje je održao umjesto njegovog učenika Šejha Atijje Salima na kulturnom skupu na Islamskom Univerzitetu, i još uvijek je u manuskriptu.
Njegovo suzdržavanje od fetvi na kraju svog života
Šejhom je ovladalo veliko uzdržavanje od fetvi na kraju njegovog života i udaljavanje od toga, a kada bi ga neko primorao na to, rekao bi: „Ne kažem ništa od sebe, učenjaci su rekli to i to…“
Kada je bio upitan o tome, odgovorio je: „Čovjek živi u zdravlju dok ne bude iskušan, a pitanje je iskušenje. To je zato što ti govoriš o Allahu a ne znaš da li si pogodio Allahov propis ili ne. Zato, dokle god ne bude postojao kategorički tekst o nečemu iz Allahove Knjige ili Sunneta Allahovog Poslanika, obavezno je čuvanje u tome.“
Praktikovao je ono što je rekao jedan pjesnik[9]:
| و لا تقل الشيء الذي أنت جاهله | إذا ما قلت الشيئ علما فقل به |
| و يكره „لا أدري“ أصيبت مقاتله | فمن كان يهوي أن يرى متصدرا |
| Ako nešto od znanja imaš, ti o tome govori, | i ne reci nešto što ne poznaješ dobro, |
| Ko bude žudio da u prvom planu bude | i ono što od znanja ima biće izgubljeno. |
Nije skriveno da je ovo djelo, tj. oprez od davanja fetvi, bilo stanje prvih generacija, Selefa, i da je od njih preneseno na ovom polju puno čije spominjanje nam prostor ne dozvoljava, pa se za to treba vratiti na izvore[10].
Prihvatanje istine kada je god u nečemu uvidi
Šejh nije bio od onih koji se suzdržavaju da se javno odreknu svog mišljenja kada uvide da je istina u nečemu drugom, makar i stav kojeg je prethodno zastupao bio raširen i opšte poznat, i makar se za njega dugi niz godina zalagao, i ovo jasno vidimo u govoru Šejha o petom ajetu sure Et-Tewbe, kada govori o borbi u svetim mjesecima, pa kaže: „Mi smo bili ovog stava – da je zabrana u svetim mjesecima derogirana, i na tome smo bili dugo vremena, pomažući to mišljenje i potvrđujući da je ono najispravnije, zatim nam je postalo jasno poslije toga da je najispravniji stav od dva stava i najpreči da bude ispravan – zabrana i dalje ostaje i nije derogirana.“
I kaže kod tefsira 35-og ajeta iste sure: „Juče smo spomenuli da smo ranije smatrali da je zabrana borbe u svetim mjesecima derogirana, i da smo poslije toga postali sigurni i da čvrsto tvrdimo to da je zabrana ostala do sada…“
U to spada i nekoliko pitanja koja je potvrđivao u komentaru djela Meraqi-s-su’ud, a zatim se suprotstavio tom mišljenju i vratio sa njega u djelu Adwa’u-l-bejan.
Smrt
Preselio je Šejh, Allah mu se smilovao, rano u četvrtak, sedamnaestog dana u mjesecu zu-l-hidždže, 1393. godine po hidžri, u svojoj kući u Mekki Mukerremi, i dženazu mu je klanjao Šejh Abdulaziz ibn Baz poslije podne namaza u tom danu, i ukopan je u groblje El-Ma’latu u Ri’u-l-hadžun, Allah mu se smilovao…
_______________________
[1] Izvori biografije: Biografija koju je napisao njegov učenik Šejh Atijje Salim, i ona je štampana na kraju tefsira Adwa’u-l-bejan, Ulema’u we mufekkirune areftuhum od El-Medžzuba (1/171.), Terdžemetu-š-šejh Muhammed El-Emin Eš-Šenqiti od Es-Sudejsa, Džuhudu-š-šejh Muhammed El-Emin Eš-Šenqiti fi taqriri aqideti-s-selef od Et-Tuwejjana (njegov magistarski rad odbranjen na Islamskom Univerzitetu u Medini, i štampan u izdavačkoj kući Mektebetu-l-’Ubejkan), i dr.
[2] Himjer je pleme koje pripada jemenskoj skupini arapskih plemena, tzv. Kahtancima. Vidjeti: Ebu Abdullah Muhammed ibn Umer El-Waqidi (umro 207. H.g.), Futuhu-š-Šam (1/5.), Daru-l-kutubi-l-ilmijjeh, prvo izdanje, 1997.; Ibn Kesir, El-Bidaje we-n-nihaje, 2/187., 2/191. (Op. Prev.)
[3] Tj. izvornim kur’anskim pismom kojim se piše mushaf. (Op. Prev.)
[4] Na tu temu je urađen magistarski rad kojeg smo prethodno spomenuli.
[5] Tj. gradova Dvaju Harema.
[6] Ovaj govor je sažetak onoga što prenosi njegov sin Abdullah.
[7] Rekao je naš šejh, Bekr Ebu Zejd, u svojoj knjizi Fiqhu-n-newazil (2/183.): „Rekao sam mu, tj. Šejhu Šenqitiju, kada bi se štampao Adwa’u-l-bejan u komercijalnom izdanju više bi se raširio, pa je rekao: ’Neću da trgujem sa Objašnjenjem Allahove Knjige, i mislim da se niko neće usuditi da proda moju knjigu, pa ja dovim protiv njega, a da ga dova neće sustići.’ Ovako mi je lično rekao, a ja sam bio pored njega u Poslanikovoj džamiji, Allah mu se smilovao.“
[8] Časopis El-Hikmeh, br. 2., str. 22.
[9] Prvi stih se nalazi u djelu Džami’u bejani-l-’ilm, 2/842. bez navođenja autora.
[10] Vidjeti: El-Feqih we-l-mutefeqqih, 2/165-175., Džami’u bejani-l-’ilmi we fadlihi, 2/826-843.
Preuzeto sa minber.ba