SLIJEĐENJE MEZHEBA

Alejkumusselam.
Običan musliman nije nijednog mezheba, niti je ispravno da se pripisuje nekom mezhebu, on nema mezheba makar za sebe tvrdio da je na određenom mezhebu.
Ispravno je da je mezheb običnog muslimana mezheb njegovog muftije ili šejha (učenjaka). Na običnom muslimanu je da vodi računa koga će pitati i od koga će uzimati propise vjere, ne treba uzeti za muftiju ili šejha (učenjaka) čija tumačenje i odgovore slijedi osim onoga za koga pouzdano zna da ima šerijatskog znanja, da radi po onome što zna i da je bogobojazan. Kaže Uzvišeni: “Pitajte učene ako vi ne znate”. (En-Nahl, 43).
Običan musliman nema mezheba niti slijedi ijedan mezheb, jer neki mezheb slijedi onaj ko je sposoban da razumije i zna šerijatske argumente koje mezheb koristi, ko poznaje metodologiju (usulul-fikh) tog mezheba na kojem je on zasnovan, ko poznaje način dokazivanja određenih šerijatskih pitanja i ko je upoznat sa većinom mes’ela koje zastupa mezheb. Da bi neko sve ovo poznavao mora da izučava taj mezheb, svejedno u školama ili pred šejhovima, tj. treba preći neku fikhsku knjigu iz tog mezheba, kao i učiti usulil-fikh na kojem počiva taj mezheb, a uz sve to neophodno je da upozna fetve, stavove i mišljenja imama tog mezheba. A onaj musliman koji se apsolutno nije za ove stvari osposobljavao a za sebe tvrdi da je on hanefija, šafija, malikija ili hanbelija i slično, on samom tom tvrdnjom nije i postao sljedbenik tog mezheba, kao što sa tvrdnjom da je on fakih (poznavaoc islamskog prava), gramatičar ili pisac, samom tom tvrdnjom on nije postao to što tvrdi.

Pojašnjenje: obični musliman koji za sebe kaže da je hanefija, malikija, šafija ili hanbelija, on time tvrdi da on slijedi tog imama i ide putem kojim je on išao (misli se na fikhske propise). Ova tvrdnja bi bila ispravna kada bi on slijedio put u znanju, argumentiranju i izvlačenju propisa iz šerijatskih argumenata baš onako kao je to radio imam za kojeg tvrdi da ga slijedi. Međutim, ako on ovo ništa ne poznaje pa kako onda da se pripisuje njegovom mezhebu? To znači da je njegova tvrdnja potpuno prazna i nema nikakvo značenje.

Zato, nema sumnje da je teško pojmiti da je običan musliman na nekom mezhebu i da slijedi neki mezheb. A uz to ako još dodamo da musliman uopće nije dužan da slijedi određeni mezheb nekog čovjeka iz Ummeta tako što će slijediti sve njegove stavove a ostaviti sve stavove drugih učenjaka, jer ga time nije obavezao njegov Gospodar, niti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Ovakvo tumačenje mezheba običnog muslimana naširoko je pojasnio Ibnul-Kajjim u svojoj poznatoj knjizi “I’alamul-muvekki’in”, takođe to navode mnogi drugi učenjaci što od prvih tako i od potonjih.

Prema tome, običan musliman nema mezheba, niti se pripisuje nekom mezhebu. Ili drugim riječima on je na mezhebu svog muftije i šejha (učenjaka) kojeg slijedi.
Sa druge strane, na sva tvoja postavljena pitanja: da li je dozvoljeno miješati mezhebe npr.( po hanbeliski, po šafijski, ili dalje..), da li čovjek može klanjati po Kur’anu i sunnetu znači raditi ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, radio znači klanjati po više mezheba, da li čovjek može ne slijediti nijedan mezheb i šta treba biti ili znati da čovjek promijeni mezheb, dovoljan je samo jedan odgovor, a to je da musliman nije dužan da slijedi jedan određen mezheb nego mu je to samo dozvoljeno. Ako nema šerijatskog znanja obavezan je pitati muftiju ili učenjaka u čije znanje ima povjerenja. A ako je dostigao stepen idžtihada, tj. postao je toliko učen da je sposoban da sam izvlači propise iz šerijatskih dokaza Kur’ana, sunneta, kijasa i slično, nije mu dozvoljeno da slijedi bilo koga. A ako je na stepenu između ove dvojice, tj. niti je običan musliman u poznavanju islamskih propisa, a niti je dostigao stepen idžtihada, nego ima dovoljno znanja i razumijevanja da je sposoban da slijedi ono mišljenje učenjaka koje ima jače argumente, onda je na njemu da slijedi one stavove učenjaka koji imaju jače dokaze. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com