Esselamu alejkum. Već duže vrijeme prakticiram vjeru;redovno obavljam namaz, redovno učim Kur’an, imam dobar odnos prema roditeljima, komšijama, prijateljima, redovno se edukujem čitajući literaturu i slušajući predavanja, itd.
Posebno u posljednje vrijeme a i prije sam počeo sumnjati u neke ajete, čak dođe do te situacije da sebi kažem “Ovo ne može biti, moj razum ovo ne prihvata itd”, to posebno osjećam u ovom mjesecu ramazanu, ili bolje rečeno ne vjerujem u neke stvari vezane za islam.
Sad se pitam da li je to nedostatak imana, ili su to šejtanove vesvese i da li bi umro kao nevjernik da u ovom trenutku umrem, a preispitao sam sebe i vjerujem u imanske šarte???
Redovno učim dovu Allahu da otloni ove sumnje od mene, posebno u posljednjoj trećini noći, i molim ga da učini da povjerujem u sve Njegove ajete. Neki dan čitajući Kur’an naletim na ajet u kojem se kaže: “Onoga koga Allah želi da uputi On njegovo srce oraspoloži ka islamu….”, tako mi je bilo drago da sam skoro zaplakao od sreće. A poslije mi opet naumpadne onaj ajet gdje se kaže da Allah neće uputiti samo velike griješnike, a nisam počinio veliki grijeh osim ogovaranja.
Koji je vaš savjet na ovu moju, može se reći čudnu situaciju, pridržava se islamskih principa, kloni se grijeha a “ne vjeruje” u neke ajete???
Alejkumusselam. To što spominješ je veoma opasna stvar, jer sumnjati u neke ajete je kufr koji izvodi iz islama. Čovjek koji je povjerovao u Allaha kao Gospodara svih svjetova, te povjerovao da je On slao poslanike, između ostalih zadnjeg Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kojem je objavio Kur’an, onda je to nespojivo sa tim da stavlja svoj razum iznad Kur’ana koji je sušta istina i kome je strana laž sa koje god strane da mu dođe. Na muslimanu je da se potpuno preda onome sa čime je došla ova vjera. Ono što njegov razum može dokučiti od mudrosti i dubina ove vjere dobro i jeste, a ono što ne može u to treba vjerovati i prepustiti njegovo značenje i mudrost Allahu.
Kaže Uzvišeni: “I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore”. (En-Nisa’ 65)
Trebaš nastojati da kada ti ovakve misli dođu da ih svodiš na šejtanske vesvese a ne na stvarno razmišljanje o tome, jer ovo su nema sumnje šejtanska ubacivanja sumnje u istinitost onoga sa čime je došla ova uzvišena vjera. Na tebi je da se utječeš Allahu (učeći EUZU) od prokletog šejtana kada se ovakve misli pojave kako bi odaganalo od sebe te misli. Takođe, bitno je da znaš dvije stvari:
Prva: da nećeš biti pitan za šejtanska došaptavanja i zle i loše misli sve dok ih ne počeneš izgovarati i raditi po njima. Naime, došlo je u hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim): “Allah je oprostio mom Ummetu loše misli koje im se pojave u grudima sve dok ne radi (po njima) ili ne govori (ne poziva u njih)”.
Drugo: da su loše misli znak jasnog imana kod muslimana. Dokaz za je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Abdullah ibn Mes’uda, radijallahu anhu, u kojem je došlo da su se neki ashabi žalili Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na ono što nalaze u svojim grudima od vesvesa (šejtanskog došaptavanja). Pa im je odgovorio: “To je čisti iman”.
Prema tome, ne gubi nadu u iskrenost i čistoću svog imana, nemoj se plašiti, ne tuguj i ne opterećuj sam sebe time što te spopada. Nego uzmi u obzir ove dvije stvari gore spomenute i hrabro i odvažno praktikuj vjeru kao da se ništa ne dešava. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com