Koji je najbolji način pozivanja ljudi u Allahovu, subhanehu ve te’ala, vjeru?

Allah, dželle šanuhu, nam je pojasnio put d’ave i kakav treba biti daija. “Reci: ‘Ovo je moj put. Ja i oni koji me slijede pozivamo u njega sa znanjem (uvjerenjem).” (Jusuf, 108.)
Onaj koji poziva u Allahovu, subhanehu ve te’ala, vjeru mora imati znanje o onome u šta poziva i šta zabranjuje, kako se ne bi dogodilo da o Allahovoj, subhanehu ve te’ala, vjeri govori bez znanja. Također, obavezan je očistiti svoj nijet od svih primjesa i pozivati u Allahovu, dželle šanuhu, vjeru sa ciljem popravljanja ljudi i zadobivanja Allahove, subhanehu ve te’ala, nagrade i oprosta, a ne sa ciljem propagiranja vlastitog mezheba (ideje ili pravca) ili nečijih mišljenja. Uzvišeni Allah u drugom ajetu kaže: “Pozivaj na put tvoga Gospodara sa mudrošću (hikmetom) lijepim savjetom i sa njima na najljepši način raspravljaj.” (En – Nahl, 125.)
U ovom ajetu se pojašnjava da d’ava treba biti popraćena hikmetom (mudrošću), znanjem i da se od čovjeka ne čuje ništa drugo do: “Rekao je Allah, … , rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem …” Islamsko znanje se nekada naziva hikmetom – mudrošću zbog toga što udaljava čovjeka od neistine i pomaže u slijeđenju istine. Podučavanje treba biti popraćeno lijepim savjetom (opomenom) ako se za tim ukaže potreba. Ima ljudi kojima je dovoljno pojasniti istinu i doći sa dokazima da bi krenuo Pravim putem. Razlog tome je njihovo traganje za istinom i njeno prihvatanje kada god im se ponudi.
S druge strane, imamo ljude koji su neodlučni i imaju jedan vid antipatije prema onome u što se pozivaju. Daija treba koristiti savjet i podsjećati na Allahovu, subhanehu ve te’ala, veličinu onda kada se za tim ukaže potreba kao što je slučaj sa pozivanjem neznalica, nemarnih i popustljivih osoba ne bi li ih zadovoljio i naveo na čvrsto pridržavanje vjere. Može se desiti da kod osobe koju daija poziva, postoje neke nejasnoće po određenom pitanju, te se počne raspravljati sa njim u želji da otkloni te nejasnoće. U tom slučaju daija je obavezan da mu pojasni istinu sa svim njenim dokazima i da sa njim na najljepši način raspravi, kako bi čvrstim šerijatskim dokazima razbio nejasnoće koje on ima. Koristit će lijep govor, metode i blagost, a nikako strogoću i žestinu koje bi dotične mogle samo još više udaljiti od Pravog puta i učiniti da ustraje na neistini. Allah, dželle šanuhu kaže: “Allahovom milošću ti si blag prema njima, a da si kojim slučajem osoran i grub, razbježali bi se od tebe.” (Ali – ‘Imran, 159.)
Objavio je Musau i Harunu, ‘alejhima selam, kada  ih je poslao faraonu: “Recite mu blage riječi ne bi li se povratio i Allaha pobojao.” (Taha, 44.)
Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kaže: “Blagost je ukras svakoj stvari, a stvar koja nema blagosti manjkava je i ružna.” (Muslim, poglavlje: “Dobročinstvo i rodbinske veze”, 2594.   Šejh Ibn Baz, Zbirka fetvi, 2/240)
ŠEJH IBN BAZ