Šta je dokaz da se žena nemože udati bez staratelja?

Žena ne može udati samu sebe, niti može udati drugu ženu. Ako bi, pak, sklopila bračnu vezu bez staratelja ili joj staratelj bila strana, neovlaštena osoba, njen brak bio bi ništavan. Ovaj stav zastupa izrazita većina islamskih učenjaka, između ostalih: Omer, Alija, Ibn Mes’ud, Ibn Abbas, Ebu Hurejre, Ibn Musejjib, Hasan, Omera b. Abdulaziz, Sevri, Ibnul-Mubarek, Ishak, Ebu Ubejde i neki drugi. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 3/76.)
Ibn Munzir govorio je da ne postoje predanja u kojima stoji da su se ashabi razilazili o ovom pitanju. (Vidjeti: Fethul-Bari, 9/187.) Ovo mišljenje preferiraju učenjaci malikijske, šafijske, hanbelijske i zahirijske (bukvalističke) pravne škole. (Vidjeti: El-Muhalla, 9/451, Bidajetul-mudžtehid, 2/7, El-Mugni, 7/337, i Mugnil-muhtadž, 3/147.) Uvjetovanje staratelja za ispravnost braka temelji se na argumentima iz Kur’ana, hadisa, izjava ashaba i zdrave logike.
Argumenti iz Kur’ana
1. Svevišnji Allah rekao je: “A kada pustite žene pa ispune njihov razvodni rok, ne sprečavajte ih da se udaju za muževe svoje, kada se slože da lijepo žive.” (El-Bekare, 232.) Navedeni ajet zabranjuje starateljima sprečavanje ženama ponovnu udaju za iste (prethodne) muževe sklapanjem novog bračnog ugovora. Kada bi žena polagala pravo na samostalno sklapanje bračnog ugovora, tada Allahove, dželle šanuhu, riječi: “…ne sprečavajte ih da se udaju za muževe svoje…” ne bi imale smisla, a to je, naravno, nemoguće. Imam Šafija kaže: “Ovo je najjasniji ajet da staratelj skupa s djevojkom polaže pravo na sklapanje bračnog ugovora.” (Vidjeti: El-Umm, 6/55.)
2. Uzvišeni kaže: “Ne udajite vjernice za idolopoklonike dok ne postanu vjernici…” (El-Bekare, 221.) U ovom, kao i u prethodnom ajetu, Svevišnji Allah obraća se starateljima i zabranjuje im udaju žena za idolopoklonike. Da staratelj nema pravo ni udio u sklapanju bračne veze, tada bi se Uzvišeni obratio direktno ženama, kao što je to učinio u istom ajetu u pogledu muškaraca, riječima: “Ne ženite se idolopoklonkama dok vjernice ne postanu…” (El-Bekare, 221.) Po imamu Kurtubiju, ovaj je ajet jasan argument kada je riječ o uvjetovanju staratelja za validnost bračne veze. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 3/75.) Nakon što se pozvao na riječi Muhammeda b. Alija da navedeni ajet ukazuje na sklapanje bračne veze posredstvom staratelja, Ibnul-Arebi Maliki zapisao je: “Ovo je lijepo i izvanredno precizno zaključeno, i ovakvo shvatanje ajeta sasvim je ispravno.” (Vidjeti: Ahkamul-Kur’an, 1/176.) Imam Sanani rekao je: “Allahovo, dželle šanuhu, obraćanje starateljima u ovom ajetu ukazuje da žena ne može udati sama sebe.” (Vidjeti: Subulus-selam, 3/120.)
3. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Udavajte neudate i ženite neoženjene, i čestite robove i robinje svoje…” (En-Nur, 32.) U ovom ajetu Svevišnji Allah se obraća muškarcima, a ne ženama. Šejhul-islam Ibn Tejmijje veli: “Allah se obraća muškarcima da udaju neudate, kao i robove i robinje.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/84.) Ajet je imperativnog karaktera, i ukazuje na to da su muškarci zaduženi za udaju žena, tj. prihvatanjem starateljstva prilikom udaje.
4. Svemogući Allah kaže: “A ako ih pustite prije nego što ste u odnos s njima stupili, a već ste im vjenčani dar odredili, one će zadržati polovinu onoga što ste odredili, osim ako se odreknu ili se odrekne onaj koji odlučuje o sklapanju braka…” (El-Bekare, 237.) U prvom dijelu ajeta: “A ako ih pustite prije nego što ste u odnos s njima stupili…”, Uzvišeni Allah obraća se muževima. Potom se obraća ženama: “one će zadržati polovinu onoga što ste odredili, osim ako se odreknu…” Pa se opet obraća starateljima: “…ili se odrekne onaj koji odlučuje o sklapanju braka…” Dakle, sklapanje braka pravo je staratelja, a ne žene samostalno, mada ona ima puno pravo odbiti ponuđeni brak. Ibn Tejmijje smatra da se pod onim koji odlučuje o sklapanju braka u ajetu misli na staratelja, i još tvrdi da Kur’an ukazuje na ispravnost ovog mišljenja. Ovakvo je tumačenje šejhul-islam prenio od imama Malika, i Ahmeda, po jednoj verziji. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/22.) Shodno ovom tumačenju, ovaj je ajet najjasniji kur’anski argument kada je riječ o ovom pitanju. Naime, onaj u čijoj ruci je neka stvar, on u potpunosti raspolaže s njom, a ne bilo ko drugi.
5. Riječi koje je izgovorio otac dviju djevojaka kojima je Musa, alejhis-selam, napojio stado (neki mufessiri kažu da se radilo o poslaniku Šuajbu, alejhis-selam, poslaniku Medjena, a Allah najbolje zna): “Reče: ‘Ja te želim oženiti jednom od ove dvije kćeri moje’ …” (El-Kasas, 27.) I ovaj ajet ukazuje da je staratelj odgovoran za sklapanje bračne veze, i da je starateljstvo za brak bilo poznato u prijašnjim vjerozakonima. Većina učenjaka islamske jurisprudencije (usuli-fikha) smatra da su vjerozakoni prijašnjih naroda validni u našem vjerozakonu ako ne postoji argument da je taj propis dokinut. (Vidjeti: Mealimu usulil-fikh, str. 232.) Naime, ovdje se radi o propisu koji nije ni potvrđen ni negiran našim šerijatom, a šta onda reći za propis koji potvrdi Resulullahov, ﷺ, vjerozakon, kao što je u ovom slučaju. Ibnul-Arebi kaže da učenjaci malikijske pravne škole koriste ovaj ajet kao argument kada je riječ o strateljstvu prilikom sklapanja braka. Spomenuvši mišljenje učenjaka koji smatraju da žena može samostalno sklopiti bračni ugovor, Ibnul-Arebi je zapisao: “Ovo mišljenje je zaista čudno; kada je to žena samostalno sklapala brak.” (Vidjeti: Ahkamul-Kur’an, 3/429.)
Dokazi iz hadisa
1. Ebu Musa Ešari prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Nema braka bez staratelja.” (Ebu Davud, 2085, Ahmed, 16/155 – El-Feth, Tajalisi, 1/422, i Tahavi, 3/8-10.) Ovaj hadis autentičnim smatraju vrhunski hadiski stručnjaci: Ali b. Medini, Buharija, Tirmizi, Hakim, Ibn Hibban, Ibn Huzejme, Bejheki, Ibnul-Kajjim, Albani i neki drugi. (Vidjeti: Tehzibus-sunen, 6/74, Et-Telhisul-habir, 3/1173, i Irvaul-galil, 6/235-238.) Ovaj hadis kategorički jasno negira validnost bračnog ugovora bez odobrenja staratelja.
2. Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Resulullah, ﷺ, rekao: “Koja god žena uda samu sebe, njen brak je ništavan, njen brak je ništavan, njen brak je ništavan.” (Ebu Davud, 2083, Tirmizi, 1102, Abdurrezzak, 6/195, i Tajalisi, 3/72.) Imam Tirmizi ovaj hadis smatra dobrim, a vjerodostojnim su ga okarakterizirali: Ibn Mein, Ebu Avvana, Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Hakim, Ibn Hadžer, Albani i neki drugi. (Vidjeti: Fethul-Bari, 9/191 i 194, Subulus-selam, 3/117, i Irvaul-galil, 6/243.)
3. Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Ne može žena udati ženu, niti sama sebe.” (Ibn Madže, 1882, Darekutni, 3/159, i Bejheki, 7/177.) Lanac prenosilaca ovog hadisa dobar je, pogotovo ako se u obzir uzmu prethodna dva predanja koja mu idu u prilog. Ibn Hadžer tvrdi da su njegovi prenosioci pouzdani, a šejh Albani smatra ga ispravnim. (Vidjeti: Bulugul-meram, str. 179, i Irvaul-galil, 6/248.)
Hadise u tom smislu prenosi oko šesnaest ashaba. Kada je riječ o tome, imam Hakim zapisao je: “Većina tih predanja vjerodostojna su, posebno Aišina, Ummu Selemina i verzija Zejnebe b. Džahš.” (Vidjeti: El-Mustedrek, 2/188.)
Izjave ashaba
1. Preneseno je da je Omer b. Hattab rekao: “Koju god ženu ne uda njen staratelj ili vladar, njen brak je ništavan.” (Bejheki, 7/179.)
2. Seid b. Musejjib prenosi da je Omer, radijallahu anhu, jednom prilikom rekao: “Žena se ne može udati bez starateljevog odobrenja.” (Darekuni, 3/160.)
3. Alija b. Ebu Talib izjavio je: “Koja god žena uda sama sebe, njen brak je ništavan, i nema braka bez staratelja.” (Bejheki, 7/180, koji je ovo predanje ocijenio vjerodostojnim.)
4. Ibn Abbas govorio je: “Nema braka bez staratelja i dvojice svjedoka.” (Bejheki, 7/182.) Šejh Albani predanje smatra vjerodostojnim. (Vidjeti: Irvaul-galil, 6/251.)
5. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Govorili smo: ’Žena koja sama sebe uda je nevaljalica i grješnica.’” U drugoj verziji stoji: “Govorili smo: ’Žena koja sama sebe uda je bludnica.’” Opet, u drugoj verziji stoji ovako: “Ljudi su govorili: ’Žena koja sama sebe uda već čini blud.’” A u verziji koju je zabilježio Ibn Hazm stoji: “Žena nema pravo na sklapanje bračnog ugovora, jer nema braka bez staratelja. Ne udaje žena sama sebe, i nemoralna je ako to učini.” (Bejheki, 7/110, i Darekutni, 3/159-160. Sva ova predanja imaju ispravan lanac prenosilaca.)
6. Kada bi neko zatražio od Aiše da posreduje za brak, kazala bi staratelju: “Udaj je, jer žena ne može udati sama sebe.” (Abdurrezzak, 6/201, Tahavi, 3/10, Ibn Hazm, 9/453-454, i Bejheki, 7/182. Hafiz Askalani je predanje ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Fethul-Bari, 9/186.)
7. Majka pravovjernih Zejneb b. Džahš drugim Poslanikovim, ﷺ, suprugama govorila je: “Vas su udali vaši staratelji, a mene je udao Allah Svojom naredbom iznad sedam nebesa.” (Buharija, 7420.)
Ispravno rasuđivanje
Budući da je sklapanje braka jako bitna stvar, neophodno je da se o njoj brine onaj ko je iskusniji u životu, ko nije podložan emocijama i ko ima potpunije i realnije rasuđivanje. Svakako, otac je najbrižniji u ostvarivanju prava i zaštiti svoga djeteta. Starateljstvo zahtijeva odlučne stavove, dok žena po svojoj prirodi lakše odstupa i mijenja mišljenja. Pored toga, žena koja udaje sama sebe mora se miješati s muškarcima, kontaktirati s njima, a ponekad dovoditi sebe u veoma nezgodan položaj, što, svakako, odudara od ženine prirode, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović