DAVANJE TALAKA (PUŠTANJE ŽENE) U SRDŽBI

Alejkumusselam.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika.
U ovom pitanju su dvije mes'ele: prva – riječi sa kojima pada talak i druga – davanje talaka u stanju srdžbe.

Riječi sa kojima pada talak

U osnovi puštanje žene ili davanje talaka ženi biva riječima. Učenjaci te riječi sa kojima se daje talak ženi dijele u dvije osnovne vrste:

Prva – jasne (nedvosmislene) riječi pri čijem izgovoru žena biva puštena automatski (osim ako su uslovljene vremenom, mjestom ili slično). Na primjer riječi: puštena si, ili nisi više moja žena i slično.

Druga – dvosmislene riječi pri čijem izgovoru talak ne pada automatski nego se propis vraća na nijet muža (tj. da li tim riječima nijetio talak ili nešto drugo). Poput riječi: idi svojima ili ti i ja smo završili i slično.

S obzirom da si ti svojoj ženi rekao „nisi više moja žena, eto idi slobodna si“, u osnovi sa ovim riječima automatski pada talak. Međutim, ostaje da se utvrdi uticaj srdžbe i ljutnje na padanje talaka.

Davanje talaka u stanju srdžbe (preuzeto iz knjige „U Islamu je odgovor“)

Prenosi Ibnul-Kajjim od njegovog šejha Šejhul-islama Ibn Tejmije da srdžba može imati tri stanja[1]:

Prvo stanje – žestoka srdžba koja potpuno oduzme pamet tako da rasrđeni ne zna šta govori. U ovakvom stanju ne pada talak oko čega nema razilaženja među učenjacima.

Drugo stanje – srdžba u njenim počecima tako da rasrđeni zna šta govori i šta namjerava. U ovakvom stanju pada talak.

Treće stanje – srdžba između žestoke koja oduzme pamet i lagane koja je na početku ljutnje. U ovom trećem srednjem stanju srdžba je jaka s tim da ne oduzima potpuno pamet, međutim, rasrđeni izgovara ono što nema namjeru tako da se nakon stišavanja srdžbe kaje za svoje riječi i postupke. Ovo treće stanje je ono oko kojeg su se učenjaci razišli da li pada talak ili ne[2].

Učenjaci su se po ovom pitanju podijelili na dva mišljenja:

Prvo mišljenje je da se talak u srdžbi ne broji. Ovo je stav hanefija i nekih učenjaka hanbelijskog mezheba[3]. Takođe izabrali su ga Ibn Tejmije i Ibnul-kajjim[4].

Drugo mišljenje je da talak (puštanje) u srdžbi validan i da se broji. Na ovome su malikije i hanabile[5].

Nisam našao u knjigama šafijskg mezheba ništa po ovom pitanju, ali se može šafijskom mezhebu pripisati da kod njih talak u srdžbi ne pada našto ukazuju tri stvari:

Prva – jer oni uslovljavaju da postoji namjera (davanja talaka) kod onog koji izgovara riječi talaka a kod čovjeka u srdžbi se između njega i njegovog nijeta isprečila srdžba[6].

Druga – oni ne smatraju da pada talak od strane onog koji je izgubio pamet (poput pijanog, ludog i slično)[7].

Treća – hanbelijski učenjak Ibn Kudame pripisuje imamu Šafiji da kod njega ne pada talak kada čovjek u stanju srdžbe kaže ženi da je puštena ali sa riječima u prenesenom značenju (tz. kinaje)[8].

Međutim, nejasnoću oko stava šafija povećava to što kod njih pada talak kada čovjek jasnim (sarih) rijačima pusti ženu, poput da kaže ti si puštena, pa makar ne nijetio puštanje[9], takođe, iz riječi Ibn Hadžera se u razumije da kod šafija pada talak u srdžbi[10].

Najjači argumenti prvog mišljenja se sastoje u sljedećem:

Prvi: Hadis od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema talaka niti oslobađanja roba u (stanju) iglaku”[11], kaže Ebu Davud: “Mislim da je (“iglak”) u srdžbi”, dok su ga drugi protumačili sa prisilom.

A kaže Ibnul-Kajjim: “Kaže naš šejh (misli na Ibn Tejmiju): ‘Iglak je blokiranje vrata znanja i namjere'”[12].

Komentar: Zagovarači drugog mišljenja kažu da je ovo stanje “iglaka” (srdžbe) izvan onog oko čega se učenjaci razilaze, jer se odnosi na srdžbu koja potpuno obuzme čovjeka pa ne zna šta govori a to je prvo stanje srdžbe.

Odgovor: Da se ova srdžba odnosi samo na stanje potpunog oduzimanja čovjeka treba imati dokaz jer je hadis došao u općem značenju a nema nečeg što ga ograničava samo na tu vrstu srdžbe.

Drugi: Kijas na zabranu kadiji da sudi u stanju srdžbe, kao što je došlo u hadisu: “Kadija ne sudi među dvojicom a u stanju je srdžbe”. Da srdžba ne utiče na namjeru i znanje ne bi mu bilo zabranjeno da u takvom stanju sudi.

Komentar: Kadiji je to zabranjeno jer je riječ o tuđim pravima dok se talak u srdžbi vraća na onog ko ga izgovori.

Odgovor: Takođe, talak u srdžbi se odnosi na pravo drugog a to je njegova supruga, ona nakon isteka ‘iddeta (pričeka) gubi sva bračna prava.

Oni dokazuju svoj stav još sa mnogo drugih dokaza, s tim da su hadisi i predaje od ashaba sa kojima dokazuju slabi te ih nema potrebe spominjati. A njihovo dokazivanje sa kijasom talaka u srdžbi na ne padanje talaka od strane pijanice je slabo, jer je samo padanje talak od strane pijanice pitanje oko kojeg postoji jako razilaženje.

Argumenti drugog mišljenja:

Prvi: Hadis Havlete bint S'alebe žene Evs ibn Es-Samita, radijallahu anhum, povodom koje je objavljen početak sure El-Mudžadele, u rivajetu od Ahmeda je došlo da se ona prepirala sa mužem pa se on rasrdio i učinio zihar, tj. rekao joj da je ona poput leđa njegove majke, što je prije objave sure El-Mudžadele bio talak. Ono što je bitno iz hadisa za pitanje talaka u srdžbi je da je ona otišla Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, požalila se na ono što se desilo među njima, zatim je objavljen početak sure El-Mudžadele i njen muž je bilo obavezan da učini kefaret[13].

Znači, učinio je zihar u stanju srdžbe i to djelo mu se brojalo te je morao učiniti kefaret, a zihar je poput talaka te je ovaj hadis direktan dokaz da se talak u srdžbi broji.

Komentar: Priča o Havlete bint S'alebe ženi Evs ibn Es-Samita, radijallahu anhum, i njegovom ziharu je vjerodostojna, prenešena je u Buhariji i drugim zbirkama, međutim, ovaj dodatak da je bio u stanju srdžbe je došao u kod Ahameda. A u senedu hadisa u rivajetu kod Ahmeda je M'amer ibn Abdullah ibn Hanzale, a on je nepoznat kako kaže Šuj'ajb El-Arnaut[14], te je prema tome ovaj rivajet slab.

Drugi: Predaja koja se prenosi od Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, da mu je neki čovjek rekao: “Dao sam svojoj ženi talak tri puta a bio sam u srdžbi”. Pa mu je Ibn ‘Abbas, radijallahu anhuma, rekao: “Ne mogu ti dozvoliti ono što ti je Allah zabranio, bio si neposlušan prema svom Gospodaru i tvoja žena ti je sada zabranjena”[15].

Komentar: Ovo je stav ashaba a pitanje stava ashaba da li su dokaz u Šerijatu je jedno od pitanja oko kojeg postoji veliko razilaženje među učenjacima, pa tako ne može biti presudno po ovom pitanju.

Zagovarači ovog mišljenja imaju još dokaza, poput riječi Hasena El-Basrija i fikhskog pravila oko kojeg nisu složni učenjaci.

Radžih (odabrano) mišljenje je prvi stav, tj. da şe talak u stanju srdžbe ne broji, jer hadis po ovom pitanju je presudan “Nema talaka niti oslobađanja roba u iglaku (stanju srdžbe)”.

Kaže Ibnul-Kajjim: “Istraživanje pokazuje da iglak (spomenut u hadisu) obuhvata svakog onog ko izgubi kontrolu nad ciljem i poimanjem (od svojih riječi i djela) poput pijanog, ludog, umno bolesnog, prisiljenog i rasrdženog. Stanje svih ovih je stanje iglaka (onih koji nemaju kontrolu nad svojim riječima i djelima).

A talak se daje zbog potrebe te biva sa ciljem i poimanjem onog što hoće, a ako jednog od ovog dvoga nema talak se ne broji”[16]. A Allah zna najbolje.

Prema tome, iako si ti izgovorio jasne riječi talaka sa kojima automatski pada talak, imajući u vidu tvoje stanje, tj. da si te riječi izgovorio u stanju srdžbe u kojoj rasrđeni izgovara ono što nema namjeru tako da se nakon stišavanja srdžbe kaje za svoje riječi (što se kod tebe desilo) a to je treća vrsta (stanje) srdžbe oko koje su se učenjaci razišli da li pada talak ili ne, a ispravno je da talak u toj srdžbi ne pada, talak nije pao (nije se desio) i vaš brak nije ovim razvrgnut. Ve billahi tevfik.

[1]  Zadul-me'ad (5/215), I'alamul-muvekki'in (3/52-54) i Igasetul-lehefan, str. 39..
[2]  Ovo je podjela srdžbe na tri stanja shodno jačini srdžbe koju prvi navodi Ibnul-kajjim i pripisuje je svom šejhu Ibn Tejmiji u nekoliko svojih knjiga. Od njega prenosi Er-Ruhajban u knjizi “Metalibu ulin-nuha” (5/322) i Ibn ‘Abidin u svojoj Hašiji (2/427) gdje je napravio usporedbu između te podjele i stava hanefijskih učenjaka po ovom pitanju. Takođe, ovu podjelu prenosi El-Džeziri u knjizi “El-Fikhu ‘alel-mezahibil-erbe'ati” (3/294).

[3]  Hašijetu Ibn ‘Abidin (2/427) i El-Furu’ (6/340).

[4]  Zadul-me'ad (5/215) i I'alamul-muvekki'in (3/52-54).

[5]  Hašijetul-šerhil-kebir (2/366), Keššaful-kinna'i (5/235) i Šerhu muntehil-iradat (3/120).

[6]  Mugnil-muhtadž (3/287).

[7]  El-Muhezzeb (2/77).

[8]  El-Mugni (10/361).

[9]  Mugnil-muhtadž (3/279).

[10]  Fethul-bari (9/301).

[11]  Ebu Davud (2193), Ibn Madže (2046), Ahmed (26403), Hakim (2802), Bejheki (14874), Darekutni (3989) i Ebu J'ala (4444). U hadisu je Muhammed ibn ‘Ubejd a on je slab. Hadis su ocijenili vjerodostojnim Hakim (kaže da je po šartu Muslima) i Zehebi, a Albani ga je ocijenio dobrim uzimajući u obzir sve rivajete u “Irvaul-galil” (2047).

[12]  Tehzibus-sunen (6/187).

[13]  Ahmed (27360).

[14]  Komentar Šu'ajba u Musnedu Imama Ahmeda (6/410).

[15]  Darekutni (3927), kaže Ibn Redžeb u “Džami'ul-‘ulumi vel-hikemi” (1/387) da je sened hadisa po šartu Muslima.

[16]  I'alamul-muvekki'in (4/50).

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com